Nakon Sarajevskog atentata, već istog tog 28. juna 1914. godine u popodnevnim i večernjim satima, izašla su u gradovima Austro-Ugarske specijalna izdanja listova: Die Zeit, Wiener Zeitung i Neues Wiener Zeitung iz Beča, Tages-Post iz Linca, Kärntner Tagblatt iz Celovca, te Bosnische Post iz Sarajeva. U prvom talasu izvještavanja o Atentatu bilo je puno pogrešnih navoda i novinarskog „dosoljavanja“ što je, imajući na umu raspoloživa sredstva komunikacija, donekle razumljivo.
Izvještači su se oslanjali na telegraf i telefon, sa svim tehničkim ograničenjima koje su te sprave tada imale. Griješilo se u navođenju imena glavnih aktera, sarajevskim toponimima, broju Principovih hitaca, broju atentatora, etc. Sve su pratile i izmišljotine poput izvještaja o bombama i paklenim mašinama podmetnutim po cijelom Sarajevu, o velikim grupama zavjerenika raspoređenih po gradu… Prvih dana bilo je i vijesti o ubistvu Gligorija Jeftanovića, vođe sarajevskih Srba i samoubistvu vladinog povjerenika za Sarajevo dr Edmunda Gerdea, te o smrti Erika von Merizzia, ađutanta generala Potioreka…
Istina, i listovi pod punom kontrolom vlasti i oni uslovno rečeno nezavisni, u narednim izdanjima su ispravljali greške. Međutim, ovu krajnje intrigantnu temu ne samo da su od tog povijesnog 28. juna 1914. pratili brojni neistiniti navodi (poput famozne storije o trudnoći vojvotkinje Sofije – vidi ovdje i ovdje), nego su nastajali i novi, tako da u objavljenim knjigama i člancima u koje sam imao uvid, sve vrvi od netačnosti. Evo nekoliko primjera iz štampe.
Beogradska Pravda, u broju 164, od 17. juna, odnosno 30. juna 1914. g. po novom kalendaru, na drugoj stranici u članku pod naslovom: Posle ubistva Franje Ferdinanda, gradonačelnika Sarajeva koji je ispred gradske vijećnice dočekao visoke goste, naziva Selim efendijom, mada je gradonačelnikovo ime Fehim efendija Čurčić. U istom članku, most Ćumurija, kraj kojeg je izvršen Čabrinovićev atentat, preimenovan je u Kumov most. Dnevni list Freie Stimmen, koji je izlazio u Celovcu (Klagenfurt), javlja u broju od 29. juna 1914. g. na trećoj stranici, da se atentat dogodio na uglu ulica Nadvojvode Jozefa (Erzherzog-Josef-Strasse) i Rudolfove (Rudolf-Strasse). U Sarajevu nije nikada postojala Ulica Nadvojvode Jozefa, a Rudolfova ulica (sada Štrosmajerova) bila je od mjesta atentata udaljena nekoliko stotina metara.
U istom broju list navodi da su uzaludni bili pokušaji ljekara da spasu nadvojvodu i vojvotkinju, pominjući pri tom i ličnog Ferdinandovog ljekara dr Viktora Ajzenmengera (Viktor Eisenmenger), koji nije ni bio u pratnji nadvojvode, nego je zbog bolesti ostao u banji Išl (Ischl). Dr Ajzenmengera kao člana Ferdinandove pratnje na putu u Bosnu i Hercegovinu, gotovo bez izuzetka, navode svi listovi u Monarhiji, po svoj prilici stoga što je tako bilo najavljeno u programu posjete.
Kod grešaka u novinama, nije lako ustanoviti ko je zapravo u lancu izvještavanja pogriješio. U autorskim knjigama i člancima, sve ide na dušu autorima, osim možda slovnih grešaka.
Dedijer
U nepregledu knjiga, eseja, članaka te raznovrsnih kompilacijskih pregleda koji se bave Sarajevskim atentatom, knjiga Vladimira Dedijera Sarajevo 1914 (Prosveta, Beograd 1966) slovi kao kapitalno djelo, kao svojevrsna biblija Sarajevskog atentata. Nema sumnje, po obuhvatu, elaboriranoj i citiranoj dokumentaciji, to jest do sada najbolji rad o tom svjetsko-historijskom događaju, njegovim uzrocima i posljedicama. Nevolja je u tome, što u literaturi ima puno citiranja, a malo primjera kritičkog čitanja ovog Dedijerovog djela. Između oštrijih kritičkih ocjena Dedijerovih historiografskih tekstova, izdvojio sam one koje su iznijeli dr Hrvoje Matković i Cvetko Đ. Popović.
Dr Hrvoje Matković, povodom Dedijerovog priloga djelu Istorija Jugoslavije (Ivan Božić, Sima Ćirković, Milorad Ekmečić, Vladimir Dedijer, Prosveta, Beograd 1973) pod naslovom: “Jugoslavija između centralizma i federalizma”, insistirajući da se sinteza mora temeljiti na provjerenoj faktografiji, napisao je:
Osnovna je pretpostavka za pisanje sintetičkog povijesnog teksta dobro poznavanje povijesne faktografije i prethodnih monografskih obrada parcijalnih komponenata razvoja.
Zahtjev za točnim činjeničnim podacima ne postavlja se samo radi vjerodostojne rekonstrukcije i točnog redoslijeda zbivanja, već i zato što točna rekonstrukcija zbivanja utječe na interpretaciju, pa greške u faktografiji mogu dovesti do izopačene slike povijesnih procesa i do neprihvatljivih tumačenja.
Ima, doduše, slučajeva kad pojedini podatak nije toliko bitan u nekom osebujnom zbivanju, ali to se može prihvatiti tek za analitičke tekstove, a nikako za sinteze. Sinteza se mora oslanjati na provjereni činjenični materijal, ona ga donosi u vrlo serioznom izboru da bi se argumentirale ocjene povijesnih procesa.
No, čini mi se da Dedijer nije o tome vodio mnogo računa, pa mu se dogodilo da relativno kratak sintetički tekst od svega šesnaest stranica sadrži nedopustivo mnogo faktografskih grešaka.
Ova primjedba dr Matkovića primjenjiva je i na Dedijerovu knjigu Sarajevo 1914.
Cvetko Đ. Popović u knjizi: Oko Sarajevskog atentata ukazao je na čak pedesetak pogrešnih navoda u Dedijerovoj knjizi (opis događaja, datumi, potpisi ispod fotografija, zamjena imena… i bizaran propust, naime Gavrila Principa nema u indeksu imena!?).
Tom nizu dodajem i ove Dedijerove krive navode uz napomenu da to nije ni približno ukupan broj grešaka u knjizi o kojoj je riječ:
Dedijer:
Pošto je prisustvovao manevrima 15. i 16. armijskog korpusa u brdima jugozapadno od Sarajeva, glavnoga grada Bosne, nadvojvoda je doputovao u obližnju banju Ilidžu, gde ga je žena čekala. Ona je provodila vreme obilazeći crkve, manastire, sirotišta i lokalnu fabriku ćilima.
/stranica 23, 5. red odozgo/
Vojvotkinja Sofija od Hohenberga, doputovala je na Ilidžu (iz Beča preko Budimpešte), u četvrtak 25. juna 1914. g. u 9 sati i 20 minuta. Nadvojvoda je iz Metkovića preko Mostara i Konjica doputovao na Ilidžu istog dana u 15.00 sati. Prema tome, niti je nadvojvoda 25. juna mogao prisustvovati manevrima, niti je vojvotkinja tog dana posjetila navedene ustanove. Nadvojvoda i vojvotkinja su se 25. juna oko 17.00 sati odvezli do Sarajeva i posjetili robnu kuću Eliasa Kabilja. Prema programu, nadvojvoda je tek sutradan, u petak, 26. juna sa Ilidžanske stanice otputovao na manevarsko područje specijalnom kompozicijom do stanice Ivan. Istog dana vojvotkinja je posjetila sirotišta, samostane, ćilimaru, etc…
Dedijer:
Sa stanice bi se zatim odvezli do obližnje kasarne.
/stranica 23, 15. red odozgo/
Voz nije išao prvo do stanice (Stanica ilidžanskih vozova na Marijin dvoru), nego se zaustavio pred samim ulazom u Filipovića kasarnu, što je vidljivo na autentičnim fotografijama.
Dedijer:
Tačno u 10 časova trebalo je da se nadvojvoda odveze u Belediju, gradsku većnicu, na civilni doček. Bilo je predviđeno da odatle u 10.30 ode u novu zgradu Zemaljskog muzeja – jedinog muzeja u gradu i vodeće kulturne ustanove u Bosni – koju će otvoriti u prisustvu Zemaljske vlade.
/stranica 23, 17. red odozgo/
Zemaljski muzej nije bio jedini muzej u gradu. Pri Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu, postojao je mali muzej, koji je 1890. g. utemljio Jeftan Despić. Sem toga Muzej je otvoren 4.10. prethodne 1913. g.
Dedijer:
U ruci je držala sklopljenu tamnu lepezu, dok je vojvoda nosio njen suncobran.
/stranica 25, 2. red odozgo/
Nadvojvoda nije nosio vojvotkinjin suncobran. Dedijer je donio pogrešan zaključak površno pogledavši snimak načinjen nakon izlaska visokih gostiju iz voza pred ulazom u kasarnu. Već na sljedećem snimku vidljivo je da vojvotkinja korača jedan korak iza nadvojvode.
Dedijer:
Otvorena sportska kola maslinastozelene boje, marke „gref und štift“, broj A-II-118…
/stranica 26, 12. red odozgo/
Broj auta je bio: A-III-118
Dedijer:
Povorka je tad krenula Apelovom obalom, put Beledije, gradske većnice. To je duga vijugava ulica s kućama na jednoj strani, dok se na drugoj pruža nizak zid na obali duž Miljacke, koja je sredinom leta plitka rečica.
/stranica 26, 28. red odozgo/
Apelova obala (Appel-Quai, sada Obala Kulina bana) nije „duga vijugava ulica“, već se pravcem zapad-istok pravolinijski pruža od mosta na Skenderiji do mosta Drvenija, nakon toga pravi blagi luk od oko 20 stepeni, da bi dalje, sve do Vijećnice njena trasa bila također pravolinijska pravcem jugozapad-sjeveroistok… Ni traga vijuganju.
Slučajno ili po nameri nekoga od zaverenika, u jednoj obližnjoj ulici, nad gvožđarskom radnjom Rahera i Babića preko puta katoličke katedrale, jedna velika crno-žuta zastava, slabo pričvršćena, zastresla se, otkačila i pala među gledaoce.
/stranica 27, 1. red odozgo/
Trg fra Grge Martića na kojem su i Katedrala i palata Raher-Babić sa gvožđarskom radnjom, udaljeni su od Obale više stotina metara, pa nije moguće da bi neko na Obali čuo pad te zastave i njenog koplja.
Kad su kola prolazila kraj Centralne policijske stanice na Apelovoj obali, general Potjorek pokazao je nadvojvodi gdje se nalazi nova kasarna 15. korpusa, koji je bio uzeo učešća u tek završenim manevrima.
/stranica 27, 6. red odozgo/
U zgradi koju pominje Dedijer, nije u to vrijeme bila Centralna policijska stanica, nego Viša djevojačka škola. Stanica je u to pseudomaursko zdanje (Arsa tekija) smještena tek 1917. g. Što je svojevremeno ustanovio i Cvetko Popović. Zgrada koju je general Potiorek pokazao nadvojvodi bila je nova zgrada Komande 15. korpusa na lijevoj obali Miljacke, kraj mosta Drvenija.
Šofer, Čeh po imenu Leopold Sojka, videvši kako na njega leti neki crni predmet, dao je gas i tako je bomba pala na spušteni krov.
/stranica 27, 14. red odozgo/
Ime vozača automobila u kojem su se vozili nadvojvoda i vojvotkinja, nije kako navodi Dedijer bilo Leopold Sojka, nego Leopold Lojka. Dedijer, ovu grešku čini povodeći se za istražnim sudijom Leom Pfefferom i njegovom knjigom Istraga u Sarajevskom atentatu. Ovo je školski primjer multipliciranja pogrešnog navoda, naime, čak i neki između atentatora (uglavnom pouzdani Cvetko Popović i Ivo Kranjčević) u svojim napisima i knjigama Lojku “prekrštavaju” u Sojku. Kranjčević, čak, u svojoj knjizi sjećanja veli da je to „vlasnik neke tvornice u Beču, koji je iz počasti izigravao vozača Franje Ferdinanda“.
Konačno, između pogrešno potpisanih fotografija u Dedijerovoj knjizi, izdvaja se ova koju smo stavili uz naslov. Dedijer je snimak nekog sprovoda koji se kretao kroz Ulicu Koševo, potpisao kao: Sprovod ubijenih u Sarajevu. Nakon atentata, obdukcije i balzamiranja, ubijeni su u zapečaćenim metalnim kovčezima, svako u posebnim mrtvačkim kolima firme “Concordia” prevezeni do stanice Bistrik. To će reći da nisu prelazili Miljacku i nikako se nisu mogli naći u Koševu. Sem toga, na fotografijama stvarnog sprovoda, luksuzna mrtvačka kola prekrivena su vijencima i svježim bijelim ljiljanima.
Sasvim je razumljivo da neposredno nakon samog događaja pod relativno skromnim komunikacijskim okolnostima (posebno gledano iz naše visokotehnološke perspektive) sve informacije nisu bile tačne. Međutim, teško je razumjeti da se prekrštavanje ljudi i preimenovanje toponima događa i danas, kad su nam na raspolaganju čudesne tehnološke mogućnosti, online dostupni digitalizovani arhivi i biblioteke, Google Earth, a hiljade dnevnih listova iz vremena Atentata možemo listati na webu kad to poželimo.
Bogdanović
Primjer upravo začuđujućih netačnosti moguće je naći u časopisu Istorijske sveske, koji izlazi pod krovom „Andrićgrada“, te višegradske pseudopovijesne kičerske skalamerije, nastale kao pokušaj ostvarenja fantazmagorija Emira Kusturice, koju je struka označila kao simulacrum, kao krivotvorinu nastalu manipulacijom pamćenjem. Mada nemam ni trunke razumijevanja za taj basnoslovno skupi besmisao, baveći se temom Sarajevskog atentata, ponadao sam se da su makar tekstovi objavljeni u časopisu, iako rođenom u tom pretencioznom i lažnom ambijentu, koliko-toliko korektni.
Zarad teme, najviše me je zanimao članak Branka Bogdanovića Oružje atentatora, objavljen u 6. svesci pomenutog časopisa (juni 2014.).*
U osnovi kompilacijski tekst, sadrži brojne podatke o oružju atentatora, nabavci, prenošenju i kasnijoj sudbini tog oružja; izvrstan prikaz bombe “Vasićke”; ispravku raširene tvrdnje o ulozi patera Antona Puntigama u objavljivanju stenograma Procesa Gavrilu Principu i drugovima. Međutim, tekst vrvi greškama, što navodi na zaključak, koliko o neznanju i površnosti, toliko i o odsustvu redakcijske obrade (lektor-korektor). Pošto je u elektronskom pdf-formatu lako korigovati greške, zaključujem da autor nije članak nakon pisanja, a čini se ni nakon objavljivanja, ni pogledao.
Već u prvoj rečenici, (11. stranica e-izdanja Istorijskih sveski 6), gospodin Bogdanović navodi netačan datum predaje ultimatuma srpskoj vladi, 23. juni, umjesto 23. juli. Prema Bogdanoviću, vidoviti Gieslingen je 23. juna, dakle prije samog atentata, predao poznati ultimatum, između ostalog i sa zahtjevom, da u istrazi u Srbiji učestvuju i austrijski istražitelji.
Na istoj stranici:
…Berthold je odlučio
Austrijskog ministra inostranih poslova u vrijeme Sarajevskog atentata, Bogdanović dosljedno naziva Bertholdom, iako je njegovo prezime Berhtold, naime, Leopold Anton Johann Sigismund Josef Korsinus Ferdinand Graf Berchtold von und zu Ungarschitz, Frättling und Püllütz.
U fus-noti (15), u imenu grofa Hoyosa (Ludwig Alexander Georg Graf von Hoyos, Freiherr zu Stichsenstein), spaja titulu Freiherr (baron) i česticu zu (sa), pa ispada Ludwig Alexander Georg Graf von Hoyos, Freiherrzu Stichsenstein. Da to nije tek slovna greška vidi se po navođenju imena grofa Forgácha, viteza Weilla i viteza Bilińskog: Johann Graf Forgáchvon Ghymesund Gács; Otto Rittervon Weil; Leon Rittervon Biliński… Dakako, treba: Freiherr zu; Forgách von i Ritter von.
Dalje, zanimljiv je navod imena predsjednika Okružnog suda u Sarajevu. Gospodin Bogdanović veli da je to: Ladislaus Ilnicki-Sieniuszkiewicz. Ustanovio sam da osoba sa tim imenom nikada nije radila u Sarajevu, a kamoli bila predsjednik Okružnog suda. Ladislaus Ilnicki-Sieniuszkiewicz bio je sudija, ali u Lopatinu (ukr. Лопатин; polj. Łopatyn) u tadašnjoj Galiciji (sada zapadna Ukrajina). Službena vijest o njegovom imenovanju, objavljena je u zvaničnom Wiener Zeitungu, 16. septembra 1911. g. na prvoj stranici. U Šematizmu austrougarske vojske i mornarice za 1899. g. (Schematismus für das k. u. k. Heer und für die k. u. k. Kriegs-Marine… u daljem tekstu: Šematizam) naveden je i Stanislaus Ilnicki-Sieniuszkiewicz kao činovnik odjela za snabdijevanje namirnicama (Militär-Verpflegs-Beamte).
Predsjednik Okružnog suda u Sarajevu 1914. g., prema službenim i poluslužbenim izvorima (Wiener Zeitung; Sarajevski list; Bosnischer Bote; Bošnjak) bio je Josip Ilnicki (Josef Ritter von Ilnicki). Wiener Zeitung u broju od 1.7.1913. g. javlja o odlikovanju sudije Josefa Ilnickog, a u broju od 13.4.1915. g. o njegovom unapređenju u smislu činovničkog ranga. Prije Sarajeva, Ilnicki je bio predsjednik Okružnog suda u Travniku.
Poznata beogradska kafana u koju su zalazili atentatori, preimenovana je u „Žirov venac“, a pravi naziv joj je „Žirovni venac“. To nije krupna greška, ali jednostavno, naziv nije tačan. Na petoj stranici, autora Albera Musea (Albert Mousset), koji je 1930. g. objavio stenogram procesa Principu i drugovima, Bogdanović je prekrstio u Albera Misea. Vrhunac je na šestoj stranici, na kojoj Bogdanović kao ljekare koji su učestvovali u pokušaju spasavanja i potom u obdukciji i balzamiranju tijela nadvojvode i vojvotkinje, navodi dr Konrada Bajera (Conrad Bayer), dr Hugu Arnštajna (Hugo Arnstein) i dr Aurela Polaka (Aurel Polacco). Sva tri imena su pogrešno navedena, a posljednja dva potpuno izmišljena.
U Garnizonskoj bolnici broj 25 u Sarajevu, tada je radio dr Artur Bauer (Arthur Bauer), što je navedeno u Šematizmu za 1914. (stranica 1155). On je sa pukovskim ljekarom dr Eduardom Bayerom, i drugim pomenutim ljekarima, učestvovao u pokušaju spasavanja ubijenih u Atentatu. Dr Eduard Bayer je bio ljekar 11. puka brdske artiljerije stacioniranog u Sarajevu. Učestvovao je u velikim junskim manevrima između Sarajeva i Konjica. Dr Konrad Bajer (Conrad Bayer), kojeg navodi Bogdanović, nikada nije radio u Sarajevu. On je bio komandant Rezervne bolnice broj 2 u Beču, o čemu izvještava Das Interessante Blatt u broju od 9.9.1915. g. Uglavnom pouzdana Neue Freie Presse u broju od 29.6.1914. g. navodi i dr Artura Bauera i dr Eduarda Bayera, ali kao Baiera. Prezime ovog posljednjeg više listova je pogrešno navodilo (Payer, Baier..).
U vrijeme Sarajevskog atentata, komandant Garnizonske bolnice broj 25 u Sarajevu bio je sanitetski potpukovnik (Oberstabsarzt) dr Gotlib Arnštajn (Gottlieb Arnstein), a ne dr Hugo Arnštajn, kako navodi Bogdanović. To je provjerljivo u svim službenim pregledima, primjerice u pomenutom Šematizmu austrougarske vojske i mornarice (Šematizam za 1914. g., stranica 1147), koji je dostupan na webu. Konačno, u istoj toj vojnoj bolnici radio je dr Andreas Polako (Andreas Polacco), a ne dr Aurel Polako (Aurel Polacco), kako navodi Bogdanović (izdanje Šematizma za 1914. g., stranica 1155).
Princ Michel de Ligne naveden je kao Mišel de Linje, mada bi ispravno čitanje bilo: Mišel d’ Linj. Također, naziv dvorca Artštetena (Artstetten) pogrešno je naveden kao Artsteten (Artstetten).
Dalje, gospodin Bogdanović se vraća prekrštavanju, pa jedan između najboljih poznavalaca života i djelovanja nadvojvode Franje Ferdinanda, Vladimir Ajhelburg (Wladimir Aichelburg), postaje Vladimir Ajhenburg (Wladimir Aichenburg).
Konačno, gospodin Bogdanović, fra Lovru Mihačevića, provincijala franjevačke provincije Bosne Srebrene (Bosna Argentina), ni kriva ni dužna, proglašava „isusovskim provincijalom Bosne“. Ovo valja ostaviti bez komentara.