Čak i sasvim jednostavne glave, bezmalo tabulae rasae, razlikuju poetski tekst od telefonskog imenika. Naime, od stiha očekuju originalost i bogatstvo značenja, ljepotu i po znaku i po zvuku… a, od telefonskog imenika matematičku preciznost i odsustvo svake višeznačnosti. Pometnju unose jedino pjesnici, jer na poseban način čitaju svijet, što im nije dovoljno, nego stvaraju (blasfemično) i novi svijet… Pjesnici su sumnjivi, jer navodno vazda znaju tajnu više. Može biti.
Oni koji znaju šta se iza brda valja, šta će i kako će biti, proroci i vidovnjaci, vidovite Džemile, uglavnom svoj dar uredno naplaćuju ili nam na nos nabijaju kratkovidost i inertnost.
Znao sam ja… govorio sam ja… niste me slušali.
A mi ostali, generali nakon bitke, tvrdoglavo se bavimo činjenicama i takozvanom istinom.
Nakon užasa devedesetih, namnožili su se bili ulični priručni hermeneutičari i čitaoci između i iza redova, koji su glasno ukazivali na stihove i cijele pjesme nekih pjesnika, kao programatske. Ako im je osoba Radovan Karadžić, presuđeni ratni zločinac, kasnije dao za pravo, teško je to kazati za njegovu poeziju. Sumnja je zarad nekih stihova bila pala i na takvu književnu, i iz prve ruke tvrdim, ljudsku veličinu, kakva je bio Duško Trifunović.
Ozbiljan svijet smatra da je suđenje i presuđivanje književnosti, skinuto sa dnevnog reda prije 170 godina okončanjem slučaja Madamme Bovary, naime, oslobađajućom presudom autoru tog romana, Gustavu Flaubertu. Onaj drugi dio publike, razdražljiv i brz na obaraču, sastavlja i dalje liste zabranjenih knjiga i pisaca, mada je i Vatikan od toga poodavno odustao!
U naslovnoj pjesmi moje knjige Strah od fotografisanja, napisane 1976. g. a, objavljene u ediciji Savremenici, izdavačke kuće Svjetlost iz Sarajeva, 1981. g. čitalac sa pomenutim felerom u glavi, dakle, onaj koji u književnom tekstu u literarnoj stvarnosti vidi suhu zbilju i pjesmu čita kao izvještaj sudskog istražitelja, mogao je zaključiti da sam ja bio sasvim upućen u surovu opsadu Sarajeva, koja će se kao što je cijeloj našoj galaktici poznato, dogoditi desetak godina kasnije. To što sam tu opsadu, zajedno sa ženom, dvoje male djece i majkom, popio do naiskap, ništa strogim inkvizitorima ne znači. Evo te pjesme:
Prijatelju,
konačno si vidio:
velikom brzinom ukoče se lica
i siva skrama prekrije nam smijeh.
Odvojeni naglo od svega na svijetu
mi čekamo beznadežno nepomični.
Ne može pogled nikako kroz dan.
A pjesma je:
Zatvoriti sva vrata
čuvati ceste, pristaništa
zatvoriti ljeto privremeno.
Ni da uđe, ni da izađe
ne smije nijedan glas, ni slovo.
Zamarati nepokretom.
Ne toliko glađu
ne toliko zimom
zamarati nepokretom
i slikama gluhog doba.
Vidio si, dakle,
neko nas može smanjiti.
To je bolest od koje patimo.
A, na jugu karnevali.
U sobama djevica
u njihovim očima od stakla
skupljaju se krišom morske struje
skupljaju se noću uoči praznika.
Pada gust i crven mrak.
Samo mi čekamo da nas neko odledi i pusti sa slike u svijet.
To je ta bolest prijatelju.
Pjesma je prevedena na nekoliko jezika. Evo u prilog ovom zapisu grčkog (Antologija jugoslavenske poezije časopisa Novo doba) i slovačkog prevoda (Antologija bosanskohercegovačke poezije, Revija za svjetsku literaturu):
Ostaje pitanje, da li o budućnosti više znaju realisti ili nadrealisti ili jedino vidovita Džemila.