Žujo: Uz odlazak Josipa Ostija

Kad čovjek dugo živi, susretne čitavo jedno čovječanstvo… nagleda se lica, nasluša glasova i načita ljudskih života. Neke osobe ostanu u pamćenju kao rečenice, neke kao riječi, a neke tek kao znakovi interpunkcije. Na prste jedne ruke moguće je nabrojiti one koji premašuju ove okvire, ljude-poeme, one čiji su životi sazdani od čvrste etike, raskošnog talenta i golemog truda i rada… one čiji hod je uspravan, a trag i djelo neizbrisivi…

Ovako nekako izgledaju i zvuče posmrtna slova, jer Smrt nas prvo užasne, a onda prinudi da budemo ukočeni i patetični. Moćna je to i neumoljiva sila. Neki su je, navodno, pobijedili… Ne bih rekao.

Smrt-mađioničar, Smrt-dreser, Smrt-… (napisati na ovom mjestu kosac, u svakoj drugoj prilici bilo bi banalno, ali je u ovoj jezivo… Naime, neko od zajedničkih prijatelja u maju mi je pisao, da je Osti bolje i da je kosio travu… Tada sam mu se javio porukom:

Dragi Pepi,

malo koja vijest me je toliko obradovala, kao to da kosiš travu… Travu kose orni momci, oni sa Jurkićevih slika. To će reći, da si bolje, što je najvažnije.

Da nije ovog ludila sa coronom, odavno bih doletio do dežele i svakako te posjetio… Ali, moj Pepi, insan snuje, Allah odlučuje…

Nadam se da će uskoro sve biti bolje i pametnije.)

Sve to, može školski da stoji, ali je ipak nespojivo sa duhom moga druga Pepija. Ne ide uz njegovu radost pri susretu s prijateljima, njegovu živost i iskričavost govora, i magnetičnu dobrotu, osobinu koja je manje-više izgubljena u džungli našeg sadašnjeg življenja.

Prisutniji i življi od svih koje poznajem, razumijevao se u smrt, pa ako je i nije smatrao našom sestrom, kao Franjo Asiški, onda je s njom imao ravnopravne razgovore, o čemu najbolje svjedoči njegova poezija, posebice ona iz haiku korpusa.

Prije pet-šest godina u Tomaju, jednom čarobnom mjestu u slovenačkoj Primorskoj, gdje se nekako, sa Krasom susreću Provansa, Andaluzija i Hercegovina, u domu Josipa Ostija, shvatio sam koliko je plodan, velik, važan, ali ponajprije drag čovjek Pepi.

Prilaz Ostijevom domu u Tomaju

Valerijan Žujo

Žujo: Mudri starci
Žujo: Plamen u Modroj sobi
Žujo: Čovječuljak
Žujo: Sarajlije
Žujo: Kriva ogledala…
Žujo: General i cvijet
Žujo: Homo kokuz i Homo hrsuz
Žujo: Grad
Žujo: Vino i voda
Žujo: Nadzornik genocida
Žujo: Stanje stvari
Žujo: Ko Zna Ko
Žujo: Zabraniti odmah…
Žujo: Pismo Ziji
Žujo: U kinu sjedi Edo…
Žujo: Hoće li biti rata!?
Žujo: Lajos Asztalos
Žujo: Rasim Sejdić
Žujo: Ignaz Linhart
Žujo: Drago Kuđić
Žujo: Pavle Mitrović
Žujo: Milan Mučibabić
Žujo: Rusmir Šahinpašić
Žujo: Jovo Mitričević
Žujo: Zagorodnjuk
Žujo: Nurija Palata
Žujo: Dr Hugo Holzmann
Žujo: Ervin Rustemagić
Žujo: Usklici za Uhlike
Žujo: Dr Jovan Kršić
Žujo: Vojko Mikolji
Žujo: Richard Assmann
Žujo: Dr Karel Bayer
Žujo: Hadžijamaković
Žujo: Hans Fronius
Žujo: Boryeva sofa
Žujo: Zapalimo Biblioteku!
Žujo: Sarajevska Vijećnica
Žujo: Nikola teški radnik