Kad čovjek dugo živi, susretne čitavo jedno čovječanstvo… nagleda se lica, nasluša glasova i načita ljudskih života. Neke osobe ostanu u pamćenju kao rečenice, neke kao riječi, a neke tek kao znakovi interpunkcije. Na prste jedne ruke moguće je nabrojiti one koji premašuju ove okvire, ljude-poeme, one čiji su životi sazdani od čvrste etike, raskošnog talenta i golemog truda i rada… one čiji hod je uspravan, a trag i djelo neizbrisivi…
Ovako nekako izgledaju i zvuče posmrtna slova, jer Smrt nas prvo užasne, a onda prinudi da budemo ukočeni i patetični. Moćna je to i neumoljiva sila. Neki su je, navodno, pobijedili… Ne bih rekao.
Smrt-mađioničar, Smrt-dreser, Smrt-… (napisati na ovom mjestu kosac, u svakoj drugoj prilici bilo bi banalno, ali je u ovoj jezivo… Naime, neko od zajedničkih prijatelja u maju mi je pisao, da je Osti bolje i da je kosio travu… Tada sam mu se javio porukom:
Dragi Pepi,
malo koja vijest me je toliko obradovala, kao to da kosiš travu… Travu kose orni momci, oni sa Jurkićevih slika. To će reći, da si bolje, što je najvažnije.
Da nije ovog ludila sa coronom, odavno bih doletio do dežele i svakako te posjetio… Ali, moj Pepi, insan snuje, Allah odlučuje…
Nadam se da će uskoro sve biti bolje i pametnije.)
Sve to, može školski da stoji, ali je ipak nespojivo sa duhom moga druga Pepija. Ne ide uz njegovu radost pri susretu s prijateljima, njegovu živost i iskričavost govora, i magnetičnu dobrotu, osobinu koja je manje-više izgubljena u džungli našeg sadašnjeg življenja.
Prisutniji i življi od svih koje poznajem, razumijevao se u smrt, pa ako je i nije smatrao našom sestrom, kao Franjo Asiški, onda je s njom imao ravnopravne razgovore, o čemu najbolje svjedoči njegova poezija, posebice ona iz haiku korpusa.
Prije pet-šest godina u Tomaju, jednom čarobnom mjestu u slovenačkoj Primorskoj, gdje se nekako, sa Krasom susreću Provansa, Andaluzija i Hercegovina, u domu Josipa Ostija, shvatio sam koliko je plodan, velik, važan, ali ponajprije drag čovjek Pepi.
