foto: V. Žujo

Žujo: Čekat ću te mala… na Čeki

Samo zera, samo bogda nedostaje, da se napuni trideset godina od početka posljednjeg pokušaja uništenja ovog Šehera na skromnoj rijeci Miljacki… Od posljednjeg, velim, jer o zadnjem ne možemo ni nagađati.

I bolno i zamorno bi bilo, po ko zna koji put nizati činjenice o strašnom i sramotnom napadu na ovaj grad i „zemljicu Bosnu“. Kazano je i napisano toliko, da više nema nikakve sumnje ili nejasnoća oko motivâ, razlogâ i razmjerâ tog zločina.

Sa ličnog stanovišta, smatram već deplasiranim i da mi se neki ljudi pravdaju što su za vrijeme rata morali biti u Kopenhagenu, Ljubljani, Splitu, Beogradu, Beču,… a, ja opet da njima objašnjavam, da sam sa porodicom popio sve i jedan sekund opsade.

Iz tog gradiva, neko dobiva peticu, a neko jedinicu.

Odmičući se od bolnog i zamornog, redovno provjeravam čitljivost Sarajeva u vremenu i prostoru, a od te avanture za mene teško da ima uzbudljivije. Činim to i zarad onih analfabeta urbane kulture, koji o Sarajevu sude na temelju dojmova iz jednog vrelog dana neke davne godine, kad su sa školskom ekskurzijom, između dva voza, lutali gradom u koloni, misleći samo na „deset u pola“ i debelu hladovinu nekog parka. Njima je Sarajevo, bezbeli, promaklo.

Ta „sjećanja“ oni su kasnije dopunjavali čitajući ono što su o ovom gradu iz prsta isisavale i prepričavale kojekakve novine i televizije. Biber po bedekerskom pilavu, sipali su i sipaju „domaći izdajnici“, čija su osnovna lektira loše prepričani vicevi o „Sulji i Muji“… ili još beternije, o „Muji i Hasi“!?

Sve te koještarije o Sarajevu, podjednako su razorne kao i artiljerijska i ina zrna, kojima je Šeher svojevremeno zasipan… Možda su i razornije, jer se dnevno obnavljaju.

Na pomen Sarajeva, čak i bistriji gosti našeg grada, robotski „ispale“:

Bio sam na ćevapima

Ćevapčić je, dakle, unaprijeđeni u ćevap?… Ćevap (hadžijski ćevap, šiš-ćevap, pa i sitni ćevap…) je finije jelo i ne bi ga valjalo miješati ili čak poistovjećivati sa ovdašnjim junk food „specijalitetom“, koji (provjerio sam) nije zavrijedio niti da bude uvršten u Enciklopediju njemu slične hrane (Encyclopedia of Junk Food and Fast Food), Andrewa F. Smitha.

Tako, postupkom sugeriranog ludila, grad biva sveden na obrise zapuštene kasabe, koja se nazire kroz oblake u dim pretvorenog loja, što izbija iz odžâkâ ćevabdžinica…

Sarajevo je puno, puno ozbiljnija knjiga. Ispisana je na dvadesetak jezika i barem isto toliko pisama. Čitač dorastao zadatku, morao bi poznavati: grčki, latinski, hebrejski, ladino, njemački, italijanski, mađarski, češki, poljski, turski, persijski, arapski,… na tim jezicima su ovdje nastajale knjige, novine, važni natpisi, poruke na muslimanskim, jevrejskim, pravoslavnim, katoličkim, protestanstskim i, dakako, ateističkim nadgrobnim spomenicima. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, u Sarajevu su izlazile novine na bosanskom (BHS), njemačkom, mađarskom, italijanskom, ladinu, turskom… A, pisalo se i štampalo latinicom, ćirilicom, bosančicom, goticom, u svim njihovim varijantama, te čitavom lepezom arapskih (nesh, nesh-dželi, talik, nesh-talik, kufi, divani, janjičarsko pismo sijakat, etc) i hebrejskih (kaligrafski, kurzivno, rashi) pisama…

Neke novine su izlazile u jednom izdanju na dva jezika (turski i bosanski) i dva pisma (latinica i ćirilica).

Jasno je, da čitača koji bi mogao savladati navedeno, nema i da ga ne može biti… Nema pojedinca, ali u zbiru važan dio knjige Sarajeva, pročitali su marljivi istraživači, poznavaoci navedenih jezika i pisama. Rezultati njihovog rada pohranjeni su u ovdašnjim bibliotekama, arhivima i muzejima…

Sem pisanog, štampanog, ugraviranog i uklesanog, moguće je čitati i arhitektonske oblike, bareljefe, maskerone i kartuše po fasadama, razne državne, vjerske i trgovačke simbole, odjeću i ukrase… To je domen dobro edukovanih, kompetentnih i kreativnih.

A, evo kako to izgleda kad se radoznali pisac, skromnih znanja i vještina, upusti u avanturu čitanja Sarajeva.

Važno poglavlje knjige ovog grada je Ulica Maršala Tita (svojevremeno: Ćemaluša, Ulica Franje Ferdinanda, Ulica Kralja Aleksandra, Ulica Ante Pavelića…). Ta, glavna sarajevska džada, svjedočila je brojnim povijesnim događajima. Po zbivanjima posebno je „gusta“, bila dionica od Vječne vatre do Centralne banke… Veliki skupovi, parade, proglasi, protesti, okršaji, slavlja, sprovodi, gradnje i razgradnje…

Čitljivost grada, moguće je pokazati na ovom rijetkom fotosu nastalom ranih tridesetih godina 20. stoljeća. Riječ je o početku gradnje Napretkove palate u Titovoj ulici… ne one poznate u kojoj je Kamerni teatar, nego one na suprotnoj strani, tamo gdje je bio kafić Lisac i gdje je sada Sarajevo osiguranje (nekad DOZ i OZ).

Na fotografiji je moguće razaznati puno dokumentarnih detalja:

– table s podacima o projektantu, investitoru i graditelju /arhitekt, Jozef Gramer; investitor, „Napretkova zadruga“; graditelj Franjo Moravec/;

– potom, na slijepoj fasadi susjedne zgrade, reklamna ploča za metalnu robu onog vremena (firma „METALLUM“-naslikao vodeći tadašnji firmopisac Andrija Hegolj);

– na istom zidu je reklama za skladište trgovine muzičkim instrumentima Aleksandra Suzina. Profesor Suzin, porijeklom Rus, imao je između dva svjetska rata u Sarajevu i privatnu muzičku školu na glasu, ali je bio i trgovac muzikalijama;

– reklamni plakati na tarabi… Bata cipele, „Circus Columbia“, najava muzičke večeri /Slatko spavaj, laku noć!/;

– plakat predstave Careva ljubav;

– nekoliko zanimljivih persona na ulici… zgodna dama pred vratima zgrade na broju 50 desno od gradilišta (a, desno od dame, na zidu, tabla tadašnjeg pogrebnog zavoda „Konkordija“, Ignaza Linhardta);

– lijevo od pomenute dame, starojugoslovenski podoficir u žurbi (zaklonio je nekog dječaka, kojem se tek noge vide);

– lijevo od gradilišta, poštar pred ulazom nekog predstavništva i Italijanskog konzulata na broju 54;

– još niže, palata Gligorija Gliše Jeftanovića, nekadašnjeg vlasnika hotela Evropa;

– u palati robna kuća ZEMA (Zemaljski magazin); advokatska kancelarija dr Ivana Subašića na spratu, a u prizemlju administracija lista Jugoslavenska pošta);

– na fasadi Jeftanovića palate, između drugog i trećeg sprata, Glišini inicijali: GMJ, koji stoje i dan-danas;

– čovo koji u papirnoj kesi nosi doručak; dječak uz tarabu kraj malog sepeta desnom rukom nestašno prebire po hlačama; drugi dječak kraj bandere sa zembiljom u ruci;

– radnici na gradilištu; seoska kola; majstor koji ide prema gradilištu; lijevo kola sa sijenom. Moguće je da su to snabdjevači sarajevskih slastičarni i restorana ledom s Bjelašnice. Blokovi leda su bili izolovani grubim vunenim prekrivačima i sijenom, da se ne otope prilikom prevoza;

– ulica je mokra nakon pranja ili kiše; etc, etc… Samo jedna fotografija i jedno površno čitanje…

A, iza Jeftanovićeve zgrade, u glavnoj sarajevskoj ulici, podignuto je i monumentalno zdanje namijenjeno filijali Državne hipotekarne banke iz Beograda. Arhitekt Milan Zloković, potomak ugledne stare bokeljske porodice, darovit i izuzetno obrazovan, oblikovao je kamenu palatu u duhu modernog poratnog graditeljstva. Njegov projekat je odabran konkursom. Banka je omeđena još ulicama: Dalmatinskom sa istoka, Alije Isakovića sa zapada, te Ulicom Mehmeda Spahe sa sjevera. Umjetnički akcenti građevine, moćne brončane figure žene i muškarca, kao i kameni bareljefi na prednjoj i bočnim fasadama, te brončana figura kupačice u fontani u parku iza banke, djelo su vajara ruskog porijekla, Vladimira Zagorodnjuka.

Brončane figure su realizirane u livnici “Voždovac” (Livnica “Jeremić”) u Beogradu 1932.  Prioritet koji je dat osnivanju filijale Hipotekarne banke, bio je u neposrednoj vezi sa rješavanjem agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini, odnosno politikom zaduživanja na temelju obezvrijeđenih obveznica, dobivenih za oduzetu zemlju. Bio je to, nema sumnje, mehanizam za osiromašivanje stanovništva, kroz hipotekarne i lombardne zajmove. Gradnja zdanja banke završena je 1930., a potpuno opremanje, 1932. godine. Nakon Hipotekarne banke u ovoj palati, četiri decenije bila je smještena Narodna banka Bosne i Hercegovine. Prvo kao Narodna banka Jugoslavije – Centrala za Bosnu i Hercegovinu, potom (od 1972. godine) kao Narodna banka Bosne i Hercegovine.

Na mjestu gdje je podignuta banka, bili su prije konaci bogatog i uticajnog Mustafage Zlatarevića (poznatijeg kao Jalduzdži Mujaga) bliskog prijatelja i saborca Husein-kapetana Gradaščevića. U tim konacima su odsjedali veziri i drugi visoki osmanski dužnosnici. U čardaku Mujage Zlatarevića blizu Viteza, njegov prijatelj Husein-kapetan Gradaščević, proglasio se 12. septembra 1831. godine bosanskim vezirom.

Upravo na tom malom prostoru, gdje se susreću ulice Dalmatinska i Kulovića, sa Ulicom Maršala Tita, nastalo je nekoliko fotografija koje su nebrojeno puta objavljene u knjigama, novinama, na televiziji i na prostranstvima interneta. Riječ je o snimcima destrukcije nakon Sarajevskog atentata. Gomila je provalila u dvorište kuće Gligorija Jeftanovića i na ulicu izvukla fijakere, sanke, namještaj…

O zbivanjima u Sarajevu 28. juna 1914. godine napisan je okean knjiga. U ovoj prilici ukazujem na zgradu u pozadini i radnje u njenom prizemlju. U to vrijeme na istočnom ćošku zgrade (sada je u tom lokalu knjižara) bila je radnja za prodaju šivaćih mašina, Levija i druga, a na zapadnom časovničarska i draguljarska radnja Josefa Koppelmanna. Koppelmann je nakon Prvog svjetskog rata preselio na ćošak sadašnjih ulica Maršala Tita i Kulovića. Usput je u skladu s prilikama, promijenio i ime Josef u Josip. Mjesto je ušlo u priču, kad je iznad ulaza u radnju namontirao veliki reklamni električni sat.

Prije Drugog svjetskog rata i dugo nakon njega, Sarajlije su ljubavne i druge sastanke zakazivali “Kod Koppelmanna”. Oni koji su se sastajali ispod rečenog sata imali su dobar orijentir i u prostoru i u vremenu. Tu se zbio početak mnogih ljubavi i porodica… Na prvu Koppelmannovu molbu da postavi taj sat, Gradsko poglavarstvo je odgovorilo negativno. No, ubrzo nakon ove odbijenice, stiglo je odobrenje!? Kako li, zašto li…

Ako nije kasno, prijavljujem pokojnog Koppelmanna i nadležne u tadašnjem Gradskom poglavarstvu Sarajeva, za korupciju. Naime, iz autentičnih dokumenata, koji su pohranjeni u Arhivu Sarajeva, vidljivo je da je jedva dvadesetak dana nakon odbijenice stiglo odobrenje za postavljanje sata. Čovo je bio juvelir…

Zarad velike promjene sastava sarajevskog stanovništva, krajem pedesetih godina 20. stoljeća umjesto fraze: “Čekam te kod Koppelmanna”, preovladao je izraz: “Čekam te kod banke s kipovima”. Njega su, nema sumnje, skovale nove Sarajlije polazeći od najuočljivijeg detalja, brončanih figura uz portal banke. U prvo vrijeme, izraz je izazivao kod starosjedilaca podsmijeh, kakav je nakon rata devedesetih izazivao naziv  za spomenik “Vječna vatra”… “Kod gume koja gori”. Sarajevski jalijaši od formata, u svom stilu, govorili su: Čekam te kod trebe s najtvrđim sisama u gradu

Posljednji talas doseljavanja u grad, donio je krajnje neprimjerenu lozinku: „Kod čeke…“

Čeka je lovački, šumski izraz… Ona u gradu nije kod kuće. Tom ataku na gradski govor i adete grad će se vremenom oduprijeti, kao i „uvozu“ grmečke koride na stadion Koševo, pred rat… Vremenom će se oduprijeti. Optimisti su oni koji imaju vremena.

Čekat ću te, dakle, mala i dočekati… ali ne na čeki iza nišanskih sprava lovačke puške, gluho bilo, nego na nekom lijepom mjestu… jȁ na ovom, jȁ na onom svijetu…

Valerijan Žujo