Žujo: Ignaz Linhart

Zaboravno Sarajevo

Lirski pjesnik, začudo, sasvim jasno vidi epsku sudbinu Sarajeva, grada koji se njiše između ljubavi i smrti… smrti koja ga je često, prečesto posjećivala i ljubavi koja leži u njegovim temeljima

Uredni ljudi, svjesni da iza sljedećeg zavoja nema više puta, nastoje život pospremiti, dovršiti započeto, vratiti dugove ako ih imaju, ostaviti štogod novca za posljednju predstavu…

Ta predstava i njeni akteri, jesu predmet ovog zapisa. Nije to vedra i ugodna skaska, ali stoga nije ni manje stvarna, ni manje važna.

Najuvjerljiviji je glavni glumac… On ne može pogriješiti. Igra samoga sebe u kovčegu ili na tabutu ili sofisticirano u skupocjenoj urni, kafkijanski preobražen, ali ne u kukca, nego u prah (dust to dust, ashes to ashes…).

Reditelj predstave je, dakako, nevidljiv… Zaplet i rasplet, teško je učiniti zanimljivim, jer je sve predvidljivo i postoji u ogromnom tiražu… Za glavnog glumca, po logici stvari, nema reprize. Ostali glumci i statisti, još će se barem jednom okušati.

Nespretno, zbunjeno, a pokatkad i licemjerno, svoje uloge igraju duboko ožalošćeni, ucvijeljeni, etc. Vječna uspomena, nezaborav, trajno sjećanje… to je valuta koju je, kao i sve krupne riječi, pojela inflacija, pa taj oblik vječnog sjećanja, traje otprilike dok se sa cipela ne uklone tragovi ilovače, u koju se netom uselio neprežaljeni.

Zašto li je tugovanje počesto glasno, transparentno i napadno poput uličnog kvazi-patriotizma i zašto je, za delikatniji ukus, uglavnom vulgarno.

Istinska žalost, ona koja se ne da mjeriti i hladne glave razumjeti, neka ostane izvan ove grobljanske etide. Nju nije najukusnije prosuđivati.

U Sarajevu se na brojnim mjestima susreću i grle smrt i ljubav. Od nekih se još nismo dovoljno odmakli, da bismo mogli mirno suditi. Možda je najuzbudljiviji primjer takvog susreta iz prošlosti, lijepo turbe uz Hadži-Sinanovu tekiju na Vrbanjuši, pod kojim vjekuju Hadži-Sinanaga i njegova ljubljena Sakina…

Šta god mi osjećali, mislili i govorili, umiranje je, također, i osnova jedne trajno profitabilne djelatnosti. Jedini učesnici rituala „tužnih ispraćaja“, koji mogu (a, ne moraju) trljati ruke, jesu pogrebnici. Nakon uspostave austrougarske vlasti, 1878. g., pored tradicionalnih načina ispraćanja umrlih u okvirima vjerskih zajednica, pojavili su se i takozvani građanski pogrebni zavodi. Dva su se isticala. Jedan je osnovao Ignaz Linhart, pod nazivom: „Konkordia“ („Concordia“), a drugi pod nazivom: „Pietet“, Franjo Fišer, a kasnije preuzela porodica Vekić. Zavodom „Konkordia“, nakon Ignazove smrti, rukovodila je njegova udovica.

„Konkordija“ je kao privatna firma, zbrinjavala preminule, sve vrijeme austrougarske okupacije, tokom Prvog svjetskog rata, između dva rata, u Drugom svjetskom ratu i sve do 1946. g. kada je zavod nacionalizovan. Zaboravno Sarajevo, odavno je Ignaza Linharta i njegov zavod arhiviralo i odložilo u duboke depoe svoje memorije, a, Linhart se, eto, kao važan činilac, pojavljivao u samom finišu životne trke hiljada i hiljada Sarajlija.

Dugovječnija od osnivača zavoda, njegovih nasljednika i, dakako, brojnih Linhartovih mušterija, bila su „Konkordijina“ luksuzna pogrebna kola. Svoju zadaću obavljala su, bezmalo, cijelo jedno stoljeće. Zahvaljujući važnosti onih koje su prevozila, i svakako zahvaljujući fotografima, nastale su i srećom sačuvane, tri zanimljive fotografije ovih kola u akciji iz 1914., 1936. i 1946. g.

Prva od njih, vjerovatno je jedna od najčešće reprodukovanih u povijesti fotografisanja. Naime, nakon vidovdanskog ubistva prijestolonasljednika austrijskog carskog i ugarskog kraljevskog trona, nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove supruge, vojvotkinje Sofije od Hohenberga, pogrebnom zavodu „Konkordija“ povjeren je prevoz posmrtnih ostataka ubijenih, od rezidencije Konak, do željezničke stanice Bistrik. Klesarska radionica i stolarija zavoda „Pietet“, u talasu destrukcije nakon atentata, u potpunosti su bili uništeni. Kola koja su prevozila kovčeg sa posmrtnim ostacima prijestolonasljednika, imala su nekoliko karakterističnih ukrasa. Na uglovima kola su bile figure anđela (možda arkanđela Gabrijela/Gavrila…), iznad njih četiri lampiona, a strane su im bile zastakljene.

Konkordijina kola prevoze posmrtne ostatke nadvojvode Franje Ferdinanda, 29. juna 1914. g.

Druga fotografija snimljena je 1936. g, prilikom ispraćaja popularnog sarajevskog župnika, velečasnog Mate Bekavca.

Pogreb Mate Bekavca 1936. g.

Konačno, „Konkordijina“ kola su 1946. g. ponijela i jednog partizanskog komandanta. Na fasadi zgrade u sadašnjoj Ulici Maršala Tita, brzopleti aktivist je u riječi bratstvo ispustio jedno slovo (i možda baksuzirao).

Pogrebna kola Konkordija 1946.

Kada se budu svodili svi računi, možda će bolje kotirati oni što su i življenje i umiranje primali mirno i bez straha, ugledajući se na Svetog Franju Asiškog, koji smrt naziva našom sestrom i oni što su, slijedeći Michela de Montaignea, smatrali da je najvažnija čovjekova zadaća, pripremati se za odlazak sa ovoga svijeta.

Sve ovo neveselo razmišljanje, ponajprije vrijedi za ozbiljne mušterije, a ne za, gluho bilo, one čiji se životi tek počinju odmotavati ili one koji su još u najboljoj ili makar dobroj kondiciji. Ali…

Valerijan Žujo

Žujo: Mudri starci
Žujo: Plamen u Modroj sobi
Žujo: Čovječuljak
Žujo: Sarajlije
Žujo: Kriva ogledala…
Žujo: General i cvijet
Žujo: Homo kokuz i Homo hrsuz
Žujo: Grad
Žujo: Vino i voda
Žujo: Nadzornik genocida
Žujo: Stanje stvari
Žujo: Ko Zna Ko
Žujo: Zabraniti odmah…
Žujo: Pismo Ziji
Žujo: U kinu sjedi Edo…
Žujo: Hoće li biti rata!?
Žujo: Lajos Asztalos
Žujo: Rasim Sejdić
Žujo: Drago Kuđić
Žujo: Pavle Mitrović