Zaboravno Sarajevo
Mada nisam sklon mistifikacijama, na početku ovog zapisa, povezujem dvojicu Pečevija ili Pečujlija (ljudi rođenih u Pečuhu, u Mađarskoj). Ta poveznica je Sarajevo.
Istina, njih dvojicu organski nije lako dovesti u vezu. Prvi, Ibrahim efendija Alajbegović Pečevija (Peçuyli İbrahim Efendi), slavni osmanski historičar bosanskog porijekla, rođak velikog vezira Lala Mehmed-paše Sokolovića, bio je bosanski defterdar i carski namjesnik u raznim dijelovima Carstva. Njegovo djelo Tarih-i-Pečevi obuhvata vojnu povijest Osmanskog Carstva od početka vladavine Sulejmana I Veličanstvenog (1520.) do smrti Murata IV (1639.) i neizostavno, govori o Bosni i Sarajevu. Knjiga je štampana u Carigradu 1866. godine. Postoji hipoteza da je Ibrahim Alajbegović Pečevija ukopan u Sarajevu, u nekadašnjem mezarju Čekrkčinica (sada Veliki park). Jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.
Drugi Pečujlija u Sarajevu, dr Lajoš Astaloš (Asztalos Lajos), profesor, doktor klasične filologije, internacionalni šahovski majstor, šahovski pedagog i teoretičar šaha, poliglot. Rođen je u Pečuhu, 29. jula 1889. a umro, u Budimpešti, 1. novembra 1956. godine.
Po završetku Prvog svjetskog rata, Astaloš je emigrirao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i radio kao profesor klasičnih jezika u Mostaru, Sarajevu i Zagrebu. U Sarajevu je djelovao od 1921. do 1935. g. Za to vrijeme ostavio je dubok trag i kao profesor klasične gimnazije, u kojoj je predavao latinski, grčki i francuski jezik, i kao najbolji šahist tog vremena u gradu, i jedan od najboljih u državi, obnovitelj šahovskog kluba, član šahovske olimpijske reprezentacije Jugoslavije i šahovski publicist. Bio je komentator i urednik Jugoslavenskog šahovskog glasnika. Astaloš je napisao nekoliko knjiga i više članaka iz teorije šaha. O njegovoj popularnosti, svjedoče i onovremene novinske karikature.
U Zagrebu je, pored profesorskog angažmana, bio i veoma aktivan kao šahist. Uspostavom takozvane NDH 1941. g., igrao je za reprezentaciju te kvislinške države u meču sa Slovačkom, tada državom sličnog profila. Već 1942. g. vratio se u Mađarsku.
Nakon Drugog svjetskog rata, retroaktivno mu je dodijeljena titula internacionalnog šahovskog majstora.
Summa summarum, Astaloš je život proveo bježeći od jedne nevolje i upadajući u drugu… (Prvi svjetski rat… Propast Austro-Ugarske… Diktatura u Jugoslaviji… naci-fašistička Hrvatska… Hortijeva fašistička Mađarska)… da bi ovaj svijet napustio u godini strašne sovjetske intervencije u Mađarskoj 1956. g.
Ukopan je u Kerepesi groblju u Budimpešti.
U njegovoj kalvariji, ipak postoji predah. Najljepše godine proveo je u našem Šeheru, gradu tako sklonom amneziji.
Hungarizmi asztal i asztalos, znače sto i stolar. U kafanologiji, kada se zavade dva kafanska druga (naravno, nakratko), razlaz prati lapidarna rečenica:
Hastal mi, hastal ti!
Na više nego skromnoj stranici, Prve sarajevske gimnazije, škole slavne po svojim uspješnim profesorima i učenicima, nije moguće naći podatke o Lajošu Astalošu, niti o brojnim drugim znamenitim osobama, zaslužnim za ugled ove obrazovne institucije.
Šta očekivati od stranice na kojoj čak ni prezime prvog direktora škole nije ispravno navedeno: Zon umjesto Zoh (Ivan Branislav Zoch).
Sve, dakako, počinje od nas i s nama.