Žujo: Miroslav Prstojević

Zaboravno Sarajevo

Ima puno načina da se voli neobični grad Sarajevo.

Najmanje ga vole oni, koji ga obasipaju bedekerskim ispraznostima, banalnim superlativima, raznim jeftinim izmišljotinama iz produkcije brzopoteznih slabo zaoštrenih pera, zatim mudrovanjima o takozvanom sarajevskom duhu i sličnim pretencioznim konstrukcijama.

Biser takvog ašikovanja sa ovim gradom, jest rečenica jednog poznatog televizijskog novinara starije generacije, izrečena svojevremeno, u kratkoj reportaži:

Sarajevo je veoma bogato okolinom.

Bože, ima li tako neznatne tačke na kugli zemaljskoj, koja nije bogata okolinom… Svakoj neveseloj zabiti, okolina je čitav svijet, vascijeli univerzum.

Ovom novinarskom „asu“, dorastao je autor rečenice (iz sarajevskih turističkih publikacija) koja glasi:

Odavde se pruža neponovljiv pogled…

Teško Sarajevu, ako je pogled uistinu neponovljiv.

Sarajevo, zasigurno, više vole oni koji ga utemeljeno ruže, koji mu nastoje poravnati neravnine i umiti umrljano lice, oni koji se ne mire sa ludošću, koja sugerira, da se grad najbolje vidi kroz dim što se diže iznad lojem podmazanih roštilja, te da je najvažnije na svijetu pojesti porciju ćevapčića, školskog primjera junkfooda.

Nasuprot površnim i nedarovitim „slaviteljima“ Sarajeva, stoji već nekoliko decenija jedan lucidan istraživač i vjerodostojan autor nekih od najvažnijih knjiga o ovome gradu, Miroslav Prstojević. Njegova monografija Zaboravljeno Sarajevo, izravno je inspirisala naslov ove serije zapisa (Zaboravno Sarajevo), kojima povremeno želim usmjeriti pažnju čitalaca portala slobode Nomad na neke važne i vrijedne Sarajlije, čije je živote i rad zameo takozvani prah vremena.

Ta Prstojevićeva zbirka starih razglednica Sarajeva, nije mehanički zbir, kakvih je kasnije bilo, nego jasan i promišljen odabir, pri kojem se autor nije rukovodio isključivo onim što prikazuje avers, nego ponekad i više onim što piše na reversu. Jer, te poruke i pozdravi iz Šehera pravi su trezor podataka i dojmova, koji osvjetljavaju, koliko Sarajevo, toliko i njegov šareni austrougarski ljudski i materijalni sadržaj. Kroz korespondenciju sačuvanu na tim razglednicama, moguće je bolje razumjeti jedno doba, koje je u osnovi bilo golem političko-sociološki eksperiment, jedan od širokih zahvata iz arsenala sila pejzaž mijenja.

U toj retorti našli su se, praktično preko noći, ljudi, običaji i materijalna baština osmanskog razdoblja pomiješani sa srednjoevropskim načinima i poplavom Austrijanaca, Mađara, Nijemaca, Čeha, Italijana, Poljaka, Slovenaca, Hrvata iz Hrvatske, etc, etc… koji su, dakako, u svojim bisagama donijeli kulturni prtljag što se umnogome razlikovao od domaćeg.

Naslovnica monografije

Knjiga Zaboravljeno Sarajevo, zahvaljujući iscrpnom Prstojevićevom pratećem tekstu, predstavlja pouzdaniju i autentičniju sliku austrougarskog razdoblja Sarajeva i Bosne i Hercegovine, od mnogih obimnih, a neprohodnih studija na tu temu. Autor je fotose pomno analizirao zapažajući važne detalje i akcente. Posebno je zanimljivo Prstojevićevo detektovanje tadašnjih jednostavnih photoshop zahvata, naknadnog nevještog umetanja likova i građevina, pri čemu je narušavana izvornost snimaka. Ova knjiga omogućava da raspletemo i jasno sagledamo različite niti političkog, populacijskog, ekonomskog, graditeljskog, prosvjetnog… općenito, civilizacijskog tkanja koje je austrougarska uprava izatkala u Šeheru.

Korak dalje u autorskom smislu bila je Prstojevićeva knjiga Sarajevo – Ranjeni grad, koja po snazi svjedočenja vrijedi neuporedivo više od gomile nazor napisanih memoarskih improvizacija, počesto nevješto friziranih, zamagljenih domoljubnom patetikom i skrojenih prema očekivanju trenutnih nositelja moći.

U knjižari Mi u Beču

Činjenice, da je novinar, izdavač i pisac Miroslav Prstojević, veoma zaslužan za neke od najznačajnijih izdavačkih poduhvata kuće Oslobođenje, poput sabranih djela Miroslava Krleže, da sa suprugom u Beču vodi sada već čuvenu knjižaru Mi u kojoj su hiljade knjiga na ovom našem lijepom višeimenom jeziku, te činjenice zahtijevaju dužu i razuđeniju storiju, od ovog kratkog zapisa, čija je svrha bila da podsjeti Sarajevo, da je zaboravilo Miroslava Prstojevića nagraditi svojim najvišim priznanjem.

Valerijan Žujo

Žujo: Mudri starci
Žujo: Plamen u Modroj sobi
Žujo: Čovječuljak
Žujo: Sarajlije
Žujo: Kriva ogledala…
Žujo: General i cvijet
Žujo: Homo kokuz i Homo hrsuz
Žujo: Grad
Žujo: Vino i voda
Žujo: Nadzornik genocida
Žujo: Stanje stvari
Žujo: Ko Zna Ko
Žujo: Zabraniti odmah…
Žujo: Pismo Ziji
Žujo: U kinu sjedi Edo…
Žujo: Hoće li biti rata!?
Žujo: Lajos Asztalos
Žujo: Rasim Sejdić
Žujo: Ignaz Linhart
Žujo: Drago Kuđić
Žujo: Pavle Mitrović
Žujo: Milan Mučibabić
Žujo: Rusmir Šahinpašić
Žujo: Jovo Mitričević
Žujo: Zagorodnjuk
Žujo: Nurija Palata
Žujo: Dr Hugo Holzmann
Žujo: Ervin Rustemagić
Žujo: Usklici za Uhlike
Žujo: Dr Jovan Kršić
Žujo: Vojko Mikolji
Žujo: Richard Assmann
Žujo: Dr Karel Bayer