Valerijan Žujo: Glosar Sarajevskog atentata, NUBBiH, Sarajevo, 2024
Historijsku nauku, u današnjem nacionalno podijeljenom bosanskohercegovačkom društvu, politička i vjerska elite nastoji instrumentalizirati, kako bi se ‘dominacijom nad prošlošću’ legitimirala i ukotvila esencijalistička politika nacionalizma, zasnovana na getoiziranoj svijesti isključenja onog drugog i različitog iz vlastitog ‘povijesnog kontinuiteta i iskona’. Izgrađeni okvir i filter nacionalističkih fantazija podređuje sve istorijske događaje monolitnoj strukturi, u kojoj se mnogostrukost i pulsacija istorijskog događaja reducira na uskotračni kolosijek nacionalnog jedinstva. Kroz mitsko-herojski diskurs, koji bi kao demijurg trebao da pobjedonosno obnovi ‘zamišljenu zajednicu’, nastoji se fiksirati, utvrditi etnički korijen, prajezgro iz kojeg izrasta ideja nacionalnog opstanka. Događaj koji najbolje utvrđuje korijen nacionalnog pamćenja, kroz ideju kolektivne patnje, te obnavljanja mitsko-herojski diskurs za opštu nacionalnu mobilizaciju, je rat! Svjedočenje o ratu, kroz kolektivnu memoriju na stradanje i patnju, uprošćava predstavu o podjeli na ‘nas i njih’, na prijatelja i neprijatelja, te reduciranu sliku svijeta u kojoj svaka dvosmislenost i zamršenost je svedena na crno-bijelu podjelu. Rat i sjećanje na njega su konstitutivni mehanizmi formiranja nacionalnog identiteta.
‘Sarajevski atentat’, koji je na početku prošloga vijeka, kao simbol početka Prvog svjetskog rata obilježio u internacionalnim okvirima grad Sarajevo, danas se interpretira, u velikoj mjeri, iz nacionalnih perspektiva, koje se zasnivaju na dvjema oprečnim, moglo bi se reći ratom zavađenim, postavkama:
1) Gavrilo Princip je velikosrpski ubica i terorista koji je, ubivši prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu vojvotkinju Sophie, u stvari nastojao uništiti legitimnu vlast na ovim prostorima, koja je predstavljala sve ‘naše narode’, ili, pak,
2) Gavrilo Princip je nacionalni junak i osloboditelj srpskog naroda i, ujedno, svih drugih južnoslovenskih naroda. S jedne strane se zastupa teza da je austrougarska imperija bili prosvjetiteljska okupacija koja je ‘maloljetne’ narode pokušala u njihovoj zaslijepljenosti i ‘dugovjekovnoj mržnji’ izvesti iz mraka neznanja, te ih educirati po evropskim načelima univerzalnog racionalizma, efikasne administracije; s druge strane zastupa se da je ona imperijalističko administravni represivni oblik gušenja nacionalnih ideja o emancipaciji malih naroda, čija se kolektivna volja o stvaranju suvereniteta na jednoj teritoriji, u jednom narodu, na jednoj zemlji, brutalno sprečavala! Ove različite interpretacije, koje iz različitog ugla posmatraju žrtvu i počinioca, služe kako bi se postojeće podjele, koje su se uglavile u svijesti naših građana kroz agresivnu politiku nacionalizma devedesetih godina prošloga vijeka, još više produbile, te kako bi se mogućnost koja prevazilazi ovu bipolarnu podjelu proglasila kao izdajom, a ne kao nekim ozbiljnim pokušajem dijaloga između dva ugla, u kojem bi se tražila neutralna pozicija historičara, kako bi sa znanstvenim metodama promišljalo mnoštvo uzroka, ovog događaja, kojeg povezujemo sa početkom Prvog svjetskog rata, a i čije tragične posljedice su prisutne i u današnjoj političkoj realnosti.
Teza da historičar ne može da posjeduje neku Arhimedovu neutralnu tačku, iz čije perspektive može da neutralno, kao neki ravnodušni posmatrač, svjedoči o povijesnoj logici – jer je svako iskustvo svjedočenja filtrirano kroz kulturološko-društvene prakse, vjerovanja, iščekivanja, pa se sama mogućnost rezonovanja i promišljanja smatra više odrazom kulturne imaginacije, negoli iskonskom mogućnošću samog historičara da samostalno i autonomno razmišlja o determinizmu koji ga kroz istoriju i sadašnjost određuje – često je bivala zloupotrijebljena u aktuelnom političkom kontekstu. Naime, nije sporno da, kako to tvrdi Nietzsche, ne postoje činjenice, već samo interpretacija činjenica, ali to ne znači da je svaka subjektivna interpretacija legitimna, te da samo postoji nekompatibilni poliperspektivizam u kojem je nemoguće utvrditi ko je žrtva, a ko počinilac, pa da nikakav historijski kontekst i oslonac ne postoji, osim onoga koji je zasnovan na nacionalnoj potki i naraciji.
Također, kroz igru postmodernog policentrizma, moglo bi se tvrditi da istinu ne treba tražiti u tome ko je u pravu, već u samoj logici spora, u nekompatibilnosti između ova dva oprečna stanovišta. Naravno, historičar bi trebao da razumije sam spor i sociološke mahanizme koji taj spor uslovljavaju, ali, ipak, tvrditi da je u samome sporu oličenje istine, bilo bi kao da smo upali u ambis i vrtlog trenutne nacionalne i socijalne podjele i počeli, kroz njezinu logiku, da mislimo povijesna zbivanja, te da ga smatramo imanentnim i istorijski opravdanim!
Dakle historičar ne bi trebao da pretenciozno ratuje protiv nekog drugog stava, već da samostalno krči put u vlastitom istraživanju, i da polemiše s argumentima koje mu se čine neubjedljivim, a upravo je to ostvareno u knjizi ‘Glosar Sarajevskog atentata“ pisca i leksikografa Valerijana Žuje. U njoj se svjedoči o samome događaju, u kojem su puštene same istorijske činjenice da govore za sebe. One po sebi prevazilaze različita ideološka polazišta i teze kojima se služila većina autora (kako to navodi autor knjige), koji su pisali o Sarajevskom atentatu, kako bi potkrijepili svoje već unaprijed postavljene političke i ideološke stavove, i pritom izgubili osjećaj za pojedinačnu sudbinu i tragične konsekvence događaja. Tako autor u uvodu ističe:
„Grosso modo, na jednoj strani su autori koji nastoje dokazati odgovornost Srbije za rat, a na drugoj oni koji tu odgovornost negiraju. Između ova dva oprečna stajališta, postoji čitav registar raznovrsnih načina razmatranja ove krupne historijske teme, od temeljitih do površnih, od naučno koncipiranih do mitomanskih, od ozbiljnih do banalnih i senzacionalističkih…
Selektivan pristup građi, osnovna je slabost brojnih radova na temu Atentata, u koje sam imao uvid. Primjerice, ako je teza da je vlast Kraljevine Srbije organizirala i omogućila atentat, a da su atentatori tek puki izvršioci te politike ili čak plaćenici, onda u razmatranju ovog čina bivaju izostavljeni svi pokazatelji iscrpljenosti Srbije Balkanskim ratovima i njena krajnja nespremnost za novi rat, čak i sa neuporedivo slabijim protivnikom. U tom slučaju prelazi se i preko činjenice, da austrougarska istraga nije došla ni do jednog solidnog dokaza da je srbijanska država bila izravno upletena u zavjeru. Ako je, pak, polazište da je Princip motiviran srpskim nacionalizmom i pravoslavljem, te da je on u tom smislu nacionalni junak i, bezmalo svetac, tada biva zanemarena izričita izjava Gavrila Principa na suđenju, da njegov program nije velikosrpski, nego jugoslavenski, te da je on ateist.“
Stoga, svaki termin, koji je vezan za Sarajevski atentat, i klasificiran u knjizi prema abecednom redu, strukturiran je da osvijetli neosporne činjenice vezana za sam atentat. Ako, u skladu sa Nietzscheovom tezom, koju smo već pomenuli, tvrdi objektivizam, te logika nabrojanih činjenica, također, u sebi otjelotvoruje jednu interpretativnu matricu, čega je sarajevski istraživač Valerijan Žujo svjestan, onda interpretacijska mogućnost u knjizi je omogućena samome čitaocu. Namjera autora je da kroz neutralan pogled izloži činjenice, a da se čitalac, slobodno, prema vlastitim mogućnostima, upusti u interpretativno tkanje veza unutar zamršenih historijskih zbivanja i fakata, a u čiju mrežu su kao ribe ulovljene naše današnje sudbine.
Danilo Kiš je jednom prilikom rekao da Borges koristi historiju kao bi je pretvorio u beskonačnu alhemijsku knjigu, koja se bez početka i kraja odmotava, u labirintu nekih alhemijskih hodnika, dok on koristi beskonačnu alhemijsku knjigu, kao što je enciklopedija, da izrazi na mjestima, kao što su gulag i konc logori, samu historiju. Zanimljivost ovog štiva je u tome što Valerijan Žujo, iako je pisac, pjesnik, te književni kritičar, ne koristi imaginaciju da bi svoje enciklopedijsko znanje, vezano za grad Sarajevo, ili za Sarajevski atentat, upregnuo u svoju literarnu konstrukciju. Naprotiv, on je hroničar, na tragu Bašeskije, izvještava tačno, klasificira, arhivira, pojašnjava. Ali kada je neki događaj detaljno obrađen, predstavljen, i kada su izvučeni oni bitni aspekti, a koji nisu selekcionirani zbog političkih pretenzija, onda to može biti i uzbudljiva literatura. Pred nama je značajno djelo, u kojem autor nije pokleknuo pred iskušenjem emotivnih i mitoloških fascinacija, dok je osvjetljavao činjenice koje su vezane za nasilje i rat.