Odgovore na ova pitanja zna vlast i zna svjetina… Vlast u svakom vremenu i svjetina u svakom vremenu. Dakle, ključni recenzenti spisateljskog rada i učinka, ako je suditi po odjeku u javnosti i posljedicama, jesu oni koji uglavnom ne čitaju i oni koji ne znaju ili jedva znaju i čitati i pisati. Stoga je moguće da na demokratskim prostranstvima interneta, neko ko još redovno sanja muke sa štampanim i pisanim slovima („tanka kosa, uspravna debela“) i nije napisao više od desetak kusavih rečenica na razglednicama, da taj i takav rezolutno sudi čak i o kompletnim opusima velikih pisaca, dijeli im lekcije iz stila i jezika, ruži ih što o nečemu ili o nekome pišu kako pišu, a o nečemu opet ne pišu… što ne vole kelj i ne navijaju za „Želju“ (o ovome posljednjem bi se još i dalo razgovarati…).
Tako nevježe koji sriču, koji s mukom slovkaju poduži naziv neke institucije, s lakoćom („k'o s nokta“) otkače znamenite pisce (Andrića, Selimovića, Ćopića, Sušića, Njegoša, Kovača, Kiša, Sarajlića, Trifunovića…) jer se, eto, ne uklapaju u njihovu sliku svijeta.
Taman kao da pisac ima apriornu obavezu da nešto voli ili ne voli. Ako se već u to kolo uhvatio, njegova temeljna zadaća je da u literarnom, u estetskom smislu napiše relevantna djela, da bude originalan. Sve drugo je u domenu ulične ili režimske ucjene i licitacije. Da nije tako, zar bi se kroz mrežu oštre društvene kritike i antipatije provukli pisci poput Knuta Hamsuna, Ezre Pounda, Gabrielle D'Annunzia i brojnih drugih, koji su u lomovima i pometnjama, bili odabrali pogrešnu stranu.
Zašto bi neko propisivao stvaraocu iz bilo koje oblasti o čemu će i kako pisati, šta će i kako slikati!? Šta li propisivača kvalifikuje za to?
Vlast i svjetina se utrkuju da njima nepoćudno pisanje obuzdaju i uškope. Istovremeno aplaudiraju prevarantima, koji im u raznim oblandama podastiru mitomanske konstrukcije o njihovoj tobožnjoj veličini, o slavnoj prošlosti, o carevima i carstvima, moći i bogatstvu, časti i junaštvu,… sve probrane džidže iz trezora nacionalističkih lagarija.
Zaludno je govoriti da politički šibicari varaju. Zaludno je sve dok im dio publike vjeruje.
A, zastrašujuće brojna publika vjeruje, da su četnici bili antifašisti, da su Crna legija i SS-Handžar divizija branile „europsku uljudbu“, da Nedić i Pavelić nisu bili kvislinzi, da su Mladić i Karadžić heroji, da su „doktori“ Deki i Torabi liječili sve bolesti, te da je ovaj potonji uz sve to preko mobilnog imao i direktnu vezu s nebesima, tobe jarabi.
Ta publika je sasvim spremna da povjeruje da je Zemlja ravna. Za razliku od političkih, pravi šibicari ne vjeruju u navedeno, ali vjeruju u lakovjernost „mušterija“, kao što je znao reći njihov nesporni šampion H.H.:
Kad jedan levat umre, trojica novih se rode.
Ipak, otkuda dolazi navada da se piscima javno, na forumu, dijele packe, prijeti i zadaje domaća zadaća. (Ne govorim, naravno, o književnoj kritici…) Otkuda ta ambicija da se autoru unaprijed odredi tematski okvir, forma i obim, propiše žanr, jezik i stil, ton i „šmek“, te da se milom ili silom u djelo ugradi ideološki siže i credo vlasti ili svjetine ili i jednih i drugih, svodeći pisca na pukog izvođača radova. Neki odgovori kriju se u ovoj anegdoti, povezanoj, dakako, sa stvarnim događajima i odnosima.
Puno godina prije strahotnih devedesetih, jedan pisac je napisao osrednji roman na temu iz Drugog svjetskog rata i to sa snažnim šovinističkim nabojem. Neovisno o temi i naboju, veliki romani se sami mogu odbraniti estetskim i općenito civilizacijskim vrijednostima, dopadali se svima ili ne dopadali. Pomenuti roman to nije mogao, jer po svim mjerilima bijaše skromnog dosega… Nije ga trebalo gurati, sam je pao, vrijeme ga je pomelo.
Ali, zarad naše razumljive tadašnje (kod mene, srećom i sadašnje) preosjetljivosti na šovinizam, začuli su se brojni glasovi osude. Glasova je bilo svakojakih. Od protesta ljudi iskreno pogođenih i uplašenih, do dežurnih bukača i kritičara po službenoj dužnosti. Političar, tada na visokom položaju, kazao je, da on roman nije čitao, ali da to ništa ne valja. Još zanimljivija je bila reakcija jednog generala u penziji, čak narodnog heroja. Ljut na pisca i djelo, rekao je da se sve moglo izbjeći, da je pisac došao u mjesnu zajednicu i udruženje boraca i lijepo se oko romana s ljudima dogovorio.
Umjesto toga, zaključio je heroj, on je sve uradio na svoju ruku.
Svojeglavi pisac nije pitao grupu građana, društvo sve odreda dobrih ljudi u mjesnoj zajednici, šta će pisati, šta mora, šta ne mora… a, šta ne smije. Pišeš, valjda, na svoju ruku i na vlastitu odgovornost. Frazerski kazano: Ono što vrijedi uprkos svemu će opstati, a ono što je bezvrijedno, uprkos svemu će nestati.
U nepreglednom nizu proskribovanih pisaca, žrtava raznih režima (i obavezno, gomile), jedni su tamnovali mučeni i gaženi; drugi su prognani skapavali po zabitima; treći su plamenom spektru lomače dodavali nijanse svog talenta i svoje zle sreće; četvrti su brisani i iz čitanki i sa fotografija…
Ipak, naivni su i vlast i ulica, jer, zemaljska zlodjela nemaju dejstva u vječnosti. A, tamo stanuju i Ovidije i Petronije i Bruno i Voltaire i Dostojevski i Lorca i Ivan Goran Kovačić i Jovan Kršić i Kalmi Baruh i Zija Dizdarević, da ukratko rezimiramo dugu i strašnu povijest nasilja nad piscima.
I mimo svega toga, u šikarama društvenih mreža, ljudima od pera i svim ljudima slobodnog duha, postavljene su zamke i zasjede. Iz web žbunja i jazbina, iskaču na drum balkanski šoveni, da zaustave ono što je nezaustavljivo, naime, uspostavu normalnih ljudskih odnosa zasnovanih makar na obostranom uvažavanju, ako još nije moguće na ljubavi.
Jezivo je da su u tim busijama čak i maloljetni. Svaki čas iz internetske zasjede iskoči mlađahni drumski haramija, niskočelac (sudim po djelu, ne po izgledu), čiji je mentor kakva seoska varalica, pa udri po onima koji su i pomislili, da se može i treba živjeti s drugima i drugačijima, da svi imamo neotuđiva ljudska i građanska prava, da su latinica i ćirilica dvije sestre rođene, da su Isa pejgamber a. s. i Isus Krist (Hrist), ista povijesna osoba.
Pisce čereče nesretnici koji se uredno ne umiju ni predstaviti. Glavna njihova pitanja, ne odnose se toliko na djelo, koliko na dilemu: naš je ili nije naš. Ako je naš, onda je samo naš, a ako nije, eto im ga tamo… Te rabote su izvan književnosti, ali i izvan dobrog odgoja.
Piscu je domovina jezik, odavno znaju oni koji vide i bolje i više. Njegovo djelo, u najboljem slučaju, može učiniti i da mu domovinom postane čitav svijet i sva povijest. To, možda zvuči patetično, ali time nije manje tačno.
Htjeli ili ne htjeli, oni kojima je jezik domovina, upleteni su u jednu dugotrajnu neprocesuiranu kriminalnu aferu. Naime, na Balkanu je krađa narodni običaj… dio folklora. Ukrali su nam vino (koje je izvorno grčko ili italijansko ili maloazijsko…); sir trapist (čije ime jasno ukazuje na prvog autora i vlasnika); ukrali su nam arhitekturu (koja je izvorno bizantska ili osmanska ili…), naš duhan, krompir i paradajz (koji su, bezbeli, iz Južne Amerike), ukrali su nam pisce, slikare, naučnike, tenisere… Ukrali su nam sarmu, burek, šiš-ćevap, štrukle, šaumrole, mehku i ljutu rakiju, toke, belenzuke, sevdalinke, starogradske i „novogradske“ pjesme, etc, etc… Nigdje kraja „zahtjevu za povrat imovine“.
Međutim, Balkan stalno odjekuje i međusobnim optužbama za krađe i prekrađe višega reda.
Iz akademskih krugova potekla je teško razumljiva ideja, koja je na razini prethodno navedenih pijačnih povika, naime:
Ukrali su nam jezik!
Međubalkanske optužbe za krađu šume, vode, struje… pa i sarme, moguće je ispitati i pouzdano ustanoviti šta jest, a šta nije tačno. Ali, kako utvrditi koliko su osnovane optužbe za krađu ili prisvajanje jezika. Nije sasvim lako ukrasti ni krušku sa grane… a kamoli jezik!?
Krađa jezika, obiman je zahvat. U pripremi za tu nemoguću misiju, prvo moraš znati šta ćeš ukrasti, kako izgleda i gdje se sve nalazi to što namjeravaš ukrasti i konačno, kako operaciju izvesti (a, da te ne uhvate). Dakle, neophodan je temeljit uvid i razuđeno poznavanje predmeta naumljene krađe. Zadatku tih razmjera nije dorastao prosječan čovo, čiji „cjeloživotni“ vokabular ne premašuje hiljadu-dvije riječi. Valjalo bi imati barem diviziju lingvista-kradljivaca… Tu se krug zatvara, jer ako imaš toliko jezikoslovaca, imaš i jezik, pa ga ne moraš krasti.
Ako dosljedno promislimo i razmotrimo ideju o krađi i prekrađi jezika, poteklu od nekih akademija nauka i umjetnosti, katedri i instituta za jezik i književnost diljem ovog našeg neveselog prostora, možemo jedino zaključiti, da kradljivci prethodno nisu mogli komunicirati, da su bili ili nijemi ili nemušti. Sporazumijevali su se u najboljem slučaju išaretom. Mogli su mahati rukama, klimati glavom, namigivati i kreveljiti se, ali nisu mogli govoriti, jer nisu imali jezik. Onda su ga lijepo ukrali od drugih, proglasivši ga svojim… i, pošto su se domogli tuđeg jezika, naglo su tim jezikom progovorili. Svako ko pokuša naglo progovoriti nekim njemu nepoznatim jezikom, shvatit će svu stupidnost ideje o krađi. Kad se kaže naš jezik, to je informacija, a ne tapija na posjed. Jezikom se služimo, ali nije u našem vlasništvu kao kakva nekretnina. Sasvim je klimava i problematična i deviza, da bez ekskluzivnog jezika nema ni identiteta neke zajednice.
U sferi posjedovanja, engleski jezik bi predstavljao dioničko društvo, multinacionalnu kompaniju. Uplitati jezik u balkanske seoske i mahalske kavge, potez je očajnika, onih koji nemaju nijedan drugi čestit argument…
A, taj naš jezik, čiji su posebni nazivi (bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski) povijesno sasvim utemeljeni, hirovito je biće. Opire se naredbama, iskače iz okvira administrativnih propisa i provizornih standarda.
Trener jednog provincijskog nogometnog kluba, ovako je hvalio svog najboljeg fudbalera:
On je pravi igrač, ne pije, ne puši i ne čita.
Nisam htio propitivati trenerovu ocjenu, nego ukazati na besmislenost jezičkog ekskluzivizma. Svaki revnosni lektor-činovnik, etno-konfesionalno impregniran, odmah bi zarežao na ove dvije boldirane riječi u jednoj rečenici.
Iole upućen čovjek razabire, da nadležno demokratsko tijelo, parlament, naziv jezika može sezonski mijenjati (bio taj naziv utemeljen ili ne), ako na sjednici ima dovoljno ruku koje će biti podignute za to. Plemenska svijest ne izjednačava naziv jezika i njegov sadržaj slučajno. Ne ljuti se ni onaj policajac-lektor slučajno. Ljuti se ako u jednoj knjizi nađe i grah i pasulj i biblioteku i knjižnicu i kanton i županiju. On je instruiran od centralnog komiteta vulgarno-patriotske stranke, da preko carine ne propusti ništa što ne ide u prilog našem isključivom statusu.
Sva „mudrost“ insistiranja na stavu da se južnoslavenski jezici ne razlikuju samo po imenu, nego i suštinski, do te mjere, da su to različiti jezici, svodi se na kaplarsku naredbu:
Na parove razbrojs’ !
Ta naredba vodi ka postrojavanju riječi jednog bogatog rječnika u dvije kolone. Na jednoj su strani takozvane naše, a na drugoj takozvane njihove riječi. Međutim, pretežna većina riječi, na čelu sa riječima sunce i srce, morala bi jednom nogom biti u jednoj, a drugom u drugoj koloni.
Kaplarska naredba i kaplarska pamet, padaju pri tom u vodu.