Žujo: Povelja koja nije povelja – Bula koja nije bula – Ustav koji nije ustav

Nezadovoljstvo stvarnim, činjeničnim stanjem, izaziva kod pojedinaca, kod organizacija, pa i kod država, potrebu za retuširanjem, za šminkanjem, za lakirovkom… za augmentativima i deminutivima, prema potrebi.

Primjera radi, časni naziv učitelj, zamjenjivan je čudnom formulom: nastavnik razredne nastave. Šta li je činovnik, koji je smislio taj naziv, imao na umu. Vjerovatno se htjelo podići dostojanstvo tom pedagoškom rangu. Šta bi, onda, značilo: nastavnik izvanrazredne nastave!?… Učitelj je učitelj, ponajprije u razredu, ali i izvan njega.

U povijesti naše zemlje, kao i povijesti susjednih zemalja, do devedesetih obuhvaćenih okvirom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ključni događaji i ličnosti, predmet su čestih revalorizacija i reinterpretacija. Pri tom se ponekad gubi i mjera. Tako, novouspostavljeni režimi, veću važnost pridaju mutnim ili sasvim nejasnim likovima srednjovjekovnih vladara i velmoža, a umanjuju ili potpuno negiraju važnost i ulogu političkih aktera iz nedavne prošlosti. Rezultat je, da u udžbenicima povijesti, po pravilu, bolje kotira nekakav birvaktilski lokalni feudalni gospodar, kojem historičari nisu sigurni ni u ime, a kamoli ulogu, nego, recimo, najznačajnija politička figura slavenskog juga uopće, Josip Broz Tito, o kojem se zna bezmalo sve, do u pojedinost. Zanimljiv je odnos i prema krucijalnim dokumentima. I njih se nastoji predstaviti drugačijim, nego što jesu.

Primjer prvi

Jedan po formi skroman, a za zemljicu Bosnu izuzetan dokument, jedna rutinska potvrda trgovačkih prava Dubrovačkim trgovcima u državi bana Kulina, gotovo plebiscitarno se naziva poveljom. Svake godine krajem avgusta, oživi zanimanje za ovaj komad pergamenta. Naglasi se da je to dokaz postojanja bosanske srednjovjekovne države, koja je imala vladara, teritoriju, jezik i pismo… imala, poput ostalih savremenih joj srednjovjekovnih država i njihovih dvorova, kancelariju, čija je zadaća bila da priprema, ispisuje i po potrebi prevodi vladarska akta.

Važnost ovog dokumenta je nesumnjiva i golema. Ali, ozbiljno je pitanje da li je to povelja u punom smislu te riječi!? Zašto taj komad ili (uzimajući u obzir i sačuvane prepise) komadi pergamenta nemaju opremu karakterističnu za vladarske povelje (ukrasne inicijale, svečaniju invokaciju i intitulaciju, vladarski potpis i pečat na vrpci, etc). Uz „povelju“ bana Kulina, najljepši primjerci bosanskih vladarskih povelja, pohranjeni su u Državnom arhivu u Dubrovniku. Razlika između tih akata i ovoga koji je izdala Kulinova kancelarija, očigledna je. Upravo u Državnom arhivu u Dubrovniku, prilikom snimanja jednog dokumentarnog filma sa pokojnim rediteljem Aleksandrom Jevđevićem, početkom ovog veselog stoljeća i milenijuma, imao sam sreću da uz malo nagovaranja, od jedne kustosice dobijem kvalitetan scan dvaju primjeraka Kulinove potvrde trgovačkih prava Dubrovčana. Evo jednog od tih scanova, na dar čitaocima portala Nomad.ba. Na prostranstvima weba do sada nije bilo kvalitetnijeg snimka ovog dokumenta.

O godišnjici izdavanja Kulinove isprave (29. avgusta), obavezno proradi mašta medijskih poslenika, političara i puka. Prije nekoliko godina, u Sarajevu se došlo na ideju, da se povelja Kulina bana vrati kući (!?). Silan novac je potrošen na ovaj „diznijevski poduhvat“. Rastrčali su se po Dubrovniku i po Petrogradu razni majstori, da se makar jedan od tri sačuvana primjerka (originala i prepisa) donese kući, u Sarajevo, grad kojeg u vrijeme nastanka ovog dokumenta, nije bilo ni u primisli.

Sve to, kao da rečena isprava nije podjednako važna i Dubrovniku, jer se u njoj po prvi put u jednom sačuvanom dokumentu navodi slavensko ime grada (lat. Ragusium; Ragusa) u riječi Dubrovčani. Prema tome, ova isprava je u Dubrovniku, itekako kod kuće i naivno je bilo očekivati da bi tek tako bila ustupljena.

Ako se malo slobodnije razmišlja, po svoj prilici, ban Kulin dokument nije ni vidio, pa ga nije ni potpisao, ni ovjerio. Jednostavno stoga, što to nije bio izvorni akt, koji je vjerovatno imao sve atribute vladarske povelje, nego njegovo osvježenje, potvrda koju su dubrovački poklisari, s vremena na vrijeme, po potrebi, uz sve njihove vještine i darove, znali ishoditi. U prilog tome govori činjenica da dokument ima latinski predložak, da su ga poklisari donijeli na odobrenje i potvrdu, a da je tekst bosančicom prijevod tog predloška.

Naravno, ovo je samo slobodno razmišljanje i lično propitivanje na temu povelja. Mjerodavno je jedino mišljenje historičara, posebice stručnjaka za paleografiju i diplomatiku.

Primjer drugi.

Austrougarska Monarhija i Apostolska stolica, u nastojanju da urede crkvene prilike katolika u Bosni i Hercegovini, koju je odlukom Berlinskog kongresa Monarhija zaposjela, postigli su dogovor o ustanovljenju redovne biskupske hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Akt, koji je objavljen 5. jula, 1881. g., poznat je kao bula pape Leona XIII, Ex hac augustaprema početnim riječima tog dokumenta (Ex hac augusta Principis Apostolorum Cathedra, in qua Deo placuit humilitatem Nostram collocareSa ove uzvišene Stolice apostolskoga Prvaka, na koju se Bogu svidjelo postaviti Našu neznatnost...). Od izdavanja ovog akta, gotovo bez izuzetka, sve do našeg vremena, dokument je nazivan bulom. Naziv bula dolazi od olovnog pečata kojim su ovjeravani papski dokumenti (lat. bulla, mjehur, balončić, dugme).

Kolokvijalno, bulom se obično nazivaju sva akta poglavara Katoličke crkve i važniji medievalni vladarski akti. Međutim, papski akt o uspostavi redovne katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini, nije naveden na službenoj vatikanskoj stranici koja se odnosi na papu Leona XIII, ni u jednoj od kategorija (bula, breve, enciklika, apostolsko pismo, etc…) (link) Ni u popisu papskih bula, koje navodi Encyclopedia Britannica, nema ove isprave.

Taj dokument nije bula. Teško je meni, radoznalom piscu, bez odgovarajućih znanja i uvida, odgovoriti na pitanje, zašto je to tako. Nakon dugo vremena odgovorni i kompetentni u vrhu Katoličke crkve u BiH akt preveli su Ex hac augusta… i označili primjerenim nazivom: Apostolsko pismo. To što apostolsko pismo Ex hac augusta nije navedeno među aktima pape Leona XIII, ne znači da ne postoji, da je fantom. Netom nakon objavljivanja, dokument je objavljen u službenim glasilima biskupskih dijeceza u Beču (Wiener Diözesanblatt, 16, 1881.) i Lajtmericama u Češkoj (Ordinariatsblatt der Leitmeritzer Diözese, 7, 1881.). List Biskupije u Lajtmericama, odmah ga je označio kao Apostolsko pismo. Kasnija pominjanja ovog papskog akta, posebice u južnoslavenskim izvorima, držala su se naziva bula. Za poređenje, evo jedne od novijih papskih bula, koje se odnose na Bosnu i Hercegovinu. To je akt pape Benedikta XVI, kojim se uspostavlja katolički vojni ordinarijat u Bosni i Hercegovini:

Primjer treći.

O rogobatnosti naziva Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Dejtonski sporazum, i apsurdnosti njegovih odredbi, ne vrijedi trošiti vrijeme, jer su pametniji i kompetentniji o tome odavno kazali sve što je relevantno. Podsjećanja radi, najviši akt Bosne i Hercegovine potpisan je i proglašen, bez učešća i uticaja njenih građana; nikada nije usvojen u predstavničkom tijelu ove zemlje; odluku o njegovom prihvatanju, nije donijelo Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, koje je jedino bilo nadležno da takvu odluku donese. Stoga je moguće da ga suprotstavljene strane u zemlji prema vlastitom interesu, priznaju ili odbacuju. Ustav neke zemlje, donosi Ustavotvorna skupština, a usvaja kvalifikovana većina u parlamentu, kojeg čine izabrani predstavnici građana te zemlje. U slučaju akta formulisanog u američkoj vazduhoplovnoj bazi Wright-Patterson, kraj Daytona u Sjedinjenim Američkim Državama, uz uredno zavrtanje ruku pregovaračima, ništa od navedenih uslova.

U konačnici, građanima Bosne i Hercegovine važniji je svaki recept za kakvo jelo, recimo gulaš ili paprikaš, jer u njemu ima više logike, racionalnosti i koristi za ljude, a osim toga o gulašu i paprikašu postoji gotovo jednodušna suglasnost.

Šta je, dakle, akt potpisan u Jelisejskoj palati u Parizu, 14. decembra 1995. g. Lakše je kazati, šta nije. Nije ustav.

Valerijan Žujo

Žujo: Mudri starci
Žujo: Plamen u Modroj sobi
Žujo: Čovječuljak
Žujo: Sarajlije
Žujo: Kriva ogledala…
Žujo: General i cvijet
Žujo: Homo kokuz i Homo hrsuz
Žujo: Grad
Žujo: Vino i voda
Žujo: Nadzornik genocida
Žujo: Stanje stvari
Žujo: Ko Zna Ko
Žujo: Zabraniti odmah…
Žujo: Pismo Ziji
Žujo: U kinu sjedi Edo…
Žujo: Hoće li biti rata!?
Žujo: Lajos Asztalos
Žujo: Rasim Sejdić
Žujo: Ignaz Linhart
Žujo: Drago Kuđić
Žujo: Pavle Mitrović
Žujo: Milan Mučibabić
Žujo: Rusmir Šahinpašić
Žujo: Jovo Mitričević
Žujo: Zagorodnjuk
Žujo: Nurija Palata
Žujo: Dr Hugo Holzmann
Žujo: Ervin Rustemagić
Žujo: Usklici za Uhlike
Žujo: Dr Jovan Kršić
Žujo: Vojko Mikolji
Žujo: Richard Assmann
Žujo: Dr Karel Bayer

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti