Prošlo je skoro više od pola veka otkako su mladi ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) ustali protiv ratnozločinačkog ludila u Vijetnamu koja su vodila tri njihova predsednika, od JFK, preko Lindona, do Niksona (zvanično je pet, ali ova tri su imali najveći uticaj). Hipi-pokret koji je imao trenutak blještavosti u tmurnom okruženju konzervativnog uređenja brzo je nestao u toj tami. Jahao je na antiratnom talasu esid tripa i rokenrola, ali se brzo slupao i propao u crnu rupu beznadežnog sistema koji je jeo sopstvenu decu. Naime, ugušen je, kako zbog svoje nesnađenosti u vremenu i prostoru, tako i zbog teške sile i batine koja se sručila na njihova hrabra, ali nejaka leđa. Tušta i tma se svalila na njih, pa tako na Kent State univerzitetu, 4. maja 1970, došla je Nacionalna garda, pod punom ratnom opremom, otvorila je vatru po pobunjenim studentima; četrnaest sekundi pucnjave, četrdeset i sedam rafala, četvoro mrtvih; jedan mladić pogođen je dok je bežao, dok je jedna devojka ubijena jer je samo prolazila pored, devetoro ranjenih, a neki zauvek osakaćeni. “Kada učestvuju u nasilju, kada uništavaju nameštaj, terorišu kolege i profesore, onda mislim da je ‘propalica’ preljubazna reč za takve ljude”, rekao je bivši predsednik SAD Ričard Nikson 5. maja, odmah sledeći dan. „Univerzitet u Kentu? Nije li to imalo vraški dobar učinak?“, posle je samo potvrdio svoje viđenje.
Samo nekoliko decenija kasnije, kada je Rusija Vladimira Putina i njegove ruskosvetaške svite 24. februara 2022. napala Ukrajinu, hiljade građana širom ruske države – studenti, umetnici, novinari, majke, stariji ljudi, sasvim obični građani – izašli su na ulice da se usprotive tom ludilu, ali, ne lezi vraže, pretorijanska garda Kremlja nije čak ni morala da glumi demokratiju. Protesti su trajali jedva nekoliko minuta pre nego što su se crnouniformaši obrušili na ljude po ulicama; vukli su ih po asfaltu, čupali za kosu, ubacivali u marice kao krompir, hapsili su i slučajne prolaznike, nema koga nisu, decu, žene, starce. Neki su dobili batine na licu mesta, drugi u policijskim stanicama, treći još nisu izašli iz tamnice od tada.
Možemo tako i da se spustimo na ovo naše podneblje, budući da tekuću bunu protiv naprednjačkih dahija, sa svim svojim usponima i padovima, prati senka policijske brutalnosti. Naime, poslednji nemili događaj u Novom Sadu, koji se zbio 17. novembra tokom večeri, u kojem su oklopnici počeli da udaraju i maltretiraju okupljene građane i studente oko Milomira Jaćimovića, čoveka koji je štrajkovao glađu devet dana jer su mu bili oduzeti svi autobusi kojima je prevozio ljude na proteste širom Srbije. Setimo se takođe, da ne bude zabune, kako je avgustu ove godine policijska okrutnost dosegla tačku ključanja po ulicama Srbije protiv pobunjenog naroda.
Ipak, sve ono što vezuje ove događaje kod nas i mnoge druge širom sveta, a da je policija glavni akter u borbi protiv buntovnih masa, nije samo tek njihova sirova sila koju provode nad ljudima, te se misli da je to njima u krvi da takvi budu, a apologete to nazivaju prekoračenjem sile. Ne, ne, ne, policijska batina je samo ispupčena izraslina tlačiteljskog sistema koji u kriznim momentima poseže za tvrdokornim metodama kako bi odbranio postojeći poredak stvari. Pa, tako u SAD Donald Tramp ovih dana, usled svoje protekcionističke aure krupnokapitalističke elite, silovitošću prema onima, koji se bune, guši svaki vid otpora, dok, primera radi, Nemačka na najogljeniji mogući način, besprizorno i svirepo, obračunava se sa svima koji ustanu protiv permanentnog genocida u Pojasu Gaze.
Ukoliko odbacimo emotive i moralne fantazije da će policija biti na strani naroda ili građana – kako god želite da nazovete – onda ćemo, zapravo, videti da čitav taj sektor ni u jednom trenutku nije ni imao nikakvu drugu svrhu nego da brani carsku krunu, gvozdeni presto, njihove saveznike, pomoćnike i doušnike, ali, dakako, sve zavisi i od konteksta i okruženja u kojem se sve to dešava. Samim time, u Rusiji se neće prezati ni na trenutak da se upotrebi ogoljena sila i da se zatim baci ključ od tamnice, dok će u pojedinim evropskim državama to dobiti svekolike dimenzije – od medijske kulturalizacije problema, preko moralizacije, do pravno-birokratskih baljezgarija – ali će pendrek istom jačinom mlatiti i na ulicama Moskve, Berlina, Los Anđelesa i Beograda.
Udri, narodna milicijo!
Tokom nacional-socijalističke vladavine Slobodana Miloševića i njegovih velikosrpskih ideologa, Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Srbije bilo je jedan od ključnih stubova režima, a može se reći prva krvava ručerda ovog četrdesetogodišnjeg carstva. Policija i specijalne jedinice MUP-a razbijale su opozicione demonstracije 1991, 1992, 1996/97. i 1999. godine, ali su takođe uhodili, zastrašivali i mlatili i ubijali svakog nepodobnika miloševićevskog režima. Na Kosovu su pripadnici MUP-a i njima podređenih formacija učestvovali u brojnim zločinima nad albanskim civilima tokom 1998-1999. godine. Masakri u Račku (januar 1999), Podujevu (mart 1999) i Suvoj Reci (mart 1999) predstavljaju najteže slučajeve u kojima su jedinice srbijanske policije imale direktnu ulogu. U Suvoj Reci je 26 članova porodice Beriša ubijeno od strane pripadnika lokalne policije; žrtve su bile zatvorene u prostoriji picerije „Kalabria“, nakon čega su ubijene. Ovaj slučaj je detaljno dokumentovan u predmetima pred Većem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu (suđenja od 2005. do 2009. godine), gde su pojedini policajci osuđeni na kazne zatvora, od kojih su najviše bile ispod 20 godina.
Masakr u Podujevu (tzv. „podujevska grupa“) odnosi se na ubistvo 19 civila, uglavnom žena i dece, u martu 1999. godine, koje su počinili pripadnici Jedinice za specijalne operacije (JSO), takođe deo policijskih grupa. Za ovaj zločin pred domaćim sudovima osuđeno je više pripadnika JSO, uključujući i one koji su kasnije priznali dela tokom procesa, ali bez ikakvog utvrđivanja odgovornosti viših struktura MUP-a. Zločin u Račku je dokumentovan od strane Kosovske verifikacione misije OEBS-a, čiji je šef Vilijem Voker identifikovao 45 tela civila ubijenih u januaru 1999. godine.
Državna banda pod nazivom Škorpioni, koja je operativno bila povezana sa Resorom državne bezbednosti MUP-a Srbije, pojavljuje se u više slučajeva ratnih zločina, uključujući likvidacije bošnjačkih civila tokom srebreničkog genocida. Snimak hladnokrvne egzekucije šest muških lica, objavljen 2005. tokom procesa u Hagu, potvrdio je direktno učešće tih demona i doveo do pokretanja suđenja u Srbiji, gde su izrečene kazne od 5 do 20 godina zatvora. Ni u ovom slučaju nije provedeno ispitivanje komandne odgovornosti unutar MUP-a.
Nažalost, ta linija nasilja je nastavljena i nakon čuvenog Petog oktobra, kada se Srbija priključila ponovo ostatku sveta, te je svoje represivne metode malo zamaskirala, kao što je gore rečeno, ispod nekoliko slojeva raznoraznih demokratskih i zakonskih marifetluka. Tokom prvih godina tranzicije, nastupio je ozbiljan obračun sa radničkom klasom, koja je već kod Miloševića bila skoro pa razvaljena, te je više radničkih grupa bilo izloženo teškom nemilosrđu policijskih snaga. Radnici “Zastave Elektro” iz Rače 2009. nasilno su rasterani tokom blokade puta kojom su zahtevali isplatu plata i sprečavanje kriminalne privatizacije. Slično je bilo i u slučaju “Jugoremedije” u Zrenjaninu, gde je policija više puta pomagala privatnom obezbeđenju i upravi pri izbacivanju radnika koji su se bunili protiv nezakonite prodaje fabrike. Takvih slučajeva u tom periodu ima beskrajno mnogo, poljoprivrednici iz Šumadije, Pomoravlja i drugih regiona vodili su ljute bitke protiv policijskih falangi tokom protesta početkom dvehiljaditih godina. Seljačke blokade puteva u mestima poput Jagodine, Topole i Kragujevca bile su takođe razbijane uz upotrebu sile, iako su zahtevi poljoprivrednika bili ograničeni na subvencije i zaštitne otkupne cene. Kontekst jeste bio drugačiji nego devedesetih, ali je policija i dalje bila ta koja se, bez obzira na sve, stavila u službu nove vlasti i njihovih politika. Mada, svakako treba imati na umu još jednu stvar koja je paradigmatična; slučaj pobune JSO 2001. godine dodatno je pokazao asimetriju u delovanju policije. Kada su pripadnici JSO blokirali autoput u Beogradu, policija nije intervenisala protiv naoružanih specijalaca. Zašto je ovo bitno, upitaće se neki dokoni jezik? Pa, ovo upravo pokazuje da je policija i nakon promene vlasti primarno delovala kao instrument političkog vrha, a ne kao nekakva neutralna služba javne bezbednosti, kakvom ljudi žele da je predstave.
No, ništa od ovoga nije napisano da bi se lamentiralo nad ratnozločinačkom prošlošću, kao što nema svrhe pričati o tome da li je društvo moglo nešto da učini i zašto nije, već da se otprilike prikaže kako su linije sistemskog nasilja išle ko lavina i dospele do ovog sadašnjeg trenutka u 2025. godini, kada je policijskim službenicama sasvim dozvoljeno, bez ikakvog tračka makar lažne odgovornosti, da prebijaju ljude po ulicama, otimaju npr. devojke i prete im silovanjem u policijskim stanicama.
Autorke teksta „Čija bezbednost? – represija kao pravilo, ne izuzetak.“, Sofija Stefanović i Nataša Prljević, nude objašnjenje zašto je moguće da Vučićev režim bude ovoliko sirov u svojoj srži koja se ispoljava kroz policijsku brutalnost. „Osporavanje Vučićevog kartelskog režima – direktan nastavak spajanja Bezbednosno-obaveštajne agencije i organizovanog kriminala iz ere Miloševića – mora da ide ruku pod ruku sa odbacivanjem liberalnih fantazija o ’civilizovanim državama’. Režim odgovoran za ratne zločine, genocid, kriminalizaciju antiratnih demonstranata, ubijanje novinara i trgovinu drogom i oružjem neće reformisati svoje policijske snage da bi delovale u pravcu pravde, ali ni režimi koji podržavaju ‘liberalni demokratski poredak’ kroz legalizovanu i normalizovanu brutalnost. Moramo pogledati iznad horizonta strukturiranog nasilnim sistemima da bismo redefinisali našu borbu za pravdu“, pišu one.
Od Amerike do Tanzanije – pendrek je isti
Bilo kako bilo, cela ova dilema o tome da li je srpska policija najgora na svetu ne bi trebalo da bude primarna, već bi trebalo iz nje pokušati pronaći jasne elemente kako, naime, funkcioniše odbrana kapitalističkih sistema sadašnjeg sveta – bili oni golo autokratski ili zatrpani tobožnjim demokratskim floskulama.
“U pravnoj sferi, nedavna upotreba ‘namere da se nasilno uruši ustavni poredak’ od strane srpske vlade kao izgovora za progon i pritvaranje aktivista/kinja odražava taktiku koju su u brojnim slučajevima koristile SAD, Velika Britanija, Kanada, Indija, Tanzanija, Australija, Meksiko i različite evropske vlade. Britanija je trenutno jedna od zemalja sa najintenzivnijim suzbijanjem aktivizma pravnim putem, sa novim mehanizmima za hapšenje demonstranata pre planiranih protesta i akcija (npr. pet aktivista je osuđeno na 4-5 godina zatvora zbog planiranja blokade puta). U novembru 2024. predložene su slične izmene krivičnog zakona od kojih se odustalo nakon pritiska javnosti u Srbiji. Tokom neviđene represije antikolonijalnog propalestinskog pokreta u SAD, Velikoj Britaniji, Nemačkoj, Francuskoj i drugima, vlade su kriminalizovale proteste na različite načine. Samo u aprilu 2024, Palestinski pravni izveštaj navodi da su univerzitetski administratori pozvali policiju da uhapse preko 3.000 studenata, profesora i aktivista na više od 80 kampusa širom SAD. Američke policijske snage (uključujući agente FBI-a, CIA-e i ICE-a) dobijaju ‘protiv-terorističku’ obuku od izraelskih snaga, usavršavajući rasno profilisanje i nasilno suzbijanje protesta. U toku je rastući nacionalni pokret protiv otvaranja Cop City (Grada policije) u Atlanti, militarizovanog policijskog kampa za obuku i daljnju razmenu taktika sa Izraelskim okupacionim snagama (IOF), gde je policija ubila jednog demonstranta prošle godine”, pišu autorke u svojoj analizi.
Sve ovo pokazuje koliko je svet umrežen kada su u pitanju razmene bezbednosno-represivnih podataka i alata, budući da se političke elite vrlo dobro razumeju kako je to kada im je tlo pod nogama na izmaku, a pritom im dah slobode upravo zavisi od njihovih podaničkih redova o kojima sve vreme pišemo.
Stefanović i Prljević dalje u svojoj analizi navode da “ne možemo kontekstualizovati tekuće pobune u Srbiji kao proizvod samo urušavanja institucija, već kao posledicu i deo globalne policijske i državne brutalnosti”.
“Uzimajući u obzir predatorsku logiku neoliberalnog kapitalizma, upozoravamo da je krajnji cilj zahtevanja promene putem kaznenih sredstava beskrajno širenje zatvorske države. Kada se posmatra globalno, ova ekspanzija vodi ka privatizaciji, produbljivanju profita vođenog dehumanizacijom i eksploatacijom. Reforma policije kroz ‘bolje zakone’, u kulturi nasilja, ne garantuje bolji tretman od strane policije, a može čak dovesti i do otežavanja osporavanja inherentno nasilnog sistema. U tom svetlu, pozivi organizacija civilnog društva na interne istrage policije ili pravnog sistema u cilju istrage slučajeva policijske brutalnosti se kose sa realnošću policije. Reforma ne poziva na duboku transformaciju (zlo)upotrebe moći u odnosima i kažnjavanja koja leži u srži patrijarhalnog rasističkog kapitalizma”, jasne su autorke.
Ipak, one vrlo dobro sažimaju, iako je to uvodna rečenica, celokupnost globalnog sistema koji služi za eksploataciju masa i stvaranja prostora za kolonijalne položaje, među koje se može staviti i Srbija.
“Globalni imperijalni i (neo)kolonijalni poredak strukturiran od strane multinacionalnih korporacija i imperijalnih nacionalnih država, stvara i štiti globalni policijski i vojni aparat. Sa svojim osnovama u kolonijalnoj razmeni, savremenu mrežu cirkulacije čine države i korporacije koje razmenjuju oružje, tehnologije, podatke, pravne taktike i još mnogo toga. Razumevanje imperijalne i kolonijalne dinamike u Srbiji, i širom bivše Jugoslavije i istočne Evrope, je stalan i izazovan zadatak koji zahteva suprotstavljanje mnogim pojednostavljenim prikazima, uključujući one koji dolaze iz zapadnih imperijalnih centara, autoritarnih režima u regionu i propagande ruske vlade”, objašnjavaju one.
Branitelji poretka
U ovim poslednjim danima, policijski jurišnici i oklopnici Vučićevog režima i dalje disciplinovano stoje na braniku interesa kartelskih struktura koje vladaju Srbijom. Ipak, možemo to i da uveličamo, da uvedemo malo poetske romantike u sve ovo, dakle, oni brane taj famozni, takozvani srpski svet. Međutim, nećemo srpski svet ovde posmatrati kao nekakvu endemsku, neobjašnjivu, mitološku, skoro pa lavkraftovsku neman, kojom liberalni kritičari pokušavaju da objasne sve ovdašnje političke devijacije, dok će pak, sa druge strane, desničarski spektar pozivati policiju da pređe na stranu naroda ili pak da ide na Kosovo i da ga oslobodi, budući da im nije dovoljno hardkor u ulozi širenja srpskog sveta. Ta fantazijska ili pak demonska interpretacija kako srpskog sveta, pa tako i policije u njemu, služi vladajućem režimu samo na korist, budući da zamagljuje ono što se uistinu događa, odnosno skreće pogled sa strukturnog ekonomskog sunovrata, sa raslojavanja društva, sa klijentelističkog kapitalizma koji je pojeo sve institucije države i da se, konkretno rečeno izrazimo, ona u suštini sakriva i sve veći jaz između ultrabogataškog i ekstremno siromašnog položaja ljudi u ovoj zemlji.
Jer, naprotiv, srpski svet u ovom Vučićevom razdoblju je svedeni, vrlo prizemni i vrlo praktični proizvod kapitalističkog širenja naše nove elite po regionu. Da, razume se, on jeste upakovan u nacionalističke maštarije, klerikalne rituale, identitetsku simboliku i beskrajnu i vazda napornu mitomaniju, ali, pogledajte malo, kada se sve to oguli, na kraju se opet sve svodi na onaj najokoreliji proces akumulacije kapitala za naprednjačku buržoaziju, njihove vazale i klanove.
Da budemo potpuno otvoreni, policijske snage – i one zvanične, i one udbaške, i one privatne, i svi oni manijaci koji sada šetaju sa značkom i uniformom, a do juče su bili na robiji – sve one pod kapom nebeskom, pretvorene su, tokom ovih kriznih dana, u čuvare Ali-babine pećine. One brane EXPO 2027, brane i Beograd na vodi, i vile na Dedinju, i jahte na Jadranu, kao i stanove svuda po svetu – brane čitav jedan kriminalno-koruptivni projekat koji nije počeo juče, niti pre deset godina, nego ima svoj kontinuitet koji traje skoro četiri decenije. Pendreci su ovde bili krvavi mnogo pre aktuelnih dešavanja. I krvavi će biti.