foto: Dženat Dreković/NOMAD

Krstić: Frančeska Albaneze, hodočasnica u paklu

Šta je to tako neverovatno što izaziva toliku pažnju prema specijalnoj izvestiteljki Ujedinjenih nacija za ljudska prava na okupiranim palestinskim teritorijama, Frančeski Albaneze? Odakle ovolika provala zainteresovanosti za osobu koja govori, maltene, stvari koje svi otprilike znamo? Ili barem mislimo da znamo.

Frančeska je, u svakom intervjuu koji je prethodnih dana dala za srbijanske medije, naznačila i ulogu Srbije, odnosno njenog vladajućeg režima, u permanentnom genocidu koji Izrael provodi nad Palestincima. Pričala je i na tribini u Dorćol Platzu u Beogradu o tome kako je model genocida u Gazi, zapravo, model koji se legitimizovao kao način daljnjeg razaranja, pa, može se reći, sada Libana i Irana.

Nakon što je svuda po svetu pisala i pričala o najvećem zlu XXI veka koje se tamo događa, sankcionisana je i progonjena u mnogim državama, pogotovo onim koje važe za najberićetnije demokratije. Ali, da preduhitrimo neverne tome i ogorčena spadala, nema tu mnogo šta da se kaže; jasno je, dakle, ko dan da vladajuće karakondžule u Srbiji snabdevaju, pored vladajućih klasa Sjedinjenih Država i većine evropskih zemalja, municijom, logistikom i drugom opremom velikoizraelsko ludilo u Zapadnoj Aziji.

No, sve je to uvezano u jedan čvor, naprednjački režim Aleksandra Vučića ili pak cionističku vladavinu Benjamina Netanjahua ne možemo da odvojimo od Ovalne sobe i strukturne hijerarhije u razvaljivanju ovog sveta. Naravno da će liberalni prinčevi i princeze da se uvrede kada čuju da naprednjačko manijaštvo ne bi moglo da postoji ovakvo kakvo je, bez otvorene ili pasivne podrške prvosvetaškog kluba izopačenih džentlmena, iliti Epstinove koalicije. Stoga je i solidarnost sa palestinskim borcima i borkinjama za oslobođenje takođe borba protiv čitavog konglomerata koji profitira od te fabrike smrti u Pojasu Gaze. A o čemu inače i sama Frančeska priča.

Crvenokmerska bolest

Ipak, vratimo se malo korak do dva unazad u ove naše pliće vode. Mora da je ponosan, barem malo, opozicioni profesor Stevan Filipović, ali i onaj režimski Čedomir Antić, kada čuju i vide da najmoćnija osoba u ovoj državi, Aleksandar Vučić, govori o Studentima u blokadi kao o avganistanskim talibanima i Pol Potovim slebenicima. Očigledno svi zajedno prepoznaju u novoj političkoj snazi nešto sasvim drugačije, pa pokušavaju na svaki mogući način da to omalovaže, misleći da će crvenokmerskim etiketama diskreditovati talas koji ne može da stane. Za neupućene, navedeni profesori i mnogi drugi iz javnog života često su studente videli – zbog svojih skrivenih i neskrivenih razloga – kao boljševike, anarhiste, Crvene Kmere, komunističke komesare i ostale sledbenike, jelte, marksističke kuge.

No, tu se mora biti precizan, da ne bude zabune. Čitava antikomunistička, antijugoslovenska i revizionistička histerija koja ovde traje već decenijama od raspada Jugoslavije normalizovala je da sve što ide ka levoj pomisli – u onom iskonskom smislu koja pokušava da udari na sam poredak stvari – postaje demonizovano, ismevano i osporavano. Nije ni tu ništa čudno, Marks i Engels takođe su ismevani i rogobaćeni sa svih strana, ali njihove ideje još žive, kroz vreme i prostor, i ne dozvoljava im se da zamru; pogotovo su sada možda jače nego u prethodnih par decenija, nakon trijumfa Imperijalnog centra.

Danas, nakon decenija u kojima je izgledalo da je neoliberalni model definitivno učvrstio svoje mesto, vidimo povratak pitanja koja su proglašena naizgled zatvorenim. Od galopirajuće klasne nejednakosti, preko koncentracije bogatstva u rukama jednoprocentnog staleža do totalne erozije demokratske fasade pred hegemonističkim nakazama – sve to ponovo otvara prostor za demontažu sistema koji se dugo predstavljao kao jedina moguća realnost.

U tom smislu, nije slučajno što se i u Srbiji, na poluperiferiji, daleko od epicentra epstinovskih apostola, ponovo javljaju impulsi koji dovode u pitanje osnovne postavke uređenja. Ono što se danas naziva studentskim buntom možda još nema jasnu ideološku artikulaciju, ali poseduje nešto važnije, a to je možda ono najbolje – intuiciju da postojeći model ne funkcioniše za većinu ljudi. Upravo ta intuicija izaziva toliku nervozu, jer ako se ona razvije u koherentnu političku misao, ako se poveže sa istorijskim iskustvima i savremenim dešavanjima, kao što to i čini na jedan način u Srbijatriji kroz pobunu protiv Rio Tinta, izvoza municije Izraelu, rušenja Generalštaba – tada više neće biti moguće održavati privid da je sve u najboljem redu.

Krv im na rukama

U trenutku kada Netanjahu i Tramp udaraju krvnički po Iranu, ne bi li ga slomili, otpušili njegove ventile i uspostavili kompradorske hohštaplere, u Srbiji – a verovatno i u drugim zemljama – postoje ljudi koji pričaju kako je to daleko i da bi trebalo da se bavimo sopstvenim dvorištem. No, u redu, možemo da prihvatimo bavljenje sopstvenim dvorištem, ali ukoliko razumemo poziciju Vučićevih kabadahija u odnosu prema agresiji na Iran, razaranju Libana i ubijanju palestinskog naroda, onda jedino pravo čišćenje ovog dvorišta jeste da se na tim osnovama bori protiv režima. Anticionistička pozicija, zapravo, pored svih drugih nemalo važnih, mogla bi da najviše udari na bedeme.

Ona u ovom najkonkretnijem mogućem trenutku predstavlja ubedljivo najjaču pretnju za vladajuće klase kako kod nas, tako i širom sveta. Da ne bi došlo do zamagljivanja i mistifikacije, pojednostavićemo: političkom i ekonomskom lancu koji se proteže od Beograda do Vašingtona, od Berlina do Londona, pa sve do Kremlja čak – iako to mnogi putinofili ne žele da priznaju – spojnica se pronalazi u Tel Avivu. Kapitalistička logika ne poznaje granice, ali joj je očigledno najveće ujediniteljska tačka u Izraelu, pošto se njena akumulacija hrani ratovima, krizama i eksploatacijom, a tamo je sada Eldorado za tako nešto.

Prema poslednjim informacijama, Srbija se pridružila odluci da se Iranska revolucionarna garda stavi na listu terorista, što samo govori da Srbija učestvuje u globalnom mehanizmu imperijalističkih osvajanja. Naravno, ne šalje svoje vojnike, ali učestvuje i diplomatski i logistički.

Zato anticionistička pozicija jeste prepoznati tu strukturu i delovati protiv nje, a Vučićev režim, kao i mnoge druge periferne efendije na jugoslovenskom prostoru, ničim se tu ne razlikuju, funkcionišu kao filter imperijalnog centra. Samim time, lepota i tragičnost borbe protiv SNSrbije ogleda se i u integralnosti borbe protiv kapitalističkog i imperijalnog poretka, a kada se shvati ta povezanost, postaje jasno da tzv. čišćenje dvorišta ne može i ne sme da bude lokalni čin, već deo šire, strateške klasne borbe koja ima potencijal da poljulja temelje globalnog poretka. Deluje utopistički, ali svaka ideja kreće kao utopija.

Ustajte prezreni

Frančeska Albaneze deluje kao globalni uzbunjivač, hodočasnica koja ide po svetu i govori o nečemu što se dešava pred našim očima. Ona suštinski zbori o galopirajućem imperijalizmu o kojem je Lenjin pre više od 100 godina pisao. To što se dešava u Gazi ne dešava se samo tamo, u tom ukletom geografskom području, već je to erupcija apsolutno svega nakupljenog.

Zato biti protiv rata ne sme da bude puka humanitarna ceremonija, pošto pred ovim čumama to više ništa ne znači, već se mora nužno biti protiv sistema koji te zločine čini neizbežnim. To znači razumeti da su krvava čvorišta kapitalizma – bila ona trenutno u Gazi, Iranu, Jemenu, Libanu, Sudanu ili drugim ranama – međusobno povezana i da se ne mogu gasiti jedno po jedno, već samo kroz promenu i unutrašnje razdiranje Krakena koji ih konstantno proizvodi. Zar smo tako brzo zaboravili kako su nestali Libija, Irak, Sirija? Kako je Avganistan razoren? Kako je takozvana Islamska država nastala i šta je sve činila? Jesmo li zaboravili – a očigledno jesmo – da u ovom trenutku Kuba umire od gladi, jer su joj zatvoreni svi dotoci resursa?

Jesmo li zaboravili šta znači otpor? Je l’ ovaj prostor toliko postao kolonizovana močvara da je zaboravio svoju slavnu prošlost Narodnooslobodilačke borbe? Opominje nas Jasenovac, opominje nas Srebrenica, opominju nas sve crne tačke iz naše bliske i dalje prošlosti. Je l’ zaista toliko bitno da se svi stavimo pod liniju Riđokosog Vampira i Bliskoistočnog Kasapina? Očigledno da jeste, ali sutra odraza nam u ogledalu neće biti.

Frančeska Albaneze nas podseća da je istinski angažman protiv rata nužno angažman protiv sistema, protiv struktura moći koje proizvode glad, genocide i etnička čišćenja, koje prisiljavaju ljude na egzodus i koje, na kraju, pretvaraju prirodne resurse i teritorije u prostor za eksploataciju, a potom ostavljaju pustoš i rasulo iza sebe. To sve znači da borba protiv lokalnih režima jeste borba protiv Epstinove koalicije i njenih crvjezika, te svi oni predstavljaju u ovom trenutku najveću moguću pretnju za sve nas. Biti uz Frančesku jeste biti i protiv Aleksandra Vučića i protiv celog sveta koji je proizveo takve lokalne manijake.

Nikola Krstić

Krstić: Bilo jednom u Srbiji
Krstić: Smak srpskog sveta
Krstić: Nema nama spasa
Krstić: Genocid 2027
Krstić: Srljamo ka ambisu
Krstić: Dogodine u Valhali
Krstić: Možda nema rešenja
Krstić: Pendreci su vam krvavi
Krstić: Leš stare godine
Krstić: Ničija zemlja
Krstić: Teror pristojnosti
Krstić: Borba protiv nemani