Srbija se očigledno nakon svakog Vidovdana (28. jun) probudi sve luđa i luđa, pa je i posle ovog studentskog mega-protesta u Beogradu osvanulo belorusko jutro u kojem su krenula masovna hapšenja i otimanja učesnika protesta, pogotovo studenata i studentkinja, od ljudi koji su navodno pripadnici policije, budući da se uopšte ne predstavljaju, sklonili su oznake i prezimena i maltene sva ostala obeležja. Građani su već 29. juna napravili gerilske akcije širom Srbije i blokirali raskrsnice, bulevare i ulice u znak revolta za tamničenje saboraca i saborkinja. Ni tu ludilu nije bio kraj, već je neoradikalska aždaja nastavila sa svojom represijom i slanjem kojekakvih vucibatina sa fantomkama na glavama, koji nisu uspeli da zastraše ljude okupljene na ulicama. U ovom trenutku, dok se piše i ovaj tekst, ljudi se doslovno poigravaju sa policijom i igraju se žmurke, te čim policija dođe da otkloni kontejnere i ograde, demonstranti se mirno povuku, ali se onda pojave na nekom novom mestu i to isto učine. Svi privedeni studenti, barem za sada, pušteni su da se brane sa slobode, međutim, ne lezi vraže, nova privođenja su u toku, stoga je pravi bilans ovog državnog nasilja i dalje u toku.
Elem, sve je to usledilo nakon, kao što rekosmo na početku, megalomanskog vidovdanskog protesta koji je prošao u duhu svesrpskog ludila, kosovarenja i nacionalističkog guslanja. Međutim, nije bilo samo toga, na obodima protesta bilo je pravog pravcatog naguravanja, jurenja, mlaćenja i nadmudrivanja sa oklopnim telohraniteljima naprednjačkog kartela. Kordoni su čuvali čuveni Ćacistan – to sklepano ruglo koje skuplja najodanije orke i gobline gospodara sa Andrićevog venca – te su učesnici demonstracija pokušali na svoju ruku da očiste to odurno smetlište iz srca Beograda. Ko se pronašao blizu kordona, a bilo je ljudi poprilično, nikoga u biti nije zanimalo šta laprdaju govornici koji su došli direktno iz XIII stoleća, jer ono što je ljudima bilo u očima, u tom trenutku, jeste da taj takozvani Ćacilend već jednom i za svagda sa ovih prostora nestane.
Za neupućene: Ćacilend je jedna vrsta izopačenog odgovora na sedmomesečne studentske proteste povodom pada nadstrešnice u Novom Sadu i usmrćenja šesnaestoro ljudi. To je u biti odraz kulminacije trinaestogodišnje vladavine čudovišnog režima Aleksandra Vučića i njegovih crvjezika, te je ljudima u blizini kuljala krv, mržnja i prezir da dođu do te crne rupe zla.
Ipak, to se nije zbilo, masovna hapšenja su već usledila do jutra, veći broj ljudi se razišao još pre ponoći, ali se građanstvo već sledećeg dana regrupisalo i podiglo iz post-protestnog mamurluka kada je videlo da Vučićevi psoglavci usred bela dana prilaze mladim ljudima i odvode ih u nepoznato. Svaka cinična i pakosna smatranja u vezi sa samim protestom nakon toga bi bila izuzetno bezobrazna i hohštaplerska, budući da prekoputa nas se nalazi stoglava aždaja koja ne što proždire sve koji im se nađu na putu, već uveliko i bez ikakvog pardona jede i našu budućnost.
Između ostalog, zvezda te večeri na bini je bio izvesni profesor Milo Lompar. Njuejdž nacionalista koji je oprirođen i adaptiran za nove generacije željne uterivanja ćirilice, pravoslavlja, za jurenjem srbijanske Valhale, pripajanjem okolnih zemalja pod jednu kapu velikosrpsku. To je čovek sa drugačijim tonom, uvijenim vokabularom, da se ne oseti da ima povezanost sa drevnim starcima iz onog vremena, kada se pisao Memorandum, već ide u korak sa novim razdobljem. Tomislav Marković je to najbolje opisao: „Nekad smo imali izdajnike, strane plaćenike i domicilne ništarije, danas imamo to isto, samo što takve ljude Lompar naziva sekularnim sveštenicima. Nekad smo imali ozloglašeni kosmopolitizam, mondijalizam, nacionalnu izdaju, autošovinizam, a danas imamo istu pojavu pod drugim nadimkom, Lompar je naziva ’duhom samoporicanja’. Nekad smo imali priču o svim Srbima u jednoj državi, o srpskim nacionalnim interesima, o srpskom duhovnom prostoru, a danas imamo Lomparovo ’načelo integralnosti’ i ’srpsko stanovište’.“
Ono što je prethodilo Lomparovoj govoranciji na bini o Kosovu jeste njegova prisutnost, berićetna i nasmejana, na promociji nove knjige „Crna bajka“ osuđenog ratnog zločinca i pravog pravcatog krvnika Radovana Karadžića. Dobio je dotični i zasluženu ilustraciju od karikaturiste Dušana Petričića kako na bini jaše drvenog Karadžića, dok mu masa kliče. Pored njega je na bini bio jedan mlađani tip, vazda mu nema potrebe ime pominjati, ali je on uspeo da citira antisemitu i ideologa srpskog fašizma za vreme Drugog svetskog rata, koji je predvodio Dimitrije Ljotić, vladiku Nikolaja Velimirovića. Neko ko je sa strane gledao, verovatno i sam autor ovog teksta da nije bio na protestu, pomislio bi da su Srbi i Srbija ponovo spremni da krenu u krvoločni pohod. Ipak, stvarnost je malo drugačija.
Trulež u državi Danskoj
Već se brzo zavaljala slika po regionu da je Beograd prošao u duhu svetokosovskog ludila, pa su tako hrvatski zastupnici u Evropskom parlamentu Tonino Picula (SDP) i Tomislav Sokol (HDZ) gostovali u emisiji Hrvatskog radija U mreži Prvog i komentarisali proteste u Srbiji.
Sa jedne strane je gospodin Sokol pričao: „Poruke s prosvjeda bile su suprotne od toga. Ondje su bili profesori koji su bili u Dverima, studenti koji su zazivali Miloša Obilića, kosovske mitove i govorili o ’vaskrsloj Srbiji’ nakon nekoliko stoljeća. Ne vidim tu neku razliku u onim bitnim pitanjima, a to je određivanje prema velikosrpskoj politici, prema okolnim zemljama i slično. Ne vidim neku veliku razliku između njih i Vučića. Ne vidim da je Srbija prošla tu katarzu, da ondje postoji jaka društvena skupina koja bi se odrekla srpskih mitova u kojima oni još uvijek žive. Ne vidim da je ta alternativa nešto bolja. Iluzije su da u Srbiji postoji kritična masa koja bi se odrekla velikosrpskog nacionalizma. Nisam previše optimističan prema tome u kojem će smjeru politika Srbije ići, bez obzira na to tko došao na vlast. Mislim da se Vučić uspio stabilizirati i da se neće samo tako pokupiti i otići. Vučić će se boriti do kraja“.
Dok je gospodin Picula, sa druge strane, u nešto blažem tonu, kazao: „To je 25 godina jednog političkog modela koji nije prevladao onu nacionalnu mitologiju koja je Srbiju i sve oko nje unesrećila, od još tamo 80-ih godina preko ratova 90-ih i svega što se događalo nakon atentata na Zorana Đinđića. To je sredina koja proizvodeći nove mitove održava na površini i one stare. Vučićeva Srbija je primjer fasadne demokracije. Isto tako, dobar dio prosvjednika se ne izjašnjava u korist Europske unije. Ako žele doći na vlast, morat će svoje bazične pozicije nadograditi odnosom prema nizu mitologija.“
Naravno da, ukoliko živiš u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, kada vidiš ovakvu retoriku koja odjekuje usred Beograda, kada čuješ pesme i muziku tokom koje su se tenkovi otpraćali u proširivanje Velike Srbije, kao i kada vidiš da masa radosno kliče uz mitološke baljezgarije, onda i imaš pravo da budeš uznemiren, budući da ratovi devedesetih nisu toliko daleko, kao što ni ratni zločini koju su tada počinjeni nisu do kraja dobili svoj katarzični epilog. Srbija i dan-danas negira svoje učešće u tim ratovima; Srbija i dalje ne priznaje da je u Srebrenici počinjen genocid; Srbija i dalje ne želi da razume da je Kosovo izgubljena teritorija. Zato je i ova studentska pobuna, moralo je i to jednom da se desi, da skrene u tu ezoteriju, ali, ruku na srce, studentska pobuna je mnogo, mnogo, mnogo više nego jedan vlažni san srbijanskih nacionalista.
Novopečena verzija kroz izmišljotinu „srpskog sveta“ jeste u neku ruku nastavak ludosti Srbije da uspostavi moć i kontrolu nad regionom, ali ovog puta dosta mekšim i suptilnijim putem kroz svoje satelite, da li kroz onog bašibozuka Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini ili kroz Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, nije bitno, važna je sveprisutnost tog lošeg rimejka iz devedesetih godina.
Nažalost, izjave uvažene gospode Picule i Sokola su – možda oni toga nisu svesni – duboko relativizirajuće i idu u pravu pravcatu korist naprednjačkom kartelu protiv kojeg tobože i oni imaju šta reći, ali o tome malo kasnije. Naime, kada smo ga već spomenuli, dotični Milo Lompar nije proizvod studenata već Srpske akademije nauka i umetnosti, Srpske pravoslavne crkve i višedecenijske obrazovne indoktrinacije, koja je krenula osamdesetih godina, a doživela očigledno svoj vrhunac u ovim naprednjačkim vremenima. Studenti u blokadi su pokazali već 24. marta da nisu imućni na duboko ukorenjenu propagandu, kada su obeležavali početak NATO bombardovanja 1999. u jednom sveopštem nacionalističkom derneku. Međutim, studenti su takođe heterogena masa, na svojim plenumima glasaju i donose odluke, stoga nije jasno kako se zaboravlja da su studenti takođe trčali i pedalirali biciklima do Brisela i Strazbura, koliko god to bilo beznačajno i uzaludno za autora ovog teksta, kao i to da su za Prvi maj organizovali zajedno sa sindikatima i radnicima protest. Sve se to nekako zaboravlja i poništava, te svako učitava ono što voli i želi. Ipak, izgleda da je nešto drugo trulo u državi Danskoj, a o tome niko ne želi i nema nameru da priča.
Divlji i pitomi kapitalizam
Uvek treba gledati po marginama i fusnotama dešavanja, tu se kriju dragoceniji odgovori nego u samom centru dešavanja. U protestima koji su usledili nakon vidovdanskog ludila pokazali su da protiv neoradikalskog kartela mora se igrati na kvarno i lukavo. No, gde god se pronašao plakat po ulicama na kojima se reklamirao onaj megalomanski projekat „EXPO“, pobunjeni građani su ga cepali i skidali. To nije zanemarljivo, budući da je taj svetski događaj planiran za 2027. u Beogradu, a trebalo bi da bude sama samcijata kruna ovog enormnog bogaćenja naprednjačke klase i njihovih oligarha. Čaršija dobrano sumnja da upravo zbog toga gospodar naših života ne želi da raspiše izbore, jer je očigledno previše toga sada uloženo, da bi se to zbog neke studentarije, je l’, urušilo ko kula od karata.
Zašto je to važno? Ekspo je zapravo najeksplicitniji prikaz socijalnog, klasnog i ekonomskog jaza u ovoj državi. Državi u kojoj radnice i radnici nose pelene u fabrikama, u kojima penzionisana lica moraju da rade kako bi živela, u zemlji u kojoj je sve kupljeno apsolutno na kredit i u kojoj te dva i po koraka dele od beskućništva, dok sa druge strane imaš ligu ultrabogatih skorojevića kojima nikada nije dosta. Liberalni prinčevi i princeze će odmah da graknu da je to zbog korupcije i razbojništva srpskonaprednih dahija, a ne zato što živimo ovaj najsiroviji mogući kapitalizam pod upravom kompradorskih efendija. I ta njihova izjava bi bila tačna, ali bi ona okrznula samo o vrh ledenog brega.
Profesor u penziji Todor Kuljić je to sjajno rekao: „Kritika divljeg kapitalizma je moralistička apologija kapitalizma koja se ne dotiče njegovih temelja nego samo upozorava na pomanjkanje njegove održivosti. Još je Lenjin upozoravao da se u imperijalizmu mora kritikovati kapitalizam, a ne samo ekscesni rat. Odnos reforme i revolucije otprilike odgovara odnosu kritike kapitalizma i antikapitalizma. Ekološki regulisani kapitalizam automatski izbacuje antikapitalizam. Lišen jasne antagonističke vizije društva antikapitalizam jeste obična alegorija koja kada se koristi uvek na nešto drugo ukazuje. To su jake reči sa slabim značenjem. Naprimer, borba protiv kapitalizma se redukuje na zalaganje za ekološki regulisani kapitalizam. Politički delotvoran može biti samo onaj antikapitalizam koji raspolaže realno zamislivom alternativom kapitalizmu.“
Tako i nije dovoljno samo ići protiv velikosrpskog nacionalizma i stati na tome, jer je to uzaludna borba, budući da će kapitalizam zauvek dozvoljavati i proizvoditi nacionalističko ludilo kako bi zaštitio sebe, svoju suštinu i profit. Kapitalizam ti dozvoljava da budeš šta god ti želiš dokle god njegovo srce tame ne diraš.
Košmar srpskog sveta
Kada bismo rekli da Tonino Picula, Tomislav Sokol, Aleksandar Vučić i Milo Lompar dolaze iz istog epicentra, verovatno bi se liberalne pahuljice mnogo uvredile, ali je činjenično stanje takvo, jer srpski svet dolazi ne iz glava samo mističnih staraca iz osamdesetih godina prošlog veka, već i onog najdubljeg ždrela kapitalizma, odnosno sirove pljaškaške mašinerije koja pod okriljem svoje, kako kaže gospodin Picula, „fasadne demokracije“, pa onda ispod toga sloj velikosrpskog nacionalizma, pa onda sloj autokratije, pa fašizma, u svom koru krije podređenu povezanost sa globalnim kolonijalizmom i imperijalizmom. Gospodin Vučić je to shvatio i zato godinama unazad igra sa takvim kartama.
Druga je stvar što je oko sebe okupio proždrljivce – što bi jedan kriminalac u prepisci rekao, koju je istraživačka redakcija KRIK otkrila, da su ovi naprednjaci baš alavi. Zato i jeste u problemu, jer su apetiti njegovim kapoima i raznoraznim šerifima probili plafon, te im više nije bilo dovoljno da imaju svoj procenat, već su uspeli usled svoje gramzivosti da oteraju u smrt šesnaestoro ljudi u Novom Sadu.
Pobogu, velikosrpski nacionalizam nije usmrtio šesnaest života, kada moramo tako da svedemo stvari, već kapitalizam pod upravom naprednjačke administracije, dok je velikosrpstvo nastupilo kao dimna zavesa kako bi se prikrila stvarna šteta i pravi razlog zašto je nadstrešnica pala. Jer, kapitalizam jeste profit, a profitirali jesu oni koji su izvodili radove tokom rekonstrukcije u Novom Sadu, dok su im neoliberalni apostoli na vlasti dozvolili da to sve urade kako žele i umeju, dabome, na svoj način. Kapitalizam ne zna za moral i etiku, već je jedini i večni cilj – profit. Ako ćemo do kraja biti iskreni, Kosovo se već dvadeset i pet godina koristi upravo kao šok-bomba kako bi zamaskirala stvarne pljačkaške pohode svake vlasti od pada nacional-socijalističkog režima Slobodana Miloševića. Isto tako ne možemo masovne grobnice, hladnjače i etnička čišćenja koja su provodile srpske snage devedesetih da odvojimo od sistemskih pljački od kojih se finansirao rat, ukidanja društvene svojine, početka razvaljivanja radničke klase, ukrupnjavanja bogatstva nacional-socijalističke klike, a samim time ogromnog siromaštva u ostatku zemlje. Sada toga više nema, nema više vojne moći velikosrpskih nakaza, ali zato te avetinje služe danas kao strašila, kako u rukama naprednjačke vlasti, tako i u rukama dežurnih moralizatora i onih koji i dalje misle da se nalazimo u devedeset trećoj godini.
Trenutna Vučićeva Srbija je samo ogoljeni košmar srpskosvetaškog kapitalizma, koja svojom ratnozločinačkom prošlošću zastrašuje okolne narode, ali u svom korenu je povezana sa svim regionalnim i međunarodnim oligarhijama i korporativnim strukturama. Kod Vučića jedino, eto, to ne mora da ide proceduralno. Sve ono što druge tobože pristojne i visokocivilizovane države vešto kriju, to kod nas ne mora da važi. Ovde i nema potrebe da se krije da nekada vinovnici klanja svega što nije srpskog porekla i post-petooktobarski vitezovi demokratskih promena danas su, zapravo, najvrednije moguće perjanice koje je eksploatatorski svet mogao da poželi.
Ono zbog čega je režim Aleksandra Vučića ovih dana u krizi jeste što on više ne ume da umiri tu krizu koja traje već osam meseci u ovom kazamatu. Da li će nakon njega sveti oci kaluđeri iz Brisela ili Moskve nanjušiti nekog pouzdanijeg u skorijem vremenu, još se to ne zna, da li će to biti Milo Lompar ili neko sličan njemu, ni to ne možemo pouzdano znati, ali ono što zasigurno možemo jeste da do revolucionarnih promena neće doći, barem ne u skorijoj budućnosti. Srbija će jednom zbaciti ovaj kartel sa vlasti, a onda će na pozicije doći nova ekipa – verovatno nesigurnija, uplašenija i koliko-toliko normalnija – te će onda sesti sa emisarima iz Međunarodnog monetarnog fonda i Svetske banke i videti šta im je činiti, stoga će sve nastaviti u ekonomskom smislu da bude kao i ranije, ali, hajde, bez mafijaša i koljača pri vlasti, nadajmo se. Zato nema potrebe da gospodin Picula strahuje i ostali u regionu da li će Srbi preplivati Drinu sa kamama u zubima, jer, dok se on to pita, nikoga više neće ostati na ulicama, pošto će naprednjačke tamnice biti pune. Ne strahuj, svete, nije tvoje dete!