U Srbiji se ludilo nikada ne smanjuje, ono se samo umnožava do beskrajnosti, postaje deo mejnstrima i nameće se kao sasvim normalno stanje našeg društva, a takvo raspoloženje dolazi od najviših gospodara naše zemlje, koji imaju ogroman uticaj na najširi mogući plebs. Upljuva se naš predsednik Srbijatrije Aleksandar Vučić u objašnjavanju kako će on da spreči takozvanu obojenu revoluciju. Čak je najavio, dok je imao kontramitingašku turneju po Vojvodini prošle nedelje, da će da napiše knjižurinu do Vidovdana (na BHS jeziku: 28. jun) o tome kako je lično on pobedio obojenu revoluciju. Nedovoljan je bio taj tizer-trejler, pa je ubrzo u svom televizijskom gostovanju to potvrdio gde je objasnio kako će taj napis da bude udžbeničkog tipa.
Nije ovo prvi put da se ta fraza koristi u našoj svesrpskoj javnosti, malo-malo pa propagandni čarobnjaci stave na svoje naslovne strane kako opozicija, aktivisti, novinari, studentarija i ostali neprijatelji običnog naroda žele da provedu obojenu revoluciju u zemlji, dabome, bez izbora. Premijer u ostavci Miloš Vučević je još u decembru rekao da je „na delu obojena revolucija“, štaviše, portparolka ruskog ministarstva inostranih poslova Marija Zaharova je takođe tada zavapila iz Moskve da se primećuju obrisi te operacije.
Sve je to postalo intenzivnije otkako je studentska pobuna počela da melje sve pred sobom, te su se naprednjačke dahije uplašile za sopstvene vile na Dedinju, mahagonije u salonu, maseratije u garaži, bazene na Zlatiboru, kuće na Bahamima i ostale darove koje im je poklonila ova trinaestogodišnja vladavina. Tu famoznu & obojenu revoluciju, koju samo oni haluciniraju, ubacili su namenski u narodne mase kako bi napravili sveopštu konfuziju – koju oni vazda znaju da čine sve ove godine – te su instalirali crviće sumnje šta će biti kada njih sutradan više ne bude. U nju su učitali sve moguće paranoje i strahove od svega lošeg što dolazi sa tog ozloglašenog Zapada, ali niko do kraja od njih nije rekao šta tačno smatraju pod tom tupom frazom, već udaraju na one najprimitivnije porive i podsvesne fobije kod ljudi, da će jednog dana, ako oni siđu sa vlasti, ovom zemljom vladati američko-ustaško-komunističko-balijsko-šiptarsko-NATO-britansko-LGBT-nemačko-jugoslovensko-fašistička čizma.
Za neupućene, Wikipedia veli: „Obojene revolucije ili revolucije boja je naziv za niz događaja u pojedinim zemljama istočne Evrope, odnosno Eurazije prilikom kojih je u periodu između 2000. i 2005. uz podršku SAD-a došlo do smena autoritarnih režima i njihovom zamenom vladama nominalno liberalno-demokratske i pro-zapadne orijentacije.“
No, naprednjačke siledžije ne mare za definicije i znanje šta je šta, stoga je za njih obojena revolucija sve gde se sa vlasti skidaju barabe. Za udarnu državnu mutivodu Ljiljanu Smajlović obojena revolucija je bila i u Siriji, a za predsednika Srbije ona se zbila i u Rumuniji kada je zbačen tiranin Nikolaje Čaušesku.
Uspon Petooktobarske republike
Sve ovo izgovoreno, naravno, trebalo bi uzeti sa velikom dozom sarkazma, pošto žubori od ljudi koji su u biti došli na vlast zbog toga što se ovde pre skoro dvadeset i pet godina desila takva revolucija, možda ne pod tim imenom, ali je svakako bila preokret. Naime, mi živimo u Petooktobarskoj republici, voleli to ili ne, a Srpska napredna stranka zajedno sa svojim koalicionim pomoćnicima uživa sve blagodeti i užase te borbe.
Peti oktobar se desio nakon više od decenije nacističkog terora Slobodana Miloševića i njegovih trabanata, koji su žarili i palili jugoslovenskim prostorima, ostavljajući iza sebe na stotine hiljada pobijenih, nestalih, silovanih i proteranih. Milošević i njegova garnitura su pokušali da se odupru tadašnjem talasu raspada Sovjetskog Saveza, spajajući ruinirane ostatke socijalističke zaostavštine sa nacionalističkom dogmom, te praveći frankenštajnovsku verziju srbijanskog nacizma, koji je bio glavni pokretač razaranja u tim godinama. Ezoterična baljezgarija o nebeskom carstvu, kosovskoj Valhali i uzvišenom narodu – postala je košmar bez kraja.
Međutim, kada je rat došao kući, pa su NATO bombe zasijale iznad nebeske Srbije, svi su dobrano shvatili da je vreme da šizik i njegova mu žena Mirjana Marković siđu sa vlasti. Tadašnja opozicija – skrpljena s koca & konopca kao i ova danas – uspela je da zbaci tog Darta Vejdera i otera ga u Hag, ali je pak morala da sklopi pakt ne samo sa jednim đavolom, nego i sa više njih. Kada pričamo o blagodetima Petooktobarske republike, onda mislimo na to vraćanje Srbije u koloseke sveta, izlazak iz mraka, otvaranje granica, mir sa okolnim državama, imanja hrane, struje, vode, odlazak van zemlje, sloboda izbora, više mogućnosti… A kada pričamo o užasima, onda mislimo na antiradničke zakone, privatizacije svega i svačega, masovna otpuštanja, upliv stranog kapitala, podanički položaj, imovinsku nesigurnost, jeftinu radnu snagu, prodaju vode, vazduha i zemljišta, i slične noćne more, koje živimo i dan-danas, i to na turbo nivou.
Čak je i istaknuti antiratni intelektualac i beogradski advokat Srđa Popović rekao u intervjuu za BH Dane, referišući se na poslednji govor S. Miloševića koji je upozoravao šta će biti nakon njega, da on ništa nije netačno rekao. „Ljudi u Beogradu su se naljutili na mene kada sam kazao: ’Tačno je ono što je Milošević rekao kada je silazio sa vlasti – mene su srušili NATO plaćenici.’ Njega jesu srušili NATO plaćenici, samo što ja u tome ne vidim ništa loše. Čovek tačno kaže. Tačno kaže i da će zemlja zapasti u polukolonijalni položaj i da Zapad sada politički ulazi u Srbiju na velika vrata. Ne mislim da je to najbolje rešenje, ali je bolje od onoga koje smo imali. A ono što smo imali, napravili smo sami sebi. Prema tome, nemamo kome da se žalimo“, rekao je tada Popović.
Crna kontrarevolucija
Mi od tog Petog oktobra (5.10.2000.) imamo, zapravo, čist kontinuitet vlasti do dana današnjeg, koja u svojoj ekonomskoj politici ne menja ništa radikalno, već se isključivo usklađuje na populistički način prema svom ideološkom opredeljenju. Danas u Vučićevoj Srbiji non-stop imamo balade o bolnicama, auto-putevima, fabrikama i bruto domaćem proizvodu (BDP), priče o evropskoj Srbiji i prijateljstvu sa Amerikom, bratskoj povezanosti sa Rusijom i Kinom, dok sa druge strane imamo nacionalističke izjave protiv Albanaca, Crnogoraca, Hrvata i svih onih fotorobota, koji su krivi za našu sudbinu. Njegova propaganda pravi otklon od vlasti koja je bila pre 2012, te kreira potpuni vakuum u kojem se navodno mnogo bolje živi nego što se živelo od 2000. do 2012, ne pominjući miloševićevsko-šešeljevsku dekadu pre toga, ali ni sve one koji antimiloševićevske prvoborce i postpetooktobarske mufljuze koji su prešli na drugu stranu reke i postali deo njegovog tima.
Pošto je velikosrpski nacionalizam, hvala nebesima, vojno poražen tokom devedesetih, te je od njega ostala samo bleda senka, on danas isključivo služi kao strašilo za okolne države, koje se još sećaju ratnozločinačkog vihora koji je pojurio iz Beograda, ali i za domaće stanovništvo da bude na konstantnom oprezu od tisućugodišnjih neprijatelja nebeskog naroda. Međutim, velikosrpski nacionalizam iliti pomodarski „srpski svet“ je u potpunoj službi neoliberalnog kapitalizma, koji je ovde zavladao, pustio korenje i nema nameru da ikada odavde ode. A taj neoliberalni kapitalizam, koji nas je sve stavio u kolonijalni položaj i dužničko ropstvo, upravo je i došao putem one petooktobarske revolucije od koje se očekivalo da bude i neka vrsta kulturološkog zaokreta, ali je, ipak, ostala na starom, miloševićevskom putu.
Zato mister Vučić želi sebe da predstavi kao hindu-božanstvo sa hiljadu lica i naličja, te da svako tko ga pogleda izabere ono što mu godi. Stari šovinista koji je sa svojim političkim ocem i osuđenim ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem blejao nad cevima i snajperima okruženog Sarajeva, pa potom pretio „sto muslimana za jednog Srbina“, a zatim bio ministar informisanja u Milošević-Šešelj vladi, sada je najodaniji izvođač radova i agent oligarhijskih struktura za sve one kojima je potreban koji dolar, funta, rubalj ili juan više. Spajanjem tog neoradikalskog načina vladanja sa kapitalističko-izrabljivačkim ekonomskim politikama – Srbija je postala Eldorado za sve domaće tajkune, inostrane kompanije, konglomerate, kartele i investitore iz celoga sveta. Koga je više briga za ljudska prava i demokratiju, dokle god se novac u centrifugi obrće.
Iz Čikaga moji, znaš ti dobro koji
Pošto se ovde decenijama radilo na kulturološko-geografskoj indoktrinaciji stanovništva, te da je sve što stigne sa Zapada loše, a šta stigne sa Istoka je dobro, daje otprilike i objašnjenje zašto se naprednjačka kasta opredelila da plaši narod avetinjom obojene revolucije. Međutim, ono što niko ne želi ili ne može da vidi jeste da je SNSrbija postala idealna platforma za sve one koji žele da ukrupne svoj kapital, a da pri tome ne moraju ništa da učine, osim da daju vladajućoj eliti parče te torte – da li ona bila u materijalnom smislu, statusnom položaju ili pak nekoj vrsti uticaja – nije uopšte bitno.
Družba oko predsednika Vučića obožava sebe da predstavlja kao velike patriote, borce za važna nacionalna pitanja, beskompromisne, mudre i hrabre političare, dok sve one koji ne spadaju pod njihov kalup interesa, optužuju da su izdajnici, strani plaćenici, ekstremisti i slične baljezgarije. Kada optužuju druge da su NATO lobisti, primera radi, zaboravljaju da spomenu da država Srbija nikada bolje nije sarađivala sa NATO članicama, što je potvrđeno u decembru na konferenciji u Beogradu „NATO i partneri 2024: Poverenjem do trajnog mira“, gde je rečeno da Srbija ima preko 600 aktivnosti zajedno sa NATO alijansom.
Takođe, u nizu sumanutih poteza trenutnog predsednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trampa, koji je dekretom zaustavio finansiranje nevladinih organizacija, pojedini naprednjaci i ostali pajaci su se veselili što je USAID ukinuo dotok novca, ali su zaboravili da kažu koliko je samo novca ta organizacija ulupala u obnovu ove države (hint: preko 937 miliona dolara), pa su brže-bolje skidali sa sajtova institucija njihov logo, da slučajno neko ne vidi.
Goodfellas
Zaboravljaju naše naprednjačke mudrice da spomenu koliko samo oružja izvoze za pomoć Ukrajini u ratu protiv ruske agresije, ali i u pomaganju u genocidu Izraela nad palestinskim narodom. Za sve to vreme, propagandni mađioničari pumpaju Putina u krvotoke svenarodnoj javnosti, jer naprednjačkoj vlasti Rusija služi kao vrsta kontrateže kako bi mogla da ima džoker-kartu za izlazak iz političkih kriza na međunarodnoj sceni, stoga i dopušta toliku putinofilijsku propagandu, koja ovu zemlju pretvara u regrutni centar za manijake & psihopate.
Optužuju ljude da rade za Džordža Sorosa, ali izbegavaju da spomenu da se i predsednik Vučić sastaje sa njegovim sinom Aleksandrom. Svašta oni izbegavaju da objasne, pa ćemo tako u prošlosti da vidimo kako naš predsednik Vučić sedi na donatorskoj večeri kod bivšeg i među Srbima ozloglašenog predsednika SAD-a Bila Klintona, pa su takođe imali priliku da saznaju za saradnju bivšeg premijera Velike Britanije Tonija Blera i našeg poglavnika, te da lično i svojim očima vide bivšeg kancelara Nemačke Gerharda Šredera na mitingu Srpske napredne stranke. Za one koji ne znaju: spomenuta trojica su bili čelnici država koje su učestvovale u bombardovanju Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine.
Dalje, da njihovim mufljuzima nije bitno odakle novac dolazi, to potvrđuje i razjareno ponašanje kineskih kompanija Ziđin, koja je zagadila sve što se zagaditi može, i Linglong koja nemilosrdno eksploatiše radnu snagu, ali i pokušaj uterivanja po svaku cenu britansko-australijske kompanije Rio Tinto, koja bi trebalo iskopavanjem litijuma da nam zakuca poslednji ekser u kovčeg našeg vitalnog zdravlja.
Pobuna iz mraka
Srbija je definitivno postala neokolonijalna rupčaga. Reči Srđe Popovića su se, nažalost, obistinile. To potvrđuju i istovremene podrške vlastima od Ričarda Grenela, posebnog izaslanika američkog predsednika Donalda Trampa za specijalne misije, Marije Zaharove, portparolke ruskog MSP, Mao Zing, portparolke MSP Kine, te i glasno ćutanje Evropske unije na sve ovo što se dešava već tri meseca u Srbiji.
Studenti i studentkinje hrabro i neumoljivo pružaju otpor naprednjačkoj aždaji, ali čak ne pristaju ni na kompromise i ponude koji dolaze iz opozicionih redova. Ograđuju se od mnogih političkih aktera i potencijalnih saveznika – upravo zbog toga što u njima vide one greške iz prošlosti, kako bliske, tako i one davne.
Možda omladina još nema razvijenu političku pismenost poput tviteraške akademije nauka ili pak urbanih mislilaca sa jutarnjeg prelistavanja, ali se svakako vode intuicijom i istinskom željom da više ne žele da gledaju sve oko sebe kako žive kao tužne gliste na kiši. Takođe, ne žele ni da posle ovog Vučića dođe neki novi, već hoće da ova zemlja prodiše. Da, može se reći i da je ovo generacija koja ne oseća teret prošlosti. I ne želi da zbog grehova svojih očeva snosi večnu kaznu, stoga je ovo i pobuna porobljenih protiv goniča robova. Pokušaj proboja iz radnog logora. Pokušaj da se udahne sloboda. Borba između Davida i Golijata. Ona iskonska i najstarija, što bi rekli u seriji True Detective, borba između svetlosti i tame.