Ima tu pakosne simbolike naše propasti na ustaškom koncertu Marka Perkovića „Tompsona“, koji se upriličio pre koji dan u srcu Hrvatske. Ipak, ta erozija se ne ogleda u mračnom derneku neonacističkih avetinja i urlikanju „Za dom spremni!“, ma jok, to je previše očigledno i passé. Simbolika našeg potpunog sunovrata, onog najogavnijeg mogućeg, raspada do poslednjih atoma, vidi se u cipelicima koje je naš i vaš omiljeni pevač na bini nosio. Naravno, pojma ne bismo to imali, niti širi auditorijum to zanima, ali, ne lezi vraže, stiže samopohvala od kompanije „Borovo“, putem Fejsbuk sokoćala, kako im je drago što je ova rokenrola, eto, natakla na stopala baš njihovu obuću.
Iako to preduzeće vuče korene još iz Kraljevine Jugoslavije, pod drugim imenom doduše, ona svoj procvat i pravo lice dobija u drugoj Jugoslaviji, onoj socijalističkoj, koju Tompson i njegovi sledbenici apsolutno ne vole i smatraju je neprijateljem brojem jedan. Danas je „Borovo“ državna firma Republike Hrvatske, ali, kao i druga imena iz socijalističkog vremena, koja su preživela ratove i tranzicijske lavirinte, ona su se stavila pod kontrolu vladajućih elita u ovim mini-državicama, koje su nastale nakon osmosedničkog raspada Jugoslavije. Ipak, priznaćete, postoji određena doza trijumfalne morbidnosti u tome da čovek koji peva o uzvišenosti i metafizičkoj povezanosti hrvatske nacije sa božanskim bićima, a usput je ljuti protivnik svega što je iz te prljave i nikada gore Jugoslavije poteklo, nosi upravo cipelice koje su bile, zapravo, jedan od vodećih zvezdica progresa i razvitka tadašnje države.
Nije tu ništa čudno, još tokom ratova devedesetih domovi kultura, gde se narod u vreme socijalizma emancipovao, družio i kulturno, jelte, uzdizao, na kraju su postali centri za mučenje, maltretiranje i ubijanje zarobljenika i civila. O tome je Viktor Ivančić već pisao, ali i govorio: “Domovi kulture su u doba socijalizma bili deo projekta kolektivne emancipacije, a devedesetih godina 20. veka su postali deo kulta nacionalne kulture, koji se svodi na eliminaciju, jer je likvidacija jedina kreacija konstrukta nacionalne kulture. I ta kreacija je puno ostvarenje dobila kada je dom kulture pretvoren u stratište i mučilište.“
Oduvek je postojala ta osvetnička tendencija poraženih zastava iz Drugog svetskog rata – da li to bile ustaše, četnici, ljotićevci, nedićevci i ostali – da se vrate i doslovno uriniraju po svemu onome što je ondašnja zemlja dostigla. Ratovima devedesetih sve one vrednosti – kakve-takve – koje su se temeljile na narodnooslobodilačkoj borbi, jednakosti među narodima, pravom antifašizmu i antiimperijalizmu, pale su na kolena pred nadolazećim uraganom nacionalističkih, klerikalnih i, pre svega, kapitalističkih snaga. Nećemo da spominjemo primer prodaje rudnika Omarska, gde je bio koncentracioni logor srpskih snaga za bošnjačko stanovništvo, multinacionalnoj kompaniji „ArcelorMittal“. Što i sam Ivančić kaže, dokaz da međunarodni kapital nema nikakav loš odnos prema logoru kao takvom jer je rudnik logor sam po sebi.
Zato pričati i pisati o Tompsonovom koncertu kao izolovanom elementu u ovakvom svetu bi u potpunosti bilo promašeno, pa čak i veoma kontraproduktivno. U svetu u kojem nemački kancelar Fridrih Merc priznaje da „Izrael obavlja prljav posao za sve nas“. U svetu u kojem Srbija Aleksandra Vučića pozamašno šalje municiju za provođenje genocida nad palestinskim narodom zajedno sa Sjedinjenim Američkim Država, Nemačkom, Italijom i ostalim evropskim zemljama. U svetu u kojem Vladimir Putin i Donald Tramp iscrtavaju podelu Ukrajine, poput Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu, te gledaju kako da od te zemlje naprave novu Bosnu. U svetu u kojem kosovski premijer Aljbin Kurti uspeva da abolira izraelsku agresiju na Iran, čovek koji potiče iz zemlje koja je krvlju i životom platila kako bi se odbranila od Miloševićevih nacističkih falangi. Tompsonov koncert je u svojem dubljem smislu samo razotkrio sve ono što se krije iza fasade demokratije i ljudskih prava, koje nam komesari ovih dana pokušavaju još jednom da podvale.
Od Srebrenice do Gaze
Trideset je godina prošlo otkako su snage Vojske Republike Srpske (VRS) zajedno sa državnim formacijama – neki će reći paravojnim – počinile genocid u Srebrenici nad bošnjačkim stanovništvom. Za taj zločin, najgori za sada od kraja Drugog svetskog rata na tlu Evrope, pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju osuđeni su: Ratko Mladić – komandant Vojske Republike Srpske, Radovan Karadžić – predsednik Republike Srpske, Zdravko Tolimir – pomoćnik komandanta za obaveštajno-bezbednosne poslove, Vujadin Popović – načelnik bezbednosti Drinskog korpusa, Ljubiša Beara – načelnik bezbednosti Glavnog štaba VRS, Drago Nikolić – oficir bezbednosti Zvorničke brigade i Radislav Krstić – zamenik komandanta i načelnik štaba Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske.
Tri decenije je prohujalo, ali zvanična Srbija, a i ona nezvanična još nije priznala taj zulum kao genocid, već ga naziva strašnim, jezivim, gadnim zločinom, ali nikako onim pravim imenom. Nema tu naročite nade da će se išta promeniti u skorijoj budućnosti, uprkos tome što su studenti stavili pored sebe novopazarsku mladež, i uspeli da izgrade most između njih. Slike osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića se mogu naći svuda po Srbijatriji, jer u ovom kazamatu zlikovci iz tog vremena su postali deo naprednjačke popularne kulture i sveopšte rehabilitacije zločinaštva kao takvog.
Ipak, genocid u Srebrenici, koliko god se politički establišment u Srbiji zajedno sa svojom produženom ručerdom kroz Republiku Srpsku božakao da će to dovesti svesrpski narod na rub propasti ukoliko priznaju da se to desilo, zapravo koristi svim post-miloševićevskim elitama veoma dobro u tom nepriznavanju i održavanju nacionalističkih temperatura do granica pucanja. Genocid u Srebrenici, zapravo, služi njima u Srbiji da svoja bogatstva nastavljaju da umnožavaju nauštrb zavađenosti među narodima.
Ono što se dešavalo sa Srbijom tokom devedesetih godina, danas se veoma lako reflektuje na Izrael, samo su Bendžaminu Netanjahuu karte malo drugačije podeljene. Iza njega stoji najmoćnija država na celoj planeti, a i ove ostale ga tapšu po ramenu. Ceo tobože liberalnodemokratski svet beži kao đavo od krsta da nazove stvari pravim imenom i saopšti globalnom pučanstvu da ono što Izrael čini u Pojasu Gaze je najveći zločin u XXI stoleću. Naprotiv, oni doslovce navijaju i blagosiljaju sve ono što se dešava na Bliskom istoku zajedno sa ovim ispljuvcima na Balkanu, ne misleći da to sramno licemerje vređa i reflektuje se upravo i na srebrenički inferno i žrtve koje leže tamo i čekaju pravdu. Ali, nema veze, do istine o ovom svetu se ide preko Srebrenice, ali se put mora nastaviti prema Gazi, da bi se stiglo do konačne spoznaje.
Industrija smrti
U filmu „Blum“ Jasmile Žbanić, koji obrađuje život i delo Emerika Bluma i njegove velepoznate jugoslovenske kompanije „Energoinvest“, ima detalj koji pokazuje da se takmičio na tenderu sa nemačkom firmom „Siemens“ i dobio ga na kraju. Ta crtica je bila važna, jer on kao jedan od preživelih nakon Holokausta, zapravo zna da je ta kompanija eksploatisala logoraše i profitirala na ljudskoj patnji. Tokom Holokausta, mnoge kompanije su uspele da profitiraju, koje i dan-danas veoma uspešno posluju. „Volkswagen“ je koristio, između ostalog, i logoraše za proizvodnju, „Krupp“ takođe; „IG Farben“ proizvodio je Ciklon B, kojim su u gasnim komorama ubijani ljudi; „Deutsche Bank“ finansirala je izgradnju Aušvica…
Blumov „Energoinvest“ je danas bleda senka onog globalnog giganta koji je žario i palio svetskim tržištem; njegova oronulost takođe je znakovita, budući da u ovom neoliberalnom kapitalizmu, on bi bio velika smetnja, pošto se Blum apsolutno trudio da radnicima i radnicama u tom preduzeću ponudi život kakav zaslužuju, što i sam film svedoči.
Svetlana Slapšak veoma dobro sabira šta je ostalo na kraju od jugoslovenskih država: „Višepartijska parlamentarna demokratija smanjila je ljudska prava, posebno ženama, otvorila široko vrata rasizmu i ksenofobiji, sem opštevladajućeg nacionalizma. Velika industrija je posvuda propala, na celom području nema nijedne koja bi bila ravna predratnoj. Na račun puteva propale su železnice i nacionalni vazdušni saobraćaj radikalno je smanjen. U jednim državama je ratno profiterstvo opredelilo oblike kapitalizma, u drugima su to uradili već viđeni pljačkaški oblici postsocijalističkog sveta.“ Sa druge strane, Vuk Perišić takođe fino objašnjava kako je ratno profiterstvo doživelo svoju katarzu: „Kada se ovdašnja politička elita samodopadno distancira od ratnih profitera, ona prikriva vlastito ratno profiterstvo jer rat je za nju doista bio veličanstvena i jedinstvena, ne toliko imovinska koliko politička prilika.“
Ipak, ratno profiterstvo jeste deo kapitalizma, ma koliko god mislili da je to neka onostrana devijacija, budući da uopšte nije bitno da li se kapital nakuplja tokom rata ili mira. Mnoge oligarhije, što i sada možemo da vidimo, apsolutno profitiraju – kako materijalno, tako i politički – u mirnodopskim uslovima. Primer sumanute Srbije koja šalje municiju Izraelu upravo je primer ratnog profiterstva, iako ova neokolonijalna rupčaga nije ni sa kim u ratu. U krajnjem slučaju, kapitalizam i jeste nastao na izrabljivanju i tlačenju, stoga samo prinčevi i princeze iz pristojnokratijskog separea mogu da se naljute nad tom istinom, ali, kao što rekosmo, najozbiljniji primer kapitalističkog delovanja se pokazuje u najgorim mogućim uslovima.
Kapitalistički multiverzum
Mnogim naizgled liberalnim i progresivnim dušicama će ovih dana biti puna usta Srebrenice, primetićete, ali će jako brzo se zaustaviti, ukoliko slučajno neko spomene dešavanja u Gazi. A zašto je to tako? Pa, prema prethodno napisanom, Gaza je postala eksplicitni primer u kojem se prepliće profit, interes i sam uticaj, kako na globalnom i makro nivou, tako sve do ovih sitnih i čaršijskih poslića. Ipak, to samo dalje ogoljava jad i čemer prvosvetaške elite i njihovih pridruženih članova, budući da Izrael zbog svog političko-ekonomskog položaja na Bliskom istoku plus istorijskog konteksta u kojem je taj doseljenički kolonijalizam tamo doživeo svoju ekspanziju u stvari postaje ekspozitura one stare kolonijalne Evrope.
Sa druge strane, velikosrpski nacionalizam tokom devedesetih, koji je u svom višeslojnom smislu imao naličja nacizma, bio je izolovani element, totalno razjaren i destruktivan, nošen osvetničko-rasističkim žarom prema svemu što nije bilo srpskog porekla. Iz svega toga su izašli najgnusniji ratni zločini od Vukovara, preko Foče i Prijedora, do Đakovice i Batajnice, ali je na kraju taj nacional-socijalistički režim bio vojno poražen. Stoga je Srbija, nakon toga, prihvatila upliv međunarodnog kapitala i otvorila granice za predatore svih vrsta, kao i za sve ovo što danas i trenutno živimo i protiv čega se studenti i studentkinje bore.
Na kraju krajeva, Tompsonove cipelice nas u stvari katapultiraju u taj kapitalistički multiverzum u kojem je apsolutno sve moguće, pa i to da nekadašnja jugoslovenska kompanija sada hvali najveći ustaški dernek u ovom veku. Razumljivo je da ljudi misle da su to nuspojave i kojekakve anomalije, ali nisu, jer one zapravo prikazuju onu najtvrdokorniju suštinu trenutka u kojem postojimo. A to je da ne postoje granice koje profit i interes ne mogu da probiju, ne postoje ti zločini koji mogu da budu dovoljno veliki da zaustave protok svemoćnog kapitala, jer kapitalizam jeste nastao, između ostalog, na zločinu. Samim time se i postavlja pitanje – zašto bi se onda on pred time sklanjao? I zbog svega toga, ne bi trebalo da se sutra začudimo, ukoliko nam pred očima jedan narod u potpunosti nestane, kada nam isti oni koji će pričati o genocidu u Srebrenici kao najvećem zločinu kažu da je to u Gazi bila čista vojna intervencija. Što kaže Edin Zubčević u svom tekstu da „ni Memorijalni centar u Srebrenici ne vidi genocid u Gazi, a vidio je agresiju na Ukrajinu“. O čemu dalje možemo da pričamo? Dalje od tog dna nema, ispod je samo pakao, a iznad nas totalni mrak. Nema nade za ovaj i ovakav svet.