Nema šta više da uvijamo, prošlo je to vreme odavno, ako je nekome do objektivnosti, neka se informiše na drugom mestu; elem, Srbija je konačno postala savršena mutacija ruZkog sveta i evro-atlantske kolonijalne rupčage. Kompradorska vladavina Aleksandra Vučića ovih trinaest godina, give or take, više ne ume da sakrije svoje pravo lice, čak ni ispušena muštikla velikosrpskog nacionalizma, koji danas služi kao strašilo za stvaranje atmosfere napetosti, više nema snage da mu pomogne, jer oni hardkor mračnjaci i sledbenici projekta Velike Srbije nisu više čak ni na Vučićevoj strani, već su se izmakli i čekaju nekog pogodnijeg vožda, budući da je Ovaj u vrhuncu upravničke karijere pokazao da je u biti jedan najobičniji izvođač radova za interese krupnog kapitala.
Nema kod njega neke prevelike mističnosti, niti dubine, kao i kod njegovih bliskih saradnika, kako to danas vole u antivučićevskoj eparhiji da predstave, sve je ovo poprilično banalno i tupo, samo su naučili dobro poznate mađioničarske trikove, preuzeli su bezbednosno-informativne algoritme u svoje ruke, kao što su i dobrano bacili uvce da osluškuju kako svetski talasi promena zapljuskuju njihovu plažu. Međutim, deluje da usled ove studentsko-prosvetarske pobune sve te metode počinju da podbacuju, te je SNSrbija u velikoj panici što se poprilično da videti po njihovim nebuloznim poduhvatima. Primera radi: najavili su da će pozvati simpatizere svoje stranke da blokiraju sud u Novom Sadu kako bi se oslobodila njihova momčadija, koja je studentkinji polomila vilicu.
Dvanaest žigosanih
Sve je postalo toliko jasno, i ptice na grani vide da je naprednjačka vlast u Srbijatriji prešla crvenu liniju, te je svaki njihov sledeći potez gori nego prethodni i uopšte ne daje željene rezultate. Dvanaestoro mladih ljudi – polovina je u tamnici, neki su doduše u kućnom pritvoru od skoro, a druga polovina je van ove zemlje bez nade i šanse da se vrati u svoju domovinu – ostaće kao ljaga ove borbe protiv naprednjačkih dahija. Zašto, pitaće oni neupućeni? Ali, prvo da im znamo imena jer je važno, jer su i oni ljudska bića: Marija Vasić, Mladen Cvijetić, Srđan Đurić, Lado Jovović, Davor Stefanović, Lazar Dinić, Mila Pajić, Dejan Bagarić, Branislav Đorđević, Doroteja Antić, Jovan Dražić i Anja Pitulić.
Naime, ovih dvanaest žigosanih je prvobitno bilo pušteno niz vodu od onih koji su trebali da im prvi pruže ruku, a to su Studenti u blokadi, opozicija i šira antivučićevska javnost. Svi oni zajedno okrenuli su glavu u presudnom trenutku i pustili su kerbere da kidišu na njih i odvuku ih u potpuni mrak. Šta su ti ljudi uradili, pitaće opet oni neupućeni? Zar je važno šta su učinili u ovom kazamatu? Dovoljno je da se samo par nesrećnih okolnosti poklopi i da postaneš državni neprijatelj number one. Ali, hajde, de, zarad faktografije: ovih dvanaest mladih ljudi je kafanski naklapalo, uoči onog megalomanskog protesta u Beogradu 15. marta, dakle, baljezgalo je u novosadskim prostorijama Pokreta slobodnih građana (PSG) kako bi, eto, mogli eventualno da upadnu u zgradu Radio-televizije Srbije (RTS), odnosno srce propagandnog sivila u Srbiji. A otkud to u javnosti? Pa, prostorije su bile ozvučene. Idemo dalje.
Tih dvanaest mladih je danas na simboličan način i tragedija naše stvarnosti. Naše stvarne i suštinske nemoći da uradimo bilo šta kako treba. Da, nećemo da mračimo previše, usledio je pritisak na tužilaštvo i pravosuđe, pa je troje njih pušteno u kućni pritvor (Dinić, Vasić, Jovović), ali je zato Stefanoviću, kako veli njegov advokat, polomljen nos u pritvorskoj ćeliji. Epilog tom zlodelu još nismo dobili, budući da se sve drži pod velom tajnosti.
Ovo nije jedini slučaj, žao je autoru što nema lepih vesti sa ovog Istočnog fronta, Vučićeva Srbija nastavlja da proteruje stanovništvo, dabome, i hrvatsko, nastavlja da unosi razdor među nacije i vere, pokušava da razori i ove novoizgrađene mostove koje su studenti ovih šest meseci mukotrpno dizali.
Krah srpskog sveta
Srbija je, hvala svevišnjem, apsolutno poražena u svakom mogućem ratu tokom devedesetih godina. Vojna silovitost Jugoslovenske narodne armije (JNA), posle Vojske Republike Srpske (VRS), pa i Vojske Jugoslavije (VJ), uz pomoć državnih formacija – neki vole da ih zovu paravojne – i ostalih desperadosa, sadista i masovnih ubica, pumpana finansijski, logistički i ideološki iz Beograda doživela je potpuni krah na kraju dvadesetog stoleća. Svi oni vlažni snovi, nade i želje Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i Srpske pravoslavne crkve (SPC), i sve te mitološke baljezgarije i ezoterične bajke koje su se valjale decenijama po guslarskim, pesničkim, akademskim i književnim večerima, svi ti iscrtani planovi po slavskim astalima dorćolskih salonaca – sve se to raspalo u paramaparčad.
Druga je stvar – i nimalo manje važna – što su sve te amoralne nakaze i čovekolika stvorenja preživela zub vremena i dobile sigurno utočište u zagrljaju tobožnjih demokratskih vlasti, te su dočekale krunisanje Vučića kao šansu da ponovo zasijaju pod crnim suncem i iznova pokrenu svoje ostarele želje za prekrajanje mapa i stvaranje takozvanog srpskog sveta. Međutim, Vučić nije Milošević, iako ponekada želimo da to pojednostavimo, on može njemu da nalikuje po autokratskim težnjama, ali kontekst u kojem gospodin Vučić funkcioniše je apsolutno drugačiji i ne može da se poredi sa nacističkim razdobljem u kojem je vladao kolektivni delirijum za ostvarivanje tisućugodišnjeg sna.
Vučić koristi nacionalizam kao dominantnu ideologiju – tu dileme nikakve nema, ali je važna reč „koristi“. Takođe, uprkos tome što je, jelte, video sveta i shvatio da ne može da se sve završava u pećinama osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, već mora malo da se sagne glava, a i novac je slađi kada nema ratova, njegova radikalska narav je neupitna, te ga možemo videti po raznoraznim konferencijama za štampu kako se svađa sa nevidljivim neprijateljima i ljudima koji jednostavno nisu prisutni, preti, seje i bljuje mržnju gde god stigne. No, kompradorstvo kao mehanizam dozvoljava da ti budeš i nacionalista, i demokrata, i ekolog, i autokrata, i tehnokrata, i kapitalista, i koka-kola socijalista, dokle god znaš da i iznad popa ima pop. Vučićeva represija je nepovratno povezana sa prećutkivanjem svih onih koji bi sutradan ovde doleteli s bombama, sankcijama i blokadama, kada bi A. Vučić miloševićevski rekao njima „Njet!“
Koka-kola autokrata
Demokratske vlasti su utabavale kozju stazicu po kojoj naprednjačka kamarila danas ponosno maršira, tu se nećemo zavaravati. I Zoran Đinđić, i Boris Tadić, i Vojislav Koštunica, da ne spominjemo sve ostale, apsolutno su odgovorni i imaju, kakav-takav, udeo učešća u stvaranju svega ovoga danas. Namerno je Milošević iz ovoga izostavljen, jer je postalo previše kliše njega držati kao nekoga prema kome bi Vučić trebalo da se ravna; razdoblje Miloševića je razdoblje apsolutne smrti.
Ukoliko ne verujete autoru ovog teksta, pitajte ljude iz okolnih država šta vele o Miloševiću – ne samo kao liku, već kao simbolu tog vremena; tadašnja Srbija je istovarila u tih par godina najgore moguće ratne zločine: razaranje Vukovara, opsada Sarajeva, bele marame u Prijedoru, silovanja u Foči, spaljivanje ljudi u Višegradu, genocid u Srebrenici, koncentracioni logori za nesrpsko stanovništvo Omarska, Sušica, etničko čišćenje Albanaca sa Kosova, hladnjača u jezeru Perućac, masovna grobnica u Batajnici, da ne idemo dalje… Crnih rupa u toj povijesti Srbije ima previše, ali ih nijedna vlast nakon toga nije razgolitila, već ih je u najblažu ruku – ignorisala.
Sadašnja Vučićeva vlast – sakupljena ne samo od radikala, to je netačno, već i od pregršt demokrata i ostalih vucibatina od 2000. do 2012. koji su danas na ključnim mestima – ratne zločine i ostala nepočinstva koristi u svrhu stvaranja dimne zavese zbog kojih će se mase rvati i daviti, dok on i njegova novopečena klasa deru kožu s leđa i ubiru najfiniji deo kajmaka. U Srbiji, spomenuli smo ih na početku, postoji dobar deo ljudi koji ne podržava Vučića, ali ne zbog toga što je on takav kakav je, nego zato što bi oni hteli da on bude još gori. Za njih je on samo: izdajnik, drugosrbijanac, kukavica, za njih on predstavlja osobu koja je izdala ideju srpstva, prodala Kosovo, liže se sa strancima, ali ne zato što su oni eskploatatori, već zato što su samo, jelte, sa Zapada. Setimo se, stara je to floskula, na kraju su na Miloševića bili ljuti ne zato što je ratove vodio, nego zato što ih je izgubio.
Iz Palestine s ljubavlju
Nakon što je svet digao glas protiv ratnozločinačke ruZke agresije na Ukrajinu, očekivalo bi se da istim volumenom osudi i izraelski genocid nad palestinskim stanovništvom u Pojasu Gaze. Ali umesto toga, ono što je usledilo bila je grobna tišina. Tišina, debela i lepljiva, koja se uvukla među redove onih što sebe vole da nazivaju slobodnim svetom. Demokratska Evropa, proklamovana za svetionik ljudskih prava, i Sjedinjene Američke Države, samonametnuti čuvari moderne civilizacije, spustili su zastore pred genocidom koji se odvija pred očima čovečanstva.
A Srbija? Srbija se, dabome, nije povukla u stranu, a i što bi? Već je postala jedan od sponzora masovnog istrebljenja. U godini kada je iz Gaze u svet izlazila samo krv, pepeo i krikovi raskomadanih tela, režim Aleksandra Vučića je, bez i trunke moralnog dvoumljenja, uvećao izvoz oružja Izraelu za više od 30 puta. Sa 1,4 miliona evra u 2023. na monstruoznih 42,3 miliona u 2024. godini, prema pisanju BIRN-a. Vrednosti koje nisu samo brojevi – već oznake pošiljki smrti, metaka, granata, eksploziva. Svaka cifra nosi nečije odrubljeno dete, nečiju raznesenu majku, nečiju smrvljenu kuću.
I to nije sve. Da slika bude potpunija, tamnija, gnojavija – dve firme blisko vezane za Slobodana Tešića, jednog od najpoznatijih srpskih gospodara rata, izvezle su, takođe prema pisanju Saše Dragojla, oružje Velikoj Britaniji u decembru 2024. – čak 31,5 miliona evra vrednosti. A sve to dok je sam Tešić već tri godine na britanskoj crnoj listi. Svejedno, oružje prolazi. Barut ne zna za crne liste. Sredstva ubijanja nalaze put do ukrajinskih rovova.
Upleteni su, naravno, i sinovi Frenkija Simatovića – operativca Službe državne bezbednosti Srbije, pravosnažno osuđenog za ratne zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Njegovi naslednici danas ne nose uniforme, već sakoe i akten-tašne, i posluju sa kompanijama koje su povezane sa Tešićem. Preuzeli su potraživanja u vrednosti od 10 miliona evra od jedne libijske firme – deo globalnog lanca profita koji se hrani leševima i razorenim društvima.
Život ovde nema vrednost
Ova vlast je nikla iz strvinarske selekcije najcrnjih produkata prethodnih epoha. Oni su razliveni koncentrat svakog zločinačkog kontinuiteta koji je preživeo pad Jugoslavije. Naprednjačka vlast je spojila sve dosadašnje vlasti u jednu tačku. Čeličili su se po vukovarskim ruinama, iznad srebreničkih i batajničkih jama, ali su i trenirali nad masovnim otpuštanjima radnika, kriminalnim privatizacijama i koketiranjem sa svakojakim gangsterima i bogatašima. Učili su kako se gubi ljudskost da bi se dobio profit, a i savladali su umetnost likvidacije, otimanja, ponižavanja, pranja novca i spinovanja. Kad su se pucnji utišali, nisu se povukli – presvukli su se. Navukli su kravate, osnovali partije, sklopili paktove, preuzeli državne resurse i nastavili istu igru: sada bez metaka, ali sa tenderima, bez logora, ali sa potpisanim dekretima o privatizaciji. I svakog ko im se suprotstavio – ili su kupili, ili slomili. Njihove ruke jesu krvave, ali nisu umorne – jer su se godinama hranile državnim mesom. Otvarali su tržišta za strani kapital kao oltare na kojima se prinosi sopstvena zemlja. Sve što se moglo pretvoriti u procenat i interes otišlo je: fabrike, šume, obale, stanovi, radnička prava, medijski prostor, javno zdravlje, obrazovanje. Ova vlast je perfekcija parazita.
I tako dolazimo do 2012. – godine kada su se sve frakcije tame, od Miloševićevih preko Đinđićevih do Tadićevih lojalista, svi tuneli duboke države, svi neformalni klanovi i likvidatorske ćelije, sve tajne službe i ratni profiteri i zločinci, svi tajkuni, demokratski apostoli i petooktobarski prvoborci što su se prethodno tukli oko plena, okupili su kao jedan, pod kapom nebeskom, u Srpskoj naprednoj stranci. Ujedinila ih je ideja o beskonačnom bogatstvu, ohrabrila ih je beskrajna apatija ljudi i pogurala želja za totalnom dominacijom. Trinaest godina kasnije – žive svoj san: država je njihova, pravda je njihova, istina je njihova, televizija je njihova, stvarnost je njihova.
Zašto svet ne reaguje, pitaće naivci? Zato što ovaj sistem funkcioniše kao savršena izvođačka mašina za globalne centre moći. Vučić i njegovi nisu greška u sistemu – oni su softver, jer je stabilokratija ime tog programa. Dokle god ima reda u haosu, dokle god krvotoci kapitalizma neometano šibaju, dokle god strani kapital nesmetano ulazi i izlazi – niko se neće zapitati zašto se u međuvremenu ovde kradu izbori, progone ljudi, dehumanizuju novinari, zastrašuju radnici, razvaljuju pamet i zdrav razum. Zato nije slučajno što dvanaest žigosanih deluju kao vrhunac jednog razdoblja. Oni dolaze iz zemlje čije su temelje gradili zločinci, a spratove dizali profiteri. Od Vukovara i Srebrenice, preko likvidiranih novinara, političara, nepodobnih građana i obespravljenih radnika, do srušene nadstrešnice u Novom Sadu – sve je to isti narativ: život nema vrednost. Nema nama spasa. Na kraju tunela se vidi svetlost, ali to je izgleda voz.