Iako je vrhovni poglavar SNSrbije, Aleksandar Vučić, palacao svojim račvastim jezikom u nedelju uveče u glavnom štabu Srpske napredne stranke (SNS) i proglašavao totalnu pobedu na lokalnim izborima, pobunjenici su, ipak, mnogo veći pobednici. Tog 29. marta ljudi su u deset različitih opština i gradova u Srbiji branili slobodu, ali i život od naprednjačke aždaje. Protiv pobunjenog naroda, koji nije davao mira i spokoja u krađi glasova, jurišali su psoglavci u fantomkama i kapuljačama pokušavajući zaštititi svoje gospodare, dok su po propagandnim vilajetima bajali svakojake čume i goblini, te prosipali ružičaste fantazmagorije kako takozvani blokaderi žele da sruše državu i da im je to jedini cilj.
Naime, u Boru, Smederevskoj Palanci, Bajinoj Bašti, Kuli, Lučanima, Aranđelovcu, Kladovu, Knjaževcu, Majdanpeku i Sevojnu, Srpska napredna stranka (SNS), zajedno sa svojim koalicionim amebama, pobedila je sa toliko nategnutim razlikama, koje se vide, prema svim tim prokletim uterivanjima i kupovinama glasova, da su projektovane do tačke pucanja. Snimci i fotografije kruže internetom, uz pomoć dva klika svako može da vidi koja je bila cena da Vučićevo udruženje gangstera i tajkuna pobedi u svim tim mestima.
Ultrahuliganske čete vršljale su po ulicama i sokacima uz podršku policijskih službenika, koji su se apsolutno stavili u službu Partije. Nije to nikakav šok, ali ovoliko otvorena saradnja podzemlja i takozvanih čuvara reda i mira retko se viđala u našoj modernoj povijesti zemlje, a svašta je ova zemlja izrodila. Uglavnom je to ranije bilo bolje zamaskirano.
Ne lezi vraže, odmah iza tih izbora, u utorak, 31. marta, u stilu Trampovog ICE-a, upali su u zgradu Rektorata u Beogradu pripadnici Uprave kriminalističke policije kako bi pretresali ceo objekat, pravili haos, zastrašivali javnost i tražili navodne dokaze, nakon što je par dana pre toga dvadesetpetogodišnja devojka pala s petog sprata Filozofskog fakulteta, koji je odmah zgrada pored, i ostala na mestu mrtva. Studenti u blokadi su odmah pozvali ljude na protest i već isto veče došlo je do okršaja sa Vučićevim oklopnim čuvarima njegovog neoliberalnog inferna, te su oklopnici oterani s lica mesta, ali je policija još u zgradi dok pišem ovaj tekst. No, sve ovo pokazuje u kakvom hroničnom vanrednom stanju se nalazi ova zemlja, sa malim ili većim intenzitetom.
Razbijene glave, hapšenja, nagnječenja, razlupana kola, pretučeni novinari, pretnje, ucene, maltretiranje, vađenje pištolja, krv na pločniku, dupli spiskovi, bugarski vozovi, maskirani buzdovani, pendrečenje građana, plaćeni glasovi i mnoštvo drugih prizora bili su slika i prilika demokratskog pakla koji se dešavao u ovom kazamatu prethodnih dana. Međutim, dobra stvar u svemu ovome jeste što se ovo može gledati i kao kondicioni trening za dalji liberalnodemokratski pakao koji nam predstoji u budućnosti kroz parlamentarne i predsedničke izbore.
Plodovi pobune
Ovoliki revolt pobunjenog naroda na dan lokalnih izbora ne može da se gleda van konteksta sveopšteg ustanka koji je krenuo 1. novembra 2024, kada je pad nadstrešnice usmrtio šesnaestoro ljudi u Novom Sadu. Studentsko-prosvetarska pobuna, zajedno sa svim manjim mikropobunama, ali i odjecima onih iz prošlosti, dovela nas je, u stvari, do ovog skorašnjeg trenutka. Mnoštvo zborova, koji su se formirali nakon što su Studenti u blokadi pre godinu dana pozvali građanstvo da povrati demokratiju u svoje ruke, imali su značajnu ulogu u političkom angažovanju ljudi na lokalu.
Tajfun Studentskog pokreta počinje sve više da se uobličava kao ozbiljan politički takmac Vučićevoj hidri, iako to u svom početku – i na žalost autora ovog teksta – nije trebalo da postane formalno, već da bude skoro pa revolucionarni zamah za rušenje sistema, ali se vazda treba prilagođavati situacijama. Iako se studentska pobuna sada stišala u svom epicentričnom zbivanju, rezultati celogodišnje bune protiv naprednjačkih dahija dali su rezultate upravo u tome da se ljudi dignu na noge nedeljom i zapute ka najbližim pobrojanim opštinama kako bi bili svedoci i svedokinje proklete apokalipse.
Nigde neće nestati onih nekoliko stotina hiljada ljudi koji su se našli na ulicama Beograda 15. marta, ali se ne može očekivati od njih da budu na neprestanom stend-baju, budući da živimo neoliberalnu epohu u kojoj se juri za sredstvima za preživljavanje i u kojoj nema mnogo luksuza za manevar, ali će se ljudi odazvati ponovnom pozivu kada bude trebalo da se stvari rešavaju u predstojećem Danu D.
Uvod u hardkor
Ironija u svemu ovome jeste što takozvana međunarodna zajednica još uvek ne želi i ne može da vidi alternativu, što ne znači da je to za ljude ovde od ikakve važnosti, ali to svakako jeste jasan pokazatelj saučesništva u održavanju ovog kompradorskog džiberluka na vrhu naše piramide. Razumljivo je da će Moskva i Peking da budu poprilično pozitivistički nastrojeni prema vladajućim manijacima u našoj zemlji, dok će briselske ćate svakako zamotati slično promišljanje ispod različitih nijansi diplomatskih oblandi, dok trenutnom Vašingtonu ovaj naprednjački imaginarijum uopšte nije na dnevnom redu.
No, iako volimo da SNS vlast prepoznajemo kroz identitete, njena praksa suštinski se ne razlikuje od mnogih drugih zemalja u okolini, osim po tome što više deluje kao otvorena laboratorija za periferne autokratije, odnosno pokazuje koliko hardkor može da postane neka zemlja, a da pritom bude na liniji velikih sila. U ovom slučaju, Vučićev režim možda će za javnost pričati o Evropi da je ovakva ili onakva, ali će njegovi potezi govoriti apsolutno drugačije.
Dakle, možemo kratko da nabrojimo: vladajuća ekipa u Srbiji izvozi municiju Izraelu, šalje naoružanje za Ukrajinu, skoro se uskladila sa sankcijama EU Iranske revolucionarne garde proglasivši je terorističkom, uskladila se sa dve odluke EU o restriktivnim merama u vezi sa Rusijom, vojska Srbije ima stalne i neprekidne vežbe sa NATO alijansom – i to govorimo samo o nedavnom vremenu, stoga identitetsku politiku ostavimo za salonska razglabanja na Tviteru i jutarnjim prelistavanjima, ali ovde su stvari vrlo jasne prema čijoj strani sveta naprednjačka družba prstena duva.
U suprotnom bismo zasigurno imali restriktivne mere i sankcije prema članovima i članicama vlasti, pa čak i samoj zemlji, da postoji ikakav promil šanse da je Vučićeva unutrašnja politika obavijena bilo kakvim outlaw momentumom. Da budemo izopačeni do kraja – a možda i zrnce cinični – sve ovo što Vučićeva družba čini na jedan poseban način jesu evrointegracije, ali sasvim drugim putem. Iskoristićemo ovde i reči esejiste i arhitekte Ivana Cingela koji kaže da je Vučićev režim upravo reprezentativno ostvarenje tog sistema na kapitalističkoj periferiji (nikakva devijacija).
Samim time, pad betonske konstrukcije na te ljude u Novom Sadu nije nikakav eksces, niti je delo samo loše ekspertize, već je pokazatelj da je crvena linija višedecenijskog ubiranja profita nauštrb sigurnosti i života građana davno prekoračena i da pređena svaka granica. Može se slobodno reći da je dobro što nadstrešnice ne padaju ovde svaki dan, ali očigledno nismo daleko od toga.
Dakle, ovo nije navedeno da bismo otkrivali toplu vodu ili pak izvodili kišne gliste, već da bismo razumeli da je ova buna protiv okoštalog kompradorskog režima na jedan upside down način prepuštena samoj sebi, što je u stvari vrlo veliki plus, jer samo na taj način naša borba protiv gvozdenog prestola može da pronađe, koliko-toliko, autentičan put ka slobodi, šta god ona značila danas. Tragedija jeste u tome što nam se binarnost liberalne demokracije nudi kao opcija sve vreme, te mislimo da ćemo se otklanjanjem vučićevske devijacije vratiti na normalne položaje, ali to svakako jeste, bez sumnje, početak za bilo kakvu vrstu odmaka od ove najgnusobnije moguće tačke do koje smo dospeli.
Ništa mu ne ostaje
Oglodana je ova njegova vlast, nema tu više zdravog tkiva, i ono malo ideje što je naprednjake kitilo sada se raslojilo pred totalnim kolapsom sistema u proteklih osamnaest meseci. Pravoverni konzervativci nemaju više šta da pronađu zajedničko kod Vučića. Za njih je Vučić izdao apsolutno sve nacionalne interese i preokrenuo ih za sopstvenu korist, te od sebe u njihovim očima stvorio izdajnika koji je prodao svoju veru za večeru. Protiv njega su i liberali, ma koliko god on sprovodio donekle njihovu ekonomsku politiku, ni oni više ne umeju da zapuše nos pred uspostavljenim neoradikalskim sistemom vrednosti, razvaljenim institucijama, ukidanjem sloboda i autokratskim ponašanjem. Na kraju, i levi progresivci vide u ovoj vlasti nedićevski karakter, apsolutnu i poslednju instancu pljačkaškog pohoda vladajuće klase i ekspozituru imperijalističkih struktura koje od ove zemlje prave koloniju. Svi oni pod ovom kapom nebeskom više ne mogu gledati pomahnitalog šaha i njegovu bahatu kamarilu kako šenluče, dok sve oko njih gori – zato se pobuna umirit ne može.
Setimo se samo da je upravo SNS doleteo u naše živote na krilima konzervativnih i liberalnih snaga, njihovo preuzimanje apsolutno svega iz političkog mejnstrima napravilo je od njih ovo čudovište koje je sada u dijaboličnoj fazi. Međutim, godine su prolazile, obrazovala se novopečena klasa kojoj više nije stalo ni do kakve metafizičke ideje, ni do bilo kakve ideologije, već do što većeg procenta ubiranja profita. Sada su mu samo škart i ološ ostali, što bi na nekom grafitu pisalo, mada to nije zanemarljivo. Oko njega je i dalje tajkunska bratija, koja ima dovoljno sredstava da finansira odbranu zidina stabilokratske citadele u životu. Uz njega su, manje-više, klanovi iz podzemlja koji nude svoje ljude kao operativce i egzekutore na terenu, što smo vidjeli u nedelju. Brani ga lumpenproletarijat, svakojaki desperadosi, manijaci, secikese, silovatelji, palikuće i psihopate. Uteruju strah u kosti ljudima koji su u tranzicionom vrtlogu poslednjih decenija izgubili svaki pojam da mogu bilo šta da urade, pa im ovi lešinari i vampiri piju poslednje kapi krvi.
Zato nam ne preostaje mnogo opcija. Najbolja moguća – ali i najutopističkija – da se cela ova buna valja dovoljno dugo i rasturi celu vladajuću strukturu u paramparčad spletom dobrih i jakih okolnosti, a najgora moguća – ali i najrealnija – da suparnička politička grupacija, međunarodni kurjaci i domaća oligarhija sklope pakt, a da SNS bude pušten niz vodu, kao što je 2012. to sa Demokratskom strankom učinjeno. Sve između su nijanse, ali svaki od tih puteva neminovno vodi kroz mračno ledilo, taman negde pred svitanje, a tada se svi plaše, očajavaju i drže zajedno, jer ne znaju šta ih u toj hladnoj tami vreba.