Ostaje nerešeno pitanje ko je prao sudove kod bivšeg gospodara Crne Gore Mila Đukanovića kada su četnici, litijaši i pravoslavni krstaši pobedili njegov despotizam? Nije ovo nikakva pošalica, već srbijanskom čaršijom kruži priča, kada su naprednjaci 2012. zajahali naše grbače, da je kod Borisa Tadića, ex-president of Serbia, ostala jedino Jelena Trivan, njegova najbliža saradnica, da opere sudove, pošto su svi očigledno jako brzo požurili na proslavu pobede novoizabranog predsednika Tomislava Nikolića. Na njenu sreću, a Tadićevu žalost, i ona je danas u zagrljaju trenutnog vlastodršca Aleksandra Vučića, ali za ovu storiju i nije toliko bitna ličnost.
Mnogo pre ovakvog Vučića, izaslanika neoliberalnog čudovišta, bio je Milo Đukanović, doktor svih političkih nauka, i onih utemeljenih, i onih paranormalnih; čovek koji je preživeo nekoliko političkih i globalnih zemljotresa, i voila, i dalje je tu. Postojala je izvesna ljubav, setimo se, između ova dva lorda. Njihova tačka spajanja je takođe bio – ne znamo da li je ostao – alfa i omega iz senke, apsolutno najbliži saradnik i saborac streljanog premijera Zorana Đinđića, Vladimir Beba Popović, kojeg su nazvali propagandnim princem tame. Međutim, niko ne zna priču do kraja šta se desilo, ali je negde oko krstaškog pohoda u Crnoj Gori ta tanana emocija između ova dva feuda pukla.
Od onolike razjarene pompe i svesrpske terevenke da će čim Đukanović padne krenuti i demontaža njegove višedecenijske citadele, da će biti hapšenja, privođenja i sveopšte dealkaponizacije crnogorske države, da će se ta ustanička & slobodarska vlast konačno i jednom za sva vremena obračunati sa kriminalnom i korupcijom u toj zemlji. Toliko se to sve treslo, da se na kraju nije ništa dogodilo, a, evo, mister Milo i dalje je na površini vode, kako se čini, on se uveliko sprema za predstojeće izbore u Crnoj Gori. Njegovo poslednje gostovanje na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu je bilo poprilično medijski ispraćeno, nema tu šta, velike reči je izgovorio, upozorio je da velikosrpski nacionalizam sve vreme buja, te da preti da ponovo izazove svakojaka ludila na ovom podneblju. Takođe nije tema da sada ulazimo u sitnije detalje o saučešću gospodina Đukanovića u udaranju prvih temelja tog srpskog sveta o kojem on sada vazda pokajnički priča, o tome je već pisao urednik Nomada, Edin Zubčević, te je podsetio u svom kraćem sažetku “Nečastivi na fakultetu” na ratne avanture spomenutog, ali, hajde, nećemo biti zli Rusi, pa da pamtimo i zameramo apsolutno sve, razume se, posle se čovek pokajao, priznao je greške i bio sklonište za mnoge opozicionare i nepodobne građane, koje su desperadosi Slobodana Miloševića želeli da ubiju. Ipak, ostaje to gorko i čemerno pitanje zašto nije došlo do procesuiranja, do te velenajavljene dekonstrukcije tog, kako su ga nazivali, kartelskog golijata?
Čak se i urednica beogradskog dnevnika “Danas” Jasmina Lukač u svom tekstu “Srpski scenario kao crnogorski” ponadala da će ove studentske bune protiv dahija u Srbiji dobiti crnogorski scenario u borbi protiv naprednjačkog zemljodršca. Pa veli ona u svom tekstu: “Kao što znamo, nezadovoljni Vučićevom vlašću, u ujedinjenju vide božanski znak da će opozicija ovoga puta doći na vlast, te stoga sa manje ili više gađenja od nezadovoljnih režimom postaju birači opozicije i odazivaju se dužnosti da glasaju. Studentskoj listi i akademskoj zajednici, ostaje kao 2020. Srpskoj pravoslavnoj crkvi i vernicima u Crnoj Gori, da uz pomoć stručnog dela opozicione javnosti, prvo pronađu Zdravka Krivokapića, a potom i nekog Jakova Milatovića, dok će se Milojko Spajić već sam pronaći.”
Naravno, tu se propušta da se kaže koliko su krstaši i litijaši bili podržavani i pumpani iz Beograda za borbu protiv Đukanovića, te da se na taj način kroz tu ustaničku borbu, srbijanska mahala ponovo vrati svoj uticaj na primorje, ali o tome ćemo drugom prilikom. No, gospođa Lukač postavlja na kraju interesantnu teoriju, nećemo lagati: “Ima tumačenja naime, da je resuverenizacija trend ciljano podstaknut, a to znači i finansiran, iz samog vrha vladajućih klasa najmoćnijih država sveta. Za slučaj da neproglašeni kontrolisan treći svetski rat za preraspodelu prirodnih i drugih bogatstava, postane proglašen i otme se kontroli, biće im potrebni građani spremni da se bore, a takvi su građani koji veruju da su im države suverene.” Ipak, ne bi trebalo da idemo toliko daleko da su nekome potrebne previše suverena Srbija i Crna Gora, ali možemo barem da se složimo da su potrebne možda, koliko-toliko, stabilne, mirne i poslušne. Lukač svakako gleda na taj scenario kao na nešto jako pozitivno, ali ono – iako spolja deluje kao simulacija demokratije zbog smene višedecenijskog gospodara – u svojoj dubini duše krije, zapravo, jako tužnu i zamračenu tajnu o funkcionisanju ovog i ovakvog sveta.
Iz svega toga se i postavlja pitanje da li Srbiju očekuje neka suštinska i korenita demontaža, kao što je to trebalo da se, jelte, desi u Crnoj Gori, ili će na kraju to dobiti samo još jedno skidanje pomahnitalog autokrate, kao kada se to činilo sa Miloševićem, a da pri tome nastavljamo u istom pravcu, samo manje ogorčeni i besni sa nekom tobože pristojnijom i školovanijom vlašću, koja nas neće na svakodnevnom nivou prebijati, tamničiti i ubijati.
Kandže oligarhije
Nekako se veoma lako prelazi preko činjenice da 1% populacije ove planete ima više sredstava nego 95%, prema izveštaju Oksfam. To se uglavnom potura u rubriku “Zanimljivosti” ili “Verovali ili ne”, ali svakako se ne uzima za ozbiljno. Milijarderi ostvaruju nove nivoe kontrole nad ekonomijama, pri čemu milijarder ili upravlja ili je glavni akcionar više od trećine 50 najvećih svetskih korporacija. Kombinovana tržišna kapitalizacija ovih korporacija je 13,3 triliona dolara. Oksfamov brifing dokument “Multilateralizam u eri globalne oligarhije” upozorava da multilateralne napore da se odgovori na kritične globalne izazove, uključujući klimatsku krizu i uporno siromaštvo i nejednakost, potkopavaju ultrabogati i mega-korporacije koje podstiču nejednakost unutar i između zemalja. Uprkos tome što su dom za 79 odsto svetske populacije, zemlje globalnog juga poseduju samo 31 odsto globalnog bogatstva.
U izveštaju se opisuje “kretanje ka globalnoj oligarhiji“, gde ultrabogati, često preko svojih sve više monopolističkih korporacija, oblikuju globalno političko donošenje odluka i pravila kako bi se obogatili dok ometaju vitalni globalni napredak. Prvih 1 odsto poseduje 43 odsto sve globalne finansijske imovine. Samo dve korporacije kontrolišu 40 odsto svetskog tržišta. „Trojica velikih“ američkih menadžera imovinom — BlackRock, State Street i Vanguard — drže 20 biliona (20.000 milijardi) dolara u imovini, što je blizu jedne petine svih ulagačkih sredstava u svetu, navodi se u izveštaju.
Ipak, kada se sve to prebaci na ovo naše podneblje, ne možemo da ne pomislimo kako naši lokalni velikaši, i ovi novopečeni pod šapom SNSrbije, ali i oni koji su svoj profit taložili još od Miloševićevog vremena, pa su se brzo prešaltali i legalizovali, svi oni sada zajedno pod kapom nebeskom žare i pale ovom zemljetinom, ali i regionom, te upravljaju svojim finansijama i tokovima kapitala u kom smeru će ovaj naprednjački titanik da ide. Ljudi žele promenu, tu nema dileme, žele bolje da žive, žele da udahnu konačno taj vazduh slobode, koji joj je ova neoradikalska kuga zagadila, ali nedovoljnom samosvešću ljudi ovde i dalje ne razumeju da se radi o promeni šablona.
Sociolog Todor Kuljić kaže u intervjuu iz 2021. da nije u krizi nezadovoljstvo kapitalizmom nego je u krizi spona teorije i prakse. “Ko danas može biti subjekt promena? To nisu protestne šetnje. Šetači ne prete kapitalizmu. Vučića ne napadaju kao ‘predsednika bogatih’ nego kao autoritarnog uzurpatora vlasti i ‘predsednika korumptivnih medija’. Treba na novi način definisati formu otpora (bojkoti, šetnje, rušenje spomenika) i sadržaja neposlušnosti. I nove koalicije: zajednički marširati, odvojeno udarati.”
Sadašnja pobuna jeste malo odmakla od šetnji i bila je dosta otvorenija u svom pogledu promene sistema, ali su Studenti u blokadi naišli, nažalost, na dosta pasivno i uljuljkano građanstvo, koje nije baš htelo toliko da se daje za borbu protiv stoglave aždaje u obliku Srpske napredne stranke, već je očigledno – ljudski je i razumljivo – htelo da se samo već jednom obračuna sa ovom čudovišnom mutacijom svih prethodnih vlasti.
Pipci krakena
Iz svega toga naivni, tranciziciono slomljeni i željni nikada dobijene kosmičke pravde i ravnoteže građani Srbije misle da postoje dobri i zli tajkuni, ako sme autor tako da ih nazove, stoga je multimilioner i režimski neprijatelj broj jedan Dragan Šolak naišao na grdno razočarenje antivučićevske populacije, jer je prodao svoju kompaniju SBB – kablovski provajder u Srbiji koji jedini nudi antirežimske kanale N1 i Novu S – u neprijateljske ruke, da ne kažemo naprednjačke. Ali, istini za volju, zadržao je vlasništvo nad medijima u koje spadaju, pored spomenute dve televizije, i dnevni list Danas, kao i tjednik Radar. A prava i surova istina je da su se putevi interesa jednog kapitaliste i našeg javnog interesa sasvim slučajno poklopili u datom trenutku u borbi protiv koza nostre na vlasti, ali istom tom brzinom i lakoćom može sve to da postane samo deo smetlišta povijesti. Kako i sam Viktor Ivančić kaže: “Kapitalizam i korupcija su nerazdvojni, jer kapitalizam jest korupcija.”
Zato je ta famozna borba protiv korupcije zapravo na jedan podli način kapitalistička zamka, jer se na taj način korupcija smatra nekom vrstom devijacije i neželjenog zla u kapitalističkom sistemu, dok u stvari bi borba protiv one prave korupcije bila borba protiv kapitalizma. Pisali smo već o tome na ovom mestu, ali nije loše ponoviti. Ona prava borba protiv korupcije – a ne ova Vučićeva kada hapsi svoje nebitne igrače – zapravo bi morala da bude revolucionarna jer bi nas ona odvela ne samo do onih koji su uzeli koji evro više, već bi nas katapultirala ka tamnom srcu neoliberalnog krakena, koji je pustio pipke širom ovog sveta po svim kontinentima.
Zato su pojedine odvažne države iz Azije, Južne Amerike ili čak i Evrope usudile se da budu neka vrsta outlaw ili outcast, ali su ekspresnom brzinom dobijale sankcije, blokade, zatvaranja granica, priliva i protoka, dovođenja do same tačke pucanja, dok se ponovo ne vrate na tobožnju liberalnodemokratsku liniju, koja iza sebe čuva neokolonijalno čudovište. Nije retkost da poneki surovi tiranin – nakon što se istakne genocidom, etničkim čišćenjem i sistematskim istrebljenjem – padne u nemilost ne zato što je bio monstrum, već zato što je prešao granicu nepisanog pravila: zločini su tolerisani dok god ne diraju interese globalne oligarhije. Kad umesto da samo globi sirotinju – što se, dabome, smatra unutrašnjom stvari – pokuša da se igra suverenosti, nacionalizuje poneki resurs ili pokaže znake neposlušnosti, tada od stabilnog partnera postaje terorista, diktator, pretnja međunarodnom poretku.
Vođen tim rečima ostaje čudna misao šta bi bilo kada bi bilo u scenariju da se Slobodan Milošević na vrhuncu svoje slave, nakon Dejtona, apsolutno zaokrenuo prema zapadnoj sceni, otvorio Srbiju za upliv stranog kapitala, dao slobodu za strane investicije, dobio garancije za sebe i svoje ljude, ali i dopustio uticaje sa svih strana; da li bi taj tiranin i zlikovac imao odrešene ruke da sprovede tisućugodšnji san srpskog sveta i ostvari projekat slavskog pojasa. Možda se odgovor krije u Gazi.
Na periferiji zla
Borba protiv korupcije, kao što smo gore rekli, veoma lako može da sklizne u populističko menjanje fasada, dok se iza toga krije netaknuta zlatna esencije neoliberalne nemani. Ivan Cingel piše da “neoliberalizam, a naročito na periferiji, operira upravo na sistemskoj korupciji i rastakanju javnih institucija, odnosno uprezanju ih u interese privatnog kapitala.”
“Radi se o instrumentu u rukama vladajuće klase. Prije ili kasnije počnu padati nadstrešnice. Ne znači da će si svi prosvjednici to objašnjavati na lijevi način, ali doživjet će klasni rat kao bombardiranost korupcijom i zasićenost osjećajem da je ‘prekardašilo’ (jedna od kodnih riječi protesta) – da se u Srbiji naprosto više ne da živjeti od mafijaške pljačke i uništavanja institucija, zakona, struka, zgrada, svega, zemlje. Senzaciju će dijeliti i konzervativac i liberal jednako kao i ljevičar. (…) ’Antikorupcija’ je liberalni ideologem, ali i taj namotaj valja odmotati nazad. Imenom korupcije koja ubija se tu krsti deregulaciju koja ubija. Ali po istom ključu i borba protiv ‘korupcije’ biva defakto borba protiv sistemski uvjetovane neoliberalne destrukcije. Kada neki desničar i liberal rame uz rame stupaju u ime zahjeva da se objelodani dokumentaciju rekonstrukcije željezničke stanice, ni ne znaju da u biti stupaju kao, božemeprosti, radikalni ljevičari: izgoneći neoliberalne prakse iz grada i države, okrećući smjer vođenja klasnog rata”, piše on.
Druga je stvar što su to pusti snovi u ovom trenutku, budući da su takve promene univerzumima udaljene od ispunjenja, ali je svakako potrebno pisati i pričati o šupljinama i pukotinama kroz koje može da se vidi neokolonijalno zlo.
Novinar i ekonomski analitičar Eldar Dizdarević kaže u svom tekstu “Divlji i kaubojski ili neoliberalni kapitalizam” iz 2015. da samo jedan posto bogatih iz nekoliko ekonomski razvijenih država potom su neoliberalni kapitalizam posredstvom Svetske banke i MMF-a proširili po celom svetu, dodavši svemu tome i formu neokolonijalizma. On podseća i na grčki scenario (!): “Danas oni, a ne politički predstavnici nacionalnih država, upravljaju privredom i tržištem tih država, jer kontroliraju kapital i kredite koje odobrava MMF. Najnoviji primjer koliko neoliberalni kapitalizam može biti brutalan vidjeli smo prošle sedmice u Grčkoj, gdje je jedna njemačka kompanija preuzela upravljanje nad 14 grčkih aerodroma! To je bio uvjet za pružanje nove finansijske ‘pomoći’ Grčkoj, odnosno za odobravanje novog kredita.”
On piše i da “oni (neoliberali, prim. aut) zapravo vladaju razvijenim bogatim državama, a ne izabrani predsjednici, te preko MMF-a i ostalih neoliberalnih institucija otvaraju za svoje kompanije granice drugih država, koje slobodno možemo zvati i kolonijama”.
Podseća i na jedan primer iz stare nam države: “U bivšoj Jugoslaviji imali smo carine od 100 posto na uvoz automobila te su zbog toga Citoren, Renault, Volkswagen, Fiat i drugi svjetski proizvođači otvarali svoja postrojenja širom ex-Yu i zapošljavali hiljade radnika da bi na taj način izbjegli carine. Danas, shodno neoliberalnoj ekonomskoj doktrini, nemamo carine. Zato njemačke, francuske i talijanske tvornice rade punom parom i zapošljavaju svoje radnike, dok radnici u našoj i drugim zemljama protestiraju, štrajkuju glađu i mole za pomoć.”
Iz svega toga ne možemo da ne pomislimo da su svi protesti, prevrati, reizbori i pučevi u Regionu, uključujući sve države Jugoslavije, koji su se desili prethodnim decenijama nakon krvavog raspada, sve vreme u stvari plivaju u močvari kapitalizma, te predstavljaju frakcije i sekte koje su se smenjivale, ali nisu bile u svom korenu suštinski drugačije, osim po svojoj šminci.
U vučjoj jazbini
Zbog svega toga, iako možda i sami nisu svesni dubine sopstvene borbe, Studenti u blokadi su odolevali pritiscima građansko-liberalnog staleža da se odrede prema ekspertskoj vladi, da se politički artikulišu, da popune regionalni upitnik da li su za Evropu ili za Rusiju, zašto su na protestima ove ili one zastave, ali su na kraju morali da naprave jednu vrstu kompromisa, budući da su uvideli da jednostavno za revolucionarniju promenu sistema nema društvene energije i zrelosti, stoga su prihvatili da igraju po pravilima neoliberalnog despota Aleksandra Vučića.
Tragedija u svemu tome se oslikava što ljudi žele da umesto ove stabilokratijske forme vladavine – u kojoj su nasilje i strah kao Biblija – žele da zavedu pristojnokratijsko uređenje u kojem ćemo na vlasti imati koliko-toliko učenije, sposobnije i vedrije ljude, koji će znati da se ponašaju i neće nam svakog bogovetnog dana zadirati u privatan život. Ali, nažalost, to će sve biti kratkog daha, jer ono što se dešava u samoj srži ovakvih vladavina jeste izrabljivanje, tlačenje i ekstremna eksploatacija ljudi i resursa. To se desilo i u Crnoj Gori, kada smo već nju spomenuli, a tu se negde krije i odgovor zašto nije pokrenut proces borbe protiv korupcije u toj državi. Jer, kao i u Srbiji, to je ista kovanica, samo različiti identiteti, dok je u svojoj biti i dalje njeno pogonsko gorivo krupni kapital.
Zato i priče o velikosrpskom nacionalizmu kao nečemu što vreba na svakom koraku, budući da je o tome bivši predsednik Đukanović u Sarajevu pričao, sada je samo na nivou horor priče pred spavanje, dok je upravo taj velikosrpski nacionalizam – iako je dominantan u mejnstrimu – postao samo jedna od poluga za održavanje ove neoliberalne straćare na Balkanu. Da se odmah razumemo, hipotetički gledano, ako bismo sutra pokrenuli proces protiv gospodina Vučića i njegove kamarile, to bi samo značilo da bi nas klupko moralo odvesti i do same utrobe zmaja, koji se nalazi verovatno u mnogo većim centrima moći, nego što su sam Vučić ili pak Đukanović. Stoga nam i ništa drugo ne preostaje, nego da posle Vučića, imamo neke ljubaznije vučiće, a u Crnoj Gori, eto, možda se gospodin Đukanović ponovo vrati na svoj presto, i tako u nedogled.
Ima ona rečenica u filmu “Child 44”, koji se dešava u Sovjetskom savezu, u kojem jure serijskog ubicu, gde zbog cenzure i vere komunističkog blagostanje negiraju da postoji tako nešto u toj zemlji: “Nema ubistva u raju!” Zato se i ćuti oko Gaze, čeka se da prođe, da se ništa na kraju ne desi, pa da se čak i zaboravi, jer taj genocid nad palestinskim narodom je slika i prilika kako ovaj tobože liberalnodemokratski svet funkcioniše. To bi nas odvelo do devetog kruga pakla, koji nam se predstavlja kao raj, a u stvari je beskrajni prizor strave i užasa. Nisu samo krvave ruke političkom establišmentu u Srbiji, kako to volimo na ovim protestima da govorimo, već čitavom svetu koji pod iluzijom demokratije i ljudskih prava u stvari krije svoju nezasitu želju za profitom. Da li to bio srpski ili crnogorski scenario, kako to Lukač u svom tekstu kaže, nije uopšte bitno, jer, na kraju dana, sve će ostati i dalje isto, budući da će neoliberalni vuk presvučen u demokratsku ovcu nastaviti da širi kugu, te da iza sebe ostavlja pustoš, glad i bedu.