Nakon svih godina i poslije svega što smo vidjeli, doživjeli i preživjeli, još je ponekad teško povjerovati svojim očima dok u čudu gledamo očigledno i slušamo nečuveno. Pa se u nevjerici kaskatimo i ibretimo.
Fakultet političkih nauka u Sarajevu je najavio gostovanje Mila Đukanovića 19. maja ove godine, gospodina, kaže najava, koji će održati predavanje „Regionalni odnosi i geopolitički izazovi na Zapadnom Balkanu“ i razgovarati sa svima koji dođu i unaprijed se prijave (i provjere) jer je broj prisutnih ograničen. Domaćin, moderator i organizator je dekan Sead Turčalo lično.
Nedokučiv je odgovor na pitanje – čemu ritualno pranje i umivanje lika i nedjela Mila Đukanovića? Kome treba Milo kao predavač na FPN u Sarajevu? Nije jasno čemu travestija i još jedno samoponižavanje i ruganje žrtvama. Zašto će neko koga dovode u vezu sa ratnim zločinima i mirnodopskom korupcijom držati slovo studentima FPN u Sarajevu? O čemu? Bistrit će, kažu, o geopolitičkoj situaciji u regiji – kako se često naziva ovaj izdvojeni prostor kojim se vlada, a u kojem se sve manje živi a sve više životari i životinjari.
Izgleda da Turčalo instituciju FPN u Sarajevu koristi kao svoju prćiju i platformu za privatne poslove i ambicije. Organizator nije rekao ništa više o sadržaju predavanja Mila Đukanovića u Sarajevu. Ne zna se da li će govoriti o svojoj ulozi i odgovornosti u ratnim zločinima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Ne zna se da li će pričati o sudbini deportovanih sto deset Bošnjaka koji su izbjegli u Crnu Goru u maju 1992. a njegova policija (Đukanović je bio premijer Crne Gore od 1991. godine) ih deportovala i predala Karadžićevim zločincima a ovi ih sve pobili. Ne zna se da li će Milo vaziti o etničkom čišćenju kod Pljevalja 1993, u Bukovici i obližnjim selima duž duge granice Crne Gore i Bosne i Hercegovine, kada je ubijeno 11 Bošnjaka, a mnogi utamničeni i mučeni, kada su paljene kuće i srušene tri džamije. Hoće li ga dekan pitati štogod o policijskoj akciji Lim i slučaju Ibrahima Čikića iz 1994. godine?
Ko zna da li će ga moderator priupitati štogod o zločinima u logoru Morinj? Niko ne zna hoće li se pričati o ratnom huškanju i propagandi Mila i njegovim tendencioznim i zlonamjernim lažima da se „ustaše“ spremaju napasti Crnu Goru i da je potrebna mobilizacija da se Crna Gora odbrani, pa je tako „braneći se“ napala Konavle i Dubrovnik. U agresiji na Hrvatsku učestvovalo je čak 7.000 crnogorskih rezervista. Masovno učešće, s obzirom na broj stanovnika. Možda nije bio nadležan za vojsku, kao što je bio nadležan za policiju, ali jeste za ratnu propagandu, širenje straha i mržnje, i ratno huškanje a tako je veliko zlo počelo.
Ko će znati da li će Turčalo pitati Đukanovića išta o njegovoj odgovornosti za genocid u Srebrenici, jer je jula ‘95. još bio u čvrstom vojnom savezu i saradnji sa svojim zemljacima Miloševićem, Karadžićem i Jovicom Stanišićem, a učestvovao je na sjednicama VSO (Vrhovni savet odbrane) još od 1991. godine. Postoje navodi da je ratnom zločincu Mladiću doturao municiju i gorivo u julu ‘95.
A da jadan, hoće li ga štogod upitati o crnogorskim rezervistima u Mostaru 1991. ili o pokoljima u istočnoj Bosni ‘92? Hoće li iko spomenuti Foču? Ne znam, ali, evo, ja hoću.
Iz Crne Gore niko nije završio na optuženičkoj klupi Međunarodnog tribunala u Hagu. Ako ne računamo pomenute Crnogorce Miloševića, Karadžića i Stanišića. Milove deportacije, etničko čišćenje i druge zločine po komandnoj i drugoj odgovornosti teško je nabrojati ali je lako na internetu naći, ako se traži, i strpljivo pregledaju nalazi. Probajte, nije teško, iako je mučno.
Možda dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu nema pristup internetu ili, možda, nije čuo za izum ovog čuda i mreže svih mreža. Ako je tako, a i ako nije, primitivac je za kojeg historija počinje u trenutku njegovog imenovanja na poziciju dekana. Za žrtve politike Mila Đukanovića istorija se završila devedesetih u ratu kad je Milo deportovao Bošnjake ili kad su crnogorski policajci i paramilitarci u Bukovici ubijali Bošnjake, a rezervisti ubijali Hrvate u Konavlima i Dubrovniku.
Čuvena misao Santayane da su oni koji ne pamte istoriju osuđeni da je ponove, u našoj školi istorijskog pamćenja i zaboravljanja nagovještava ne samo (još jedno) ponavljanje lekcije ili razreda, nego prijeti i gubljenjem prava na školovanje. Nije do istorije niti je do Santayane – mi smo naprosto narod koji sporo uči, a brzo zaboravlja.