Šta je smiješno?

Šta ako je sve na svijetu nesporazum, šta ako je smijeh zapravo plač?”

Søren Kierkegaard

Uskoro će šest mjeseci od decembarskog petka trinaestog, i kao da smo opisali još jedan pun krug. Bez želje i potrebe da bilo šta rekapituliramo, ne zbog evidentne kapitulacije na svim frontovima već zbog dosade ponavljanja. Sve što nam se dešava posljednjih dvadesetak godina, mogli smo vidjeti u zadnjih šest mjeseci koncentrisano u serijama događaja koji se kolokvijalno nazivaju afere i skandali. Možda nismo opazili, ali inače su u demokratiji afere i skandali, zlupotrebe i korupcija razlozi i povodi za promjene.

Kolektivno reagujemo na afere i skandale kao na promjenu objekta i predmeta humora. Čudo jedno kako smo duhoviti! Sve nas nasmijava i sve nam je smiješno.

Nije to onaj terapijski crni humor, kao u ratu, kojim se čovjek brani pred nepojmljivim, od stvarnosti koju ne može prihvatiti. Društvene mreže su nam ponudile platformu za instant humor koji se širi brzo poput lažnih vijesti. Ponuđeno smo objeručke i sa entuzijazmom prihvatili.

Tako je i od petka trinaestog pa do danas. I danas smo uobičajeno duhoviti. A uobičajeni humor na ovim prostorima je podsmijeh. “Vidi mu glave!” je jedan od čestih zajedničkih imenitelja mnogih viceva. Pa tako kad nam malinar nabavi pogrešne respiratore i proda nam ih po drastično većoj cijeni onda mu se smijemo i njemu i onome sa tragom džema od malina na gornjoj usni što mu je naše pare uplatio, prebacio. Kao što smo se smijali beskrajnim glupostima vječno aktuelnog premijera Novalića, istog onog koji je Solaku prebacio, uplatio one pare što je on prebacio malinaru Hodžiću. A Fadil nam je najsmješniji bio u skeču sa zaštitnom maskom, mada ne treba podcjenjivati ni golemi komični potencijal citiranja Churchilla. Koji li ga je mahniti savjetnik nagovorio na takvu smijuriju?

Kad se samo sjetim kako smo se svi skupa, punih pluća smijali Asimu, i šefu mu. Ismijavali smo Asima, kao što ismijavamo presmiješnog Abdulaha kojem je Asim “završio“ mjesto gradonačelnika, kao što ismijavamo restauratere namještaja koji su nam prodali testove za koronu, pa poslastičare koji su nam prodali zaštitne maske. Cijena? Prava poslastica. Ovih dana crkavamo od šege a novi objekti šala i pošalica su doktor slavljenik i epidemiolog, pjevači i pevaljka. Najsmješnije su one kofol smjene, ali su većini te smiješne smjene začudo najmanje smiješne.

Novi dan – nova nafaka. Najnoviji vrući vic su Ajnadžićeve termalne kamere kupljenje od favoriziranog proizvođača i plaćene po bezobrazno visokoj cijeni. Hoće li potpredsjednica Kantonalnog odbora SDA Sarajevo i potpredsjednica Kadrovske komisije SDA tražiti njegovu smjenu, ili proširenu istragu tužilaštva? Smiješno pitanje, zar ne?!

Humor se širi na sve strane, sad se slobodno po zemlji smijemo, a kao velike pamtimo afere. Skoro svima nam je skoro sve smiješno. I lipsasmo od šege dok političari imaju koitus u svim pozama sa našim mozgom. I onda prva do prvog baci prašinu u oči ko nekakvom smjenom koja ništa i nikoga ne mijenja, jer doktor nastavlja ordinirati na kliničkom centru još uvijek mamuran od rođendana; ili ministar zdravstva smijeni epidemiologa sa volonterske pozicije, a narod, duhovit po prirodi i po navici se zadovoljno smije, a epidemiolog nastavlja biti dekan, i ko je u toj priči zapravo bekan?!

A onda botovi koji su taman bili na rubu snage i smisla udare u sve tambure, iz sveg glasa zapjevaju hvalospjeve o prvoj do prvog a nama opet smiješno. Crkosmo od šege. Pa onda dođu izbori, pa rezultati, a onda ništa više nije smiješno. Pa se malo ljutimo na glupe glasače, na zatucane narode, na sve i svakoga. Osim na sebe, jer mi smo sve uradili kako treba.

Uz to, pola nas ne izađe na izbore jer ne može od šege, ali nije vic u tome već u činjenici da opet isti pobijede. Trijumfuju isti a sve su ostalo nijanse, opozicija se proda istima, a mi opet prasnemo u smijeh i pričamo iste viceve o istima, samo se ambijent u vicu mijenja. Prekjuče je to bio razgovor na parkingu Asima i saradnika, juče smo se smijali SDA eFeFeFovcima – Fikretu, Fahrudinu, Fadilu – kako su zasrljali grlom u maline, danas se smijemo kafanskim pjevačima koji ne vole kafanu, alkoholičarima koji preziru alkohol, doktorima i ministrima, načelniku općine Centar, ma nema kome se ne smijemo.

Prepričavamo stare provale dok protagonisti nasumično mijenjaju mjesta jedni sa drugima, i mjesta dešavanja, i dok se smijemo njihovim provalama samo se mi provaljujemo. I tako ukrug, poput mahnitih pasa pokušavamo ugristi vlastiti rep i ne prestajemo, slineći i baleći. I tako prođe život.

Mediji i besposleni građani udruženim snagama od svakog skandala naprave predstavu i cirkus i sve već naredni dan zaborave. Pa tako ubrzamo i najnoviji spin nezdravog dvojca kantonalnog zdravstva Seke i Šanke. I tako se mediji i građani, zajedno, uhvaćeni u vlastiti kovitlac, vrte li vrte, a stranački botovi izlaze iz svojih bajti i zemunica, i spremno ulaze pod cirkusku šatru i pridružuje se ringišpilu, vrteći ga do iznemoglosti. Do nove afere i skandala i nove prilike za novi ciklus starih provala. Jer ne možemo se mi dovoljno ismijati koliko SDA i njihovi partneri mogu afera izroditi. I ko je ovdje lud, a ko glup?! Ko je uvijek pobjednik a ko gubitnik, vječni?!

Stvarnost odnosno ono što zovemo život odavno je satira, kao neki beskrajni vodvilj bez mjere i ukusa. Pa se jadni i čemerni branimo podsmijehom, rugajući se onima koji su nas ubili u pojam. Nije nam ništa drugo ostalo, odnosno nismo spremni ni na šta više osim toga, da nemoćni jalovo se rugamo.

Političari nam se sve vrijeme smiju, jer smo ipak mi a ne oni glavni protagonisti najsmješnijih viceva. Smiju nam se svaki put kada podignu plate i sve doplate, svaki put kad im prođe neki tender, svaki put kad nekog svog zaposle.

Sve nas to čini najsmješnijim ljudima. Sve što nam se dešava već nam se desilo, više puta. Nama se istorija ne ponavlja, mi se ponavljamo u istoriji. Kad već sve ponavljamo, da ponovimo još jednom: svi smo do sada samo različito tumačili sve, a radi se o tome da se sve promijeni.

Ili još bolje, da se prigodno samoparafraziramo – svi se samo smijemo svemu, a radi se o tome da smo samo mi smiješni.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Istina za Dženana
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku