Priče iz susjedstva
U prošlom smo tekstu na istom ovom mjestu pisali o „silama tame i zla“ koje su se još jednom upriličile na zagrebačkim ulicama 9. maja ove godine u sklopu ultrakonzervativne desničarske manifestacije što sebe pompozno naziva „hod za život“. Tom je prilikom spomenuto i kako se termin održavanja jedanaestog festivala Željke Markić ove godine poklopio s dvanaestim po redu obilježavanjem Dana oslobođenja Zagreba pod imenom Trnjanski kresovi na Savskom nasipu. U svojevrsnoj dijalektici suvremene hrvatske društveno-političke zbilje, protagonistice i protagonisti Trnjanskih kresova nastupaju kao progresivne snage koje ćemo ovom prilikom okarakterizirati epitetima svjetla i dobra.
Ovogodišnje obilježavanje 81. godišnjice oslobođenja Zagreba od nacifašističkog ustaškog terora i režima na čelu kratkotrajne kvazidržave imena Nezavisna država Hrvatska (NDH), službeno je to bio 8. maja 1945., održano je na Dan pobjede nad fašizmom koji se i u dijelu Evrope slavi kao praznik, no ne bez disonantnih tonova u slogu historijsko revizionističkih teza. Primjerice, aktualna potpredsjednica Evropske komisije i visoka predstavnica EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, estonska političarka Kaja Kallas, tim je povodom ove godine izjavila: „Da nam je nakon 9. maja, kada je rat završio, Staljin rekao da smo slobodni i da možemo uživati u svojoj slobodi i neovisnosti, i mi bismo slavili 9. maj kao Dan pobjede. Međutim, budući da su upravo na taj dan započeli zločini protiv moje zemlje, ne možemo obilježavati 9. maj kao Dan pobjede“.
Citirana izjava, umotana u briselski celofan „borbe protiv svih totalitarizama“, u slogu je i duhu srodna desničarskim tumačenjima koja snažno i sve snažnije odjekuju Evropom i Hrvatskom. Tako za neke u Zagrebu i Hrvatskoj 8. maja 1945. ne simbolizira oslobođenje glavnog grada države, već okupaciju i početak tzv. crvenog terora, odnosno „jugokomunističke diktature“.
U takvom kontekstu, manifestacije poput Trnjanskih kresova postaju još značajnije i danas sve važnije. Iako je više no znakovito da je organizacija jednog tako historijski važnog praznika pala na pleća institucionalno i financijski nejakih nevladinih udruga s lijevim društveno-političkim predznakom kakav je i glavni organizator Trnjanskih kresova, Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ), u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem (SNV) i Savezom antifašističkih boraca i antifašista, a pod pokroviteljstvom Grada Zagreba, Gradske skupštine i Vijeća gradske četvrti Trnje. No Trnjanski kresovi jesu važni jer naglasak stavljaju ne tek na prigodničarsko komemorativno obilježavanje tradicije pobjede nad fašizmom, već antifašizam tretiraju kao djelatnu živuću praksu, što je posebno bitno u kontekstu aktualnih izazova, sve snažnijih politika restauracije nacifašizma. U takvom je slogu bilo sročeno i službeno obraćanje MAZ-a na Savskom nasipu u subotu, 9. maja ove godine.
***
Festival Trnjanski kresovi ustrajno nas i doljedno podsjeća da je Dan oslobođenja Zagreba praznik koji simbolizira rušenje režima najmračnije ideologije u ljudskoj povijesti, ustaške verzije nacizma, kao i pobjedu nad politikom proganjanja i ubijanja ljudi zbog porijekla, nacije, rase, vjere, ali i lijevih ideoloških opredjeljenja, a što se posljednjih godina u Hrvatskoj sve više rehabilitira i normalizira u novom historijskom kontekstu.
Da je nesumnjivo riječ o snažnom i glasnom povratku neonacističkih sila u javni i medijski prostor, potvrdili su i ovom prilikom svojim djelovanjem sami protagonisti sa hrvatske radikalne desnice. Predstavnici i pobornici takvih politika i ove su se godine uprizorili na Savskom nasipu za vrijeme održavanja Trnjanskih kresova, kao neželjeni „gosti“. Uvijek je to nevelika, ali glasna skupina provokatora i huškača, stalno i iznova predvođena istim ljudima kojima je glavni identitetski marker onaj braniteljski.
Ne ratno-veteranski, već braniteljski, jer se iz perspektive njihovih materijalnih i simboličkih prava i interesa, rat nikada ne smije završiti. Stoga takvim nasljeđem konstantno manipuliraju. U repertoaru njihovog ovogodišnjeg nastupa treba izdvojiti zborsko pjevanje Thompsonove pjesme „Čavoglave“ i transparent na kojem je, bijelim tiskanim slovima na crnoj podlozi, pisalo: „Ne damo vam Hrvatsku bando komunistička!“
Po očekivanju, ponovo se tamo pojavio ridikulozni Dražen Keleminec, persona koja već decenijama upada na manifestacije što imaju lijevi i liberalni svjetonazorski predznak, ili upriličava performanse javnog spaljivanja primjeraka tjednika Novosti, agresivno, uvredama, prijetnjama i psovkama remeti javni red i mir, a pritom prisutna policija uglavnom mu to šutke dopušta. Potom notorni Tomislav Josić, saborski zastupnik radikalno desne stranke Domovinski pokret (DP), koji recimo u Trnjanskim kresovima uspijeva prepoznati veličanje Jugoslavenske narodne armije (JNA). Josićev stranački šef, ali i predsjednik vladinog tijela koje se zove Povjerenstvo za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Ivan Penava, u otvorenom pismu upućenom zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću zatražio je da Grad Zagreb odustane od pokroviteljstva Trnjanskih kresova, nazvavši to „tragičnom političkom porukom“. Za Penavu, Zagreb početkom maja 1945. nije bio „oslobođen“ nego „ispražnjen grad“.
O kakvom se svjetonazorskom i ideološkom miš-mašu radi, potpuno iščašenoj politici mržnje i netrpljeljivosti prema svemu što se ne uklapa u kanone nacije, domovine, katoličanstva, bijele rase i heteronormativnih obiteljskih vrijednosti i konzervativno-patrijahalne tradicije, „lijepo“ svjedoči jedan detalj sa tog desničarskog kontra prosvjeda taj dan na zagrebačkom Savskom nasipu. Želeći valjda poručiti okupljenim antifašistinjama i antifašistima da ih smatraju degenericima i izrodima, prosvjednici su donijeli kartonski izrez Sonje Hranjec u prirodnoj veličini. To je ona transrodna žena koja je osumnjičena da je ubila drugu osobu u dvorištu zagrebačkog kluba Medika krajem prošlog ljeta.
S druge strane, među nekoliko hiljada aktivista i posjetitelja podržavatelja Trnjanskih kresova i vrijednosti koje oni simboliziraju, bilo je i pokoje prepoznatljivo lice iz javnog i političkog života Zagreba i Hrvatske. Politička platforma Možemo! uprizorila se u svom gotovo punom saborskom sastavu, uz trojku koja je na čelu Zagreba. Pored Tomaševića, na Savskom nasipu bili su njegova zamjenica Danijela Dolenec i zamjenik Luka Korlaet. Tomašević je izjavio na konferenciji za medije da treba slaviti dan kada je srušen režim koji je u logorima ubijao starce, žene i djecu i da će on uvijek obilježavati Dan oslobođenja Zagreba, a odgovorio je i na spomenute Penavine prozivke riječima: „Što se tiče Ivana Penave, ovdje su predstavnici Vlade u kojoj je i on, i tu su svake godine. Predstavnici Vlade, u kojoj je i on, bili su nedavno i u Jasenovcu. Predstavnici Vlade su i na Danu antifašističke borbe 22. lipnja. Tako da, što se promijenilo?“
***
Iako su tenzije na momente bile jake, Trnjanski su kresovi ove godine prošli bez većih incidenata. Kresovi su u sumrak uspješno zapaljeni i gorjeli su dugo u noć. Govori su održani, pjesme su se otpjevale i bilo je opet pozitivno, veselo i razdragano, kao i svaki put na Savskom nasipu tim povodom.
Privedeno je nekoliko desničara prosvjednika, ali i nekolicina aktivistkinja. Policija kao da je željela poslati poruku o jednakom tretmanu obje strane što je, ako je tako, skandalozno po sebi. Ne zaboravimo, takav tip nivelacija koje u različitim oblicima provode i represivni organi države, rezultat su određenih politika. I demokršćani s političkog desnog centra i liberalni mejnstrim, problematični su iz razloga prethodno nakratko spomenutih u kontekstu izjave Kaje Kallas, kako zbog praksi spomenutog trasiranja puta današnjim neonacistima, tako i zbog vezanih tumačenja koja su klasičan oblik historijskog revizionizma.
Zato ponovimo i ne zaboravimo temeljnu lekciju na tu temu. Socijalizam/komunizam na jednoj i nacizam/fašizam na drugoj strani, nisu, ne mogu i nikad neće biti jedno te isto. Dok su staljinizam, albanski „hodžizam“, rumunjski „čaušeskuizam“, kambodžanski „polpotizam“ i srodne porazne politike provođene u imenu nominalnog socijalizma i komunizma, primjeri iščašenja i zastranjenja u odnosu na izvorne ideje ljevice – bratstvo, jednakost, sloboda, solidarnost… – dotle su nacizam i fašizam u praksi dosljedne izvedenice ideja zla, smrti i uništenja, rasne, etničke i vjerske mržnje. Potonje politike, za razliku od prvospomenutih, nisu devijacija u odnosu na svoju vrijednosnu srž, već direktno ogledalo njezine ideološke istine.
No treba primijetiti da su se na ovogodišnjim Trnjanskim kresovima manifestirali i neki simptomi koji bi nas mogli zabrinuti. Na primjer, u javnim istupima organizatora povlačile su se paralele između historijskih epizoda koje nikako nisu u korelaciji. Primjerice, kako ne bi bilo vrijednosti Domovinskog rata da s dolaskom partizana nije uspostavljena slobodna Hrvatska. I sam Tomašević je u dijelu svojih izjava zvučao kao politički kompromiser, kada je recimo Tita okvalificirao kao osobu koja je vodila antifašističku borbu, no uz neizbježno „ali“ u vidu dodatka kako nema problem reći činjenicu da je nakon borbi bilo zločina za koje nema opravdanja i koje osuđuje. Usto je spomenuo i kako smatra da jugoslavenskoj zastavi nije mjesto na javnim okupljanjima u gradu Zagrebu i da se od toga ograđuje.
Takve „opreznosti“ i taktiziranja vidimo i razumijemo kao direktne posljedice uspostavljene radikalno desne hegemonije u Hrvatskoj tokom zadnjih desetak godina, uz snažno zaoštravanje takvog trenda u zadnjih godinu dana, od Thompsovovog koncerta na zagrebačkom Hipodromu početkom jula prošle godine. Bilo je očekivano da će nakon tog „događanja naroda“ krenuti takvim smjerom, s pojačanim intenzitetom. A kada klatno snažno prevagne udesno, potom svi protagonisti, pa i oni slijeva, bivaju pomaknuti prema centru. Do historijskog trenutka kada na mjestu ljevice, čini se najedanput, osvane zjapeća praznina.