Priče iz susjedstva
Nema nade za ovaj svijet ako se nastavi ovako ovim ili još bržim tempom; govorio mi je prije podosta godina poznanik iz Njemačke. Direktor-menadžer je, vodi veliku privatnu obiteljsku firmu u mesnoj industriji, već peta generacija. Broj životinja koje njegova kompanija dnevno zakolje broji se u desecima hiljada grla. Zaprepastilo me to što sam čuo.
Stvari su se, nastavio je moj poznanik, rapidno pogoršale ili poboljšale – ovisi iz kojeg vrijednosno-interesnog kuta na to gledate – prije nekoliko decenija, kada se iz Kine i Indije drastično povećala potražnja za mesom. Dobro je obrazovan, sposoban fenomene promatrati kontekstualno, globalno i komparativno, pa zna da je to povezano s rastom životnog standarda i posljedičnim potrošačkim prohtjevima kineskih i indijskih srednjih klasa. Svjestan je i stravičnih ekoloških posljedica svega toga. Zbog potrebe za svakodnevnim ispašama svih tih silnih stotina milijuna goveda čije meso završava na trpezarijskim stolovima svjetskih domaćinstava, krče se i uništavaju svjetske šume, pluća planeta. A to potom, lancem povezanosti prirodnih fenomena, utječe na koncentracije karbon-dioksida u zraku, te posljedično na klimatske promjene, odnosno globalno zatopljenje.
Netko manje kritički orijentiran možda će primijetiti i reći da drukčije ne ide i ne može u ovoj epohi prenapučenosti planete, kada je ubrzana industrijalizacija proizvodnje hrane po modelu tekuće trake, pa tako i mesa, preduvjet za preživljavanje milijardi ljudi. Možda. Naš se razgovor vodio oko tih tema, stoga se njegova općenita katastrofična opservacija koju je izrekao, a ja ju ovdje prenosim, ticala tog konteksta.
***
Sjetio sam se tog razgovora nedavno, kada me po tko zna koji put upitalo zašto sam vegetarijanac i time indirektno inspiriralo na pisanje ovog teksta. Preciznije, zapravo nisam vegetarijanac već pesketarijanac, što znači da ribu i riblje proizvode jedem rado i često. Iako sam svjestan da je riba danas – prvenstveno zahvaljujući milijunima tona plastike koja odbačena od čovjeka završava na dnu oceana i mora – kontaminirana kao i svaka druga životinjska vrsta, ako ne i više. Tipičan je silogizam na djelu. Čovjek baca plastiku u mora i oceane, ribe jedu plastiku, a mi jedemo ribu, prema tome dakle plastika nam se vraća s naknadnom kamatom u vidu narušavanja našeg zdravlja. Kao nerazgradiv toksični element taloži se u našim organizmima.
Nemam dakle jasan, jednodimenzionalan odgovor zašto ne jedem meso. Razloga je više. Neku davnu, vjerojatno naivnu i nejasnu početnu premisu, da konzumiranjem mesa potičemo agresivnu životinju što čuči u nama, ubrzo sam odbacio, shvatio njezinu površnost i neutemeljenost. Uostalom – makar simbolički, jer ni jedna se teza ne može graditi na sporadičnom pojedinačnom primjeru – nije li jedan od najvećih svjetskih krvoloka ikad, Adolf Hitler, bio vegetarijanac.
No svakako je na takvu odluku utjecalo iskustvo rata, konkretno ona njegova dimenzija vezana uz hranu i prakse prehranjivanja u ratu, o čemu sam u ovoj rubrici već pisao. Situacije u kojoj je drug suborac iz konzerve Ikara – da, onog Ikara kojemu je u Sarajevu podignut prikladan, ironijski intoniran spomenik – izvukao nekakvu žilu nalik komadiću konjskog ždrijela, i dalje se sjećam s blagim traumatičnim odmakom.
U jednom periodu života, prošlo je otad sad već više od dvije i pol decenije, skoro trideset godina, učinilo mi se zanimljivim početi tako eksperimentirati s hranom. Na prelazak ka vegetarijansko-pesketarijanskoj prehrani u toj ranoj fazi, zasigurno je utjecala i tadašnja partnerica, prethodno već godinama sklona takvim praksama. Smatrao sam, a i dalje smatram, da su to zdravije prehrambene navike.
Želio sam i dosta jednoličan pristup obrocima koji se u našim kulturama tradicionalno sastoje od komada mesa i priloga, zamijeniti raznovrsnijim prehrambenim rješenjima, početi konzumirati neke nove namirnice. Iako sam potpuno svjestan historijsko-antropološke činjenice, da je konzumacija životinjskog mesa odigrala važnu ulogu u evolucijskom razvoju čovjeka kao vrste, utjecalo je na razvoj mozga, poboljšalo ljudske mentalno-kognitivne i tjelesno-razvojne kapacitete, produljilo čovjeku životni vijek.
Pritom priznajem da mi se osobni etički odnos prema životinjama i njihovim pravima razvijao postupno i polagano. Do danas nisam uspio dospjeti na razinu znakovitije osobne nelagode, ili bolje reći stanja svijesti i savjesti, zbog životinja ubijenih kako bi se zadovoljile ljudske prehrambene navike. Iako životinje prepoznajem, osjećam i volim puno intenzivnije nego prije dvadeset ili trideset godina, a suvremena mesna industrija mi se gadi. No ne naričem i ne moraliziram nad svakim odreskom na tanjuru nekoga tko sjedi pored mene.
Vegetarijanstvo je danas mejnstrim praksa u svjetskim razmjerima, pa se i u prehrambenim kulturama naše regije, tradicionalno izrazito mesno orijentiranim, već nekako uvriježilo i etabliralo. Ako već nije uobičajen, a ono je barem tip ishrane koji najčešće više ne izaziva neka velika iznenađenja. Rijetko se danas i kod nas naleti na iole bolji i pristojniji restoran koji nema u svojoj ponudi barem neko vegetarijansko rješenje. Štošta se dakle po tom pitanju promijenilo u zadnjih dvadeset-trideset godina, stoga mi je zanimljivo prisjetiti se nekih ranih osobnih iskustava vezanih uz to, makar anegdotalno. Neka to bude i svojevrstan deskriptivni odgovor na upućeno mi pitanje o razlozima za vegetarijanstvo kao osobni odabir i životni stil.
***
Nije bilo nimalo lako započeti s eksperimentom vegetarijanstva, pogotovo ako ste se u takvo što upustili poput mene, u Sarajevu krajem 1990-ih. Ne zbog toga što se nisu mogle pronaći adekvatne zamjenske namirnice, moglo se. Ili zato što u restoranima, aščinicama i buregdžinicama nije bilo nemesnih obroka, bilo je. No društvena su iskustva bila izazovna. Kao i okolnost da je živjeti na samom rubu Čaršije, na Telalima, značilo i svakodnevno biti izložen oblacima mirisa roštilja koji su se konstantno tokom dana podizali iz desetaka obližnjih ugostiteljskih objekata.
Nekoliko sam puta prestajao jesti meso, a onda kao džanki „padao“, najčešće na banjalučke ćevape u jednoj poznatoj sarajevskoj ćevabdžinici. Pa ispočetka, jovo-nanovo, i tako više puta. Tu se otvara lanac asocijacija i anegdota. Neki od tadašnjih prijatelja su mi se otvoreno, u slogu i duhu specifične surovosti bosanskog humora, ismijavali u lice. Sjećam se jednog takvog komentara: „Š'a je ba tebi. Ho'š da budeš prvi krajiški vegetarijanac u istoriji? Pa tamo ba bebama bacaju kosti u kolijevku da očeliče na vrijeme, a ti se naš'o da k'o fol ne'š mesa“.
Ili situacija iz tog ranog perioda mog vegetarijanstva u jednoj aščinici na Baščaršiji. Skontao sam da tamo mogu izmiksati pristojan vegetarijanski obrok od jela koje su nudili, pa kako sam živio u blizini, često sam tamo odlazio. Vidim da sada imaju u ponudi, vjerojatno prilagođeno u skladu s trendovima turizma, i obilan vegetarijanski menu (možda sam im bio djelić početne inspiracije?). Uglavnom, „Brko“, tako sam prozvao lika koji je tamo radio apsolutno svaki put kada bih došao, me već poznavao i znao šta treba početi slagati u sahan ne da bih mu išta rekao, niti me on išta pitao. Jednom prilikom dovedoh tamo sa sobom mamu i sestru, koje su mi bile u posjeti, a „Brko“ će, uopće me ne gledajući: „Gospođo, je l’ on Vaš? Bogami, ako ovako nastavi s hranom, neće Vam on još dugo“.
Prisjećanju na anegdote iz tih osobnih početaka eksperimentiranja s vegetarijanstvom nikad kraja. Nezaboravno začudna situacija desila se u nekom lovačkom restoranu u Plovdivu, u Bugarskoj, isto nekad potkraj 1990-ih. Tamo sam se zatekao na jednoj ljetnoj studentskoj školi. U grupi od tridesetak ljudi, četvoro nas se deklariralo da ne jedemo meso. S obzirom na tip restorana, a lovačko-trofejne glave životinja na zidovima koje su krasile interijer nisu baš ulijevale pravo na nadu, bili smo sretni ako dobijemo bilo što za pojesti. Konobar je rekao da će vidjeti u kuhinji što se može napraviti.
Kada nam je donio te preukusne zapečene punjene patlidžane – i dan-danas ih se dobro sjećam – našem oduševljenju i sreći nije bilo kraja. Zaintrigirali smo i neke „mesoždere“ iz grupe koji su tu deliciju željeli probati. Kako nismo prestajali hvaliti obrok, pred nama se napokon uprizorio i sam glavni kuhar. Imao je potrebu s nama podijeliti svojevrsnu frustraciju. „Oduvijek sam želio praviti vegetarijanska jela, a vidite gdje sam završio. Pa kada mi naleti netko ovako poput vas, e ja se tad posebno potrudim“.
Ipak, titulu najurnebesnije vlastite anegdote na ovu temu svakako odnosi uglađeni konobar iz jednog poznatog beogradskog starogradskog restorana. Taj je na moje pitanje imaju li možda neku supu bez mesa, mrtav-hladan spremno ispalio: „Naravno, gospodine, goveđu“. Očekivano, svojevrsne vrhunce dosadašnjih vegetarijanskih doživljaja, koji će teško biti nadmašeni, kao i mnogi doživio sam u Indiji. Iako ta nepredstavljivo ogromna i različita zemlja-potkontinent ima svoje džepove mesnih kultura i običaja, dobro je poznato da je Indija neslužbena svjetska meka vegetarijanstva. Ako usto još volite i jače ljuto, vašoj sreći uzrokovanoj hranom neće biti kraja.