Priče iz susjedstva
Ako bismo radili popis objekata koji su kao motivi trajno obilježili svijet umjetnosti – književni, filmski, likovni, glazbeni… – onda bi kuća zasigurno zauzela visoku poziciju na toj zamišljenoj listi. Bilo kao doslovan semiotički znak s nizom kodiranih značenja – prisjetimo se samo što je kuća u Hitchcockovom Psihu, u hororima poput Noći vještica ili, u novijoj produkciji, poprište crnohumorne socijalno-klasne drame kao u južnokorejskom Parazitu Joon-hoa – ali i kao metafora te alegorija za dom, familijarnu pripadnost, toplinu ili sigurnost. Ni domaća produkcija nije bez svojih aduta po tom pitanju. Film Kuća Bogdana Žižića iz 1975. koristi istoimeni motiv u ključu indirektno-metaforičke društvene kritike tadašnjeg političkog sustava. Kuće su na filmu nerijetko ikone, one kreiraju ugođaj, stvaraju tenzije, oblikuju radnju.
Iz arhiva svjetske književnosti dovoljno se prisjetiti gotičke jezovitosti vila u djelima Edgara Allana Poea, pa kuće kao motiva za toplinu, zajedništvo i ljubav u romanima poput Male žene, ili simbola za izgubljenu ljubav i trajnu prazninu kao što je to besmrtno sročio Scott Fitzgerald u Velikom Gatsbyju prije stotinjak godina. Ideja doma – to jest problemski motiv u vidu dileme, postoji li uopće mjesto zvano dom? – problemsko je čvorište oko kojeg Johan Harstad gusto plete radnju svog opsežnog romana Max, Mischa i ofenziva Tet koji je već stekao status suvremenog klasika. U svim tim i drugim, nepregledno brojnim srodnim primjerima, kuća je uvijek puno više doli običan objekt, zgrada u kojoj se živi ili boravi. Ona je i nerijetko, štoviše, indirektno antropomorfizirana, subjekt je, živi lik koji aktivno (su)oblikuje radnju književnog djela.
Nije puno drukčije ni u znanosti, odnosno razumijevanjima i interpretacijama kuće u domenama društveno-humanističkih disciplina, recimo u nekim poljima sociologije i antropologije. Kuća je tu poimana kao živući društveni prostor, mjesto (pre)oblikovanja identiteta i osjećaja pripadnosti, poprište dinamike odnosa na mikrodruštvenom planu. Preko nje se čitaju i razumiju fenomeni poput društvenog statusa, podjele rodnih i generacijskih uloga, propituju se granice između privatnog i javnog, uočavaju vidljivi znakovi društvenih nejednakosti i socijalno-klasnih razlika. Još je Claude Lévi-Strauss u ranom 20. stoljeću uveo kategoriju-pojam društvo kuće (société à maison), u funkciji označitelja za društvene odnose moći koji se temelje na pripadnosti i članstvu određenoj kući. Time kuća postaje pravno-ekonomski subjekt s pripadajućim simboličkim i materijalnim statusima koji se prenose višegeneracijski.
Na primjer, malo nam koji simbol može više posvjedočiti o društveno, politički i ideološki kreiranoj ideji američkog načina života netom nakon Drugog svjetskog rata, od slike predgrađa, ili suburbije, velikog američkog grada, s kućom i okućnicom kao središnjim motivima tog složenog znaka. Svi smo već putem slika, filmova i fotografija familijarizirani s monotonim prizorima američkih dugih ulica i gotovo identičnih kuća s trijemovima u nizovima, s pokošenom i njegovanom travom ispred njih, te parkiranim automobilima na pristupnim stazama, tim simbolima pripadnosti masovnoj potrošačkoj srednjoj klasi koji se brižno formatiraju od ranih 1950-ih.
Iza površinske estetike tih slika nalazi se ideološka postavka koja kodira, s ciljem oblikovanja, prihvatljiv identitet povezujući ono društveno-vrijednosno konzervativno s idejom životno-stilski modernog i tehnološki naprednog. A kuća i njoj indirektno prišiveni elementi kvalitete – dom, familija, sigurnost, utočište i toplina… – u samom su središtu takvih narativa.
***
Podugačak je to bio publicističko-teorijski uvod, ali potreban u svrhu kraće razrade onog što slijedi i što me zanima u ovom tekstu. A zanima me simbolika nečeg što je teško ne primijetiti vozite li se cestama u Bosni i Hercegovini, ulazite li u naselja, sela i gradove: povelik broj velebnih, nerijetko i luksuznih kuća s navučenim roletnama i zastorima na prozorima. Kuće s brojnim kvadratima u kojima očito nitko ne živi.
Ne bi bilo jednostavno za izvesti, no svakako zanimljivo i važno bilo bi provesti istraživanja koja bi pokazala omjer raspoloživih površina za stanovanje u Bosni i Hercegovini, s onim kvadratima koji su doista u upotrebi, u kojima se živi. Iz prve ruke znam za doslovno cijele nove zgrade u novim naseljima koji niču na rubu Bihaća, objekte s dvadesetak stanova koji su svi rasprodani i prije no što su radovi završeni, a u kojima se nakon dovršetka gradnje i izdavanja potrebnih dozvola za useljenje, živi u svega jednom ili dva stana. Još poneki se koristi u svrhu iznajmljivanja, airbnb praksi i to je to. U ostatku zgrade, praznina. Srodnih je primjera sigurno na pretek diljem zemlje.
Svi znamo što je u pozadini takvog fenomena. Bosna i Hercegovina jedna je od onih zemalja čija je dijaspora značajno veća od opsega njenog stanovništva koje živi na teritoriju države, a dinamika iseljavanja iz nje u neke od zapadnoevropskih zemalja među najjačima je u Evropi. Demografske projekcije nisu dobre, a trend depopulacije ne ostavlja baš prostora za nadu da bi se u bližoj budućnosti nešto moglo promijeniti. Dapače, prema nekim analizama i predviđanjima globalne slike svijeta potkraj ovog vijeka, Bosna i Hercegovina bi tada mogla imati svega oko milijun stanovnika, a Hrvatska oko 2,5 milijuna. Ni sadašnja brojka od oko tri milijuna stanovnika s prebivalištem u Bosni i Hercegovini, vrlo vjerojatno ne odgovara stvarnom stanju stvari na terenu, prenategnuta je.
No dijaspora, ili tzv. gastarbajteri, od nasušne su važnosti za ovu i ovakvu Bosnu i Hercegovinu. Bez novčanih doznaka, odnosno priliva kapitala preko radnika i radnica u inozemstvu, Bosna i Hercegovina ne bi održala svoju financijsku konstrukciju i svoj glomazan i skup, a neefikasan, administrativno-birokratski stroj, te namirila kohortu budžetskih korisnika. Istovremeno brojni među tim ljudima – životima i tijelima u inostranstvu, a mislima, srcem i dušom tamo gdje osjećaju da jesu i da pripadaju, u Bosni i Hercegovini – mikroinvestiranju u domovinu. To su i mnogi od onih koji su proteklih sedmica na nogometnim stadionima diljem Sjedinjenih Američkih Država upriličili spektakularne scene na tribinama i ritualno pokazali osjećaje kolektivne pripadnosti jednom prostoru, narodu i zemlji u kojoj ne žive, ali iz nje potječu i osjećaju je svojom.
Dijaspori, tim gastarbajterima neimarima, valja pridodati ljude, odnosno stambene objekte onih koji su za vrijeme rata 1990-ih protjerani iz svojih domova. Kuće su im srušene i zapaljene, a oni su završili kao prognanici, izbjeglice rasute posvuda po bijelom svijetu. Nakon rata, u procesima poslijeratne obnove, veliki je broj tih objekata obnovljen, ali se ljudi u njih uglavnom vratili nisu. Tako danas svjedočimo, posebice u bosanskohercegovačkom entitetu koji u imenu nosi nacionalni pridjev Srpska, cijelim selima i naseljima u kojima su smještene relativno nove kuće, ali ljudi u njima ne žive, već ih tek povremeno posjećuju.
***
To nas vraća glavnom motivu ovog teksta: objekt kuća kao društveno-historijski i ekonomsko-politički simbol. Spomenuta, nerijetko raskošna i skupa, ali prazna zdanja u koja su ulupana značajna novčana sredstva, stečena teškim i mukotrpnim radom, te odricanjima, jesu i svojevrstan kontrapunkt bosanskohercegovačke društvene zbilje. Sve te silne kuće u snažnoj su suprotnosti, diskrepanciji s vizurama brojnih kuća onih koji u Bosni i Hercegovini doista i žive.
Ostarjele i oronule zbog neodržavanja, ili nedovršene, čak i bez fasada i uređenih okućnica, česte su takve kuće onih ljudi koji nemaju alternativu, ili ju naprosto ne žele, pa ostaju živjeti u Bosni i Hercegovini. Taj snažan raskorak, golim okom vidljiv, između bogatih i velebnih, ali kuća bez života na jednoj, i živućih, ali otužno osiromašenih kuća na drugoj strani, jedna je od vidljivih dijagnoza stanja stvari vezanih uz Bosnu i Hercegovinu.
Na izrečeno se lijepi i estetska dimenzija fenomena. Načini uređenja svih tih objekata i okućnica u vidu izbora bojâ fasada, ili čuveni vrtni kameni patuljci, labudovi, medvjedi, nekakve vile i vilenjaci, sfinge… što nerijetko „ukrašavaju“ dvorišta „dijasporskih“ kuća (ali ne i samo njih, taj je fenomen, naravno, puno širi) naprosto prizivaju referencu na Bourdieua. Malo je materijalnih tragova koji više vrište, u raskoraku između relativno brzo stečenog ekonomskog kapitala na jednoj, te skromnog kulturnog kapitala na drugoj strani, čiji su ritam i dinamika drukčiji, pripadaju drugom poretku socijetalnosti i temporalnosti.
U takvoj diskrepanciji oblikovao se cijeli jedan kolektivni habitus. U takvom rascjepu simbolički se taloži sav onaj društveni i psihoemocionalni teret tuđine na plećima mnogih u dijaspori. Čežnja, suze i nostalgija. Maštanja o povratku koji se neće dogoditi. I nijemi svjedoci te razarajuće napetosti, njihove prazne kuće u domovini.