foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Naše vječne žrtve

Priče iz susjedstva

Šta povezuje hajku proizvedenu u dijelu bosanskohercegovačke javnosti, onom koji se naziva bošnjačkim, na Srđana Puhala i njegov tekst – zapravo društveno-politički i medijski linč koji intenzivno traje tokom zadnjih nešto više od mjesec dana – s tek malo recentnijom histerijom u hrvatskoj politici i javnosti povodom optužnice srbijanskog Tužilaštva za ratne zločine protiv četvorice pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva? Puno toga. Premda naizgled različiti, ovi su slučajevi zapravo jako bliski.

I ne mislim pritom, kada to tvrdim, samo na opća zdravorazumska mjesta. Da je ratove na prostoru socijalističke Jugoslavije iz 1990-ih i njihove posljedice koje se neprekidno vuku do danas, nemoguće i neproduktivno, zapravo besmisleno, skalpelski razdvajati, dijeliti ih na hrvatski Domovinski rat, bosanskohercegovački i kosovski rat, te ratni vojni sukob u Sloveniji. Ne, veze i sličnosti među njima mnogo su složenije i dublje od toga.

Manipulacije činjenicama i brojkama

Povezuje ih naravno zajedničko nasljeđe, više decenija dijeljena historija. Povezuju ih određujući politički, ekonomski i kulturalni konteksti, više generacijska gusta isprepletenost na jednom prostoru. No, u kontekstu ove teme još važnije od toga, povezuje ih i zloćudna matrica nacionalističke mitologije koja se ne iscrpljuje. Odnosno, univerzalni ideološki mehanizam podgrijavanja napetosti, tenzija i onog što se naziva „održavanje permanentnih sukoba niskog intenziteta“.

I jedan i drugi spomenuti slučaj još jednom su „žacnuli“ osinjake u kojima se udobno gnijezde nacionalistički mitovi i njihovi brižni savjesni čuvari. Zašto je recimo skrbnim neimarima viktimizacijskog sindroma među Bošnjacima važno ustrajavati na ničim dokazanoj, bez egzaktnih podataka forsiranoj tvrdnji o 1.601 ubijenom djetetu u Sarajevu tokom ratne opsade i razaranja grada od strane srpskih vojnih jedinica? Zašto takvi ne žele prihvatiti logičnu i razumnu tezu da je već jedno, pedeset ili 614 ubijene djece (to je broj koji je ustanovio Mirsad Tokača iz sarajevskog istraživačko-dokumentacijskog centra) – potpuno svejedno o kolikom broju govorili, to ne može umanjiti izvornu strahotu zločina – čin zlodjela protiv čovječnosti bez presedana?

Zašto je onima koji se ponosito kite etiketom hrvatskih domoljuba bitno neprekidno, uvijek iznova i već decenijama ustrajavati na interpretacijama Domovinskog rata koje su isključivo sročene u maniri njegovog svetog statusa, a to u prijevodu znači rat s čisto obrambenim karakterom i pečatom iskonske pravednosti te nedužnosti „naše strane“? Zašto se ne mogu prihvatiti vrlo uvjerljivi dokazi da je, prema nalazima Documente – centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, u avionskim raketiranjima hrvatskog ratnog vazduhoplovstva izbjegličke kolone Srba koja se kretala Petrovačkom cestom kod mjesta Kapljuh u selu Bravsko i mjestu Svodna kod Novog Grada u Bosni i Hercegovini 7. i 8. augusta 1995., ubijeno devetoro ljudi, od toga četvoro djece, a više njih je ranjeno?

Prema istraživanjima istih događaja koje je proveo Human Rights Watch, ubijeno je najmanje pet, a ranjeno petnaest ljudi. Opet, kao i u prethodnom primjeru ubijene sarajevske djece, bilo da se radi o pet ili devet ubijenih nedužnih civila, zločin je jednako težak i otprilike ekvivalentan konstantnom odbijanju hrvatske strane, ma o kojoj političkoj opciji govorili, da prihvati i adekvatno tretira objektivne uvide i vrlo utemeljene pretpostavke da je njihova vojska počinila više ratnih zločina tokom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Stoga se i pribjegava nemuštim opravdanjima da su u spomenutoj izbjegličkoj koloni po svemu sudeći s civilima bili izmiješani ostaci Vojske Republike Srpske Krajine, što formalno pravno mijenja karakter avionskog napada na zbjeg, ali ne mijenja činjenicu da su pritom ubijeni i nedužni ljudi.

Mit i ideologija

Tomu je tako jer tip ideološkog rada s kojim smo ovdje suočeni nema nikakve veze s pokušajima da se jasno utvrde okolnosti i detalji onog što se u prošlosti stvarno desilo. Zapravo, takva su ideološka ustrajavanja u direktnoj suprotnosti i konfrontaciji, u otvorenom sukobu sa svakim nastojanjem da se trezveno i razumno utvrde činjenice. Pa i po cijenu toga da nam se konačni rezultati i nalazi možda neće dopasti. Na takav način funkcionira logika mita: stvara naizgled zdravorazumski i samorazumljiv, a u sebe zatvoren entitet značenja i smisla, bez ikakve mogućnosti da ga se na bilo koji način ospori ili dokine.

Prihvatiti snagu argumenata i činjenica značilo bi razbiti te čvrste ljušture, prekinuti s lošim kontinuitetima i otvoriti potpuno nove perspektive u čitanjima i razumijevanjima naših sukoba i ratova otprije tridesetak godina. No nacionalistički ustrojene ideologije moraju osujećivati svako takvo nastojanje kako bi održali na životu politike tzv. nacionalnog jedinstva, a koje su bazično u službi prikrivanja klasnih ekonomsko-materijalnih interesa njihovih ideologa. To čine svjesnim obmanama i manipulacijama, poticanjem kolektivnih emocija i podgrijavanjem trauma. Zato tako histerične reakcije na svaki glas razuma, na svako predočavanje dokaza i argumenata.

Pritom nam je nacionalistički sindrom među Bošnjacima na ovom mjestu i ovom prilikom zanimljiviji fenomen u usporedbi s njegovim pretečama i direktnim pandanima među Srbima i Hrvatima. Moglo bi se startati s tezom da je bošnjački šovinizam, polako ali sigurno razvijan tokom zadnjih 25-30 godina, neposredna posljedica, katastrofalno loš odgovor političke i intelektualne elite u najbrojnijoj bosanskohercegovačkoj etniji, na puno starije, intenzivnije i agresivnije srpske i hrvatske nacionalizme. To je zasigurno – uz ideologiju koja neprekidno manipulira elementima recentne traumatične prošlosti: izloženost ratnoj agresiji, ubijanja, granatiranja i razaranja, protjerivanja, silovanja te krunski čin zločina – genocid; što je sve kreiralo nedodirljiv status kolektivnog etničkog identiteta žrtve – jedan od važnijih aspekata u genealogiji bošnjačkog nacionalizma.

Kao što su za njega važna i kontekstualno određujuća već više puta u historiji praktično izvedena i nikada istinski zatomljena nastojanja Srbije i Hrvatske da vlastiti teritorij povećaju nauštrb Bosne i Hercegovine. Ovome bi se naravno trebala pridodati i historijska okolnost „zakašnjelih“ procesa izgradnje nacionalne svijesti i tome sukladnog političkog organiziranja bosanskohercegovačkih muslimana, u usporedbi s evropskim trendovima 19. vijeka koji su ipak „dokačili“ Hrvate i Srbe, kao i aktualno naglašen vjerski, islamski resentiman u društvu. No to su dobro poznate velike teme koje nadilaze okvire jednog publicističkog teksta.

Bošnjački nacionalizam

Sve to ipak, koliko god još uvijek praktično prisutno i važno za slojevitije razumijevanje fenomena kojim se ovdje nakratko bavimo, nikako ne može opravdati uzlet bošnjačkog nacionalizma i njegovu kontraproduktivnost za bilo kakvo smislenije razvojno i strateško pozicioniranje Bošnjaka-muslimana u kontekstu izazova 21. vijeka. Važan strukturni deficit koji je do sada sprječavao svaku mogućnost za iole suvisliju nacionalnu politiku Bošnjaka, zadan je i objektivnim okolnostima da je malo koja evropska nacionalna kompradorska elita tako organizacijski, obrazovno i intelektualno potkapacitirana, a proporcionalno tome i koruptivno-pljačkaški nezajažljiva, kao što je to bošnjačka politička, ekonomska i kulturalna vrhuška. Uzori i pandani joj i u tome mogu biti, a i jesu, srbijanski i hrvatski nacionalistički kompradori tzv. tranzicije.

Nadalje, takva je ideologija u svojoj srži konzervativno-kolektivistička, a podržana je društvenom snagom, važnošću i utjecajima institucije islamske zajednice. Nije pritom bošnjački nacionalizam posebno kuriozitetan u aktualnim svjetskim okvirima, jer se praktički samo upisuje u globalne trendove jačanja vjerskih fundamentalizama i sveopću društveno-kulturnu retradicionalizaciju. To jest, sasvim se prikladno uklapa među one političke, ekonomske, religijske i društveno-kulturne sile današnjice koje bi da nanovo zaživi novi-stari srednji vijek, svejedno bio on kršćanskog ili islamskog obličja.

Uza sve to, bošnjački nacionalisti vole manipulirati narcisoidnom tezom, a zapravo još jednim u nizu mitova, o navodno temeljno određujućem, transvremenskom kulturnom sindromu „drevnih dobrih Bošnjana“ i bosanskoj „mehkoj merhametli duši“, što su navodni simptomi univerzalnog dobra te etnije. Šta god to bilo i šta god to moglo značiti. Nezahvalno je, no evo ipak banalnog pitanja: po čemu bi to Bošnjaci bili bolji ili lošiji od svojih susjeda Srba i Hrvata? Kako znati, tko bi se usudio s time špekulirati – parafraziraću jednu staru tezu-pitanje Senada Avdića u Slobodnoj Bosni iz kasnih 1990-ih – bi li ili ne bi li Bošnjaci napravili nešto slično svojim komšijama, usporedivo onom što su ovi njima napravili u ratu s kraja prošlog vijeka, da su bili vojno-tehnički, političko-organizacijski, materijalno… u prilikama i situacijama u kojima su bili Srbi i Hrvati?

I u takvim proširenim kontekstima valjalo bi interpretirati i razumjeti svu ovu silinu „drvlja i kamenja“ koja se u medijima i javnosti sručila proteklih nedjelja na rijetke pojedince i pojedinke iz nominalno bošnjačkog nacionalnog korpusa (ali zapravo bosanskohercegovačkog), na onu nekolicinu koja je stala na stranu razuma i dala otvorenu podršku sasvim smislenim i ni po čemu problematičnim apelima Srđana Puhala. Nije stoga srdžba bošnjačkih nacionalista upućena ovom prilikom ljudima poput Jasmile Žbanić, Jasminka Halilovića, Edina Ramulića i još svega nekolicine koji su se otvoreno pozicionirali uz Puhala, tek samo reakcija onih koji ne mogu i ne žele vidjeti dalje od „naše žrtve“. Onih kojima je viktimizacijski sindrom, hranjen prošlošću koja se ne želi dovršiti, potpuno pomutio horizonte budućnosti i zatvorio ih u mazohizmu „mog i našeg napaćenog malog ja/mi“.

Opasnosti sindroma viktimizacije

Postoje naravno i globalni primjeri koji zorno pokazuju u kojim sve opasnim pravcima politička manipulacija statusom „naše žrtve“ može ići. Recimo vješte makinacije politike Izraela da i sindromom holokausta – manipulirajući dakle kapitalom ogromne žrtve Židova, neusporedivu s bilo čime takvim u modernoj svjetskoj historiji – nad Palestincima provodi prakse getoizacije i nasilja koji su ponekad, u nekim elementima, i nalik onom čemu su i sami bili izloženi od strane nacifašizma.

To su vrlo opasne i skliske stranputice u koje političko-ideološka neodgovornost lako može odvući. Radikalne su to situacije obrata, kada historijska žrtva, u ime nasljeđa svoje nacionalne patnje, postane ugnjetavač. Otud i histerične reakcije službenog političkog Izraela, ali i tzv. Zapada, na svaki pokušaj takvih poveznica, poput ove u koju sam se neposredno i sam upustio. Jasno, historijski konteksti su potpuno različiti. Bosna i Hercegovina nije Izrael, Bošnjaci nisu Jevreji, niti Bošnjaci imaju svoje „Palestince“, pa da bi se takve paralele tek tako olako preuzimale i aplicirale.

Ono na što zapravo želim takvom parabolom upozoriti jest stalna prijetnja da se zapadne u svojevrsnu nacionalnu žrtvoslovnu megalomaniju, te da se unutar takve ideološke matrice započne manipulirati besmislenim i potpuno suvišnim napuhavanjem brojki. Kao što je to recimo napravila srpska nacionalistička propaganda tvrdnjama o 700 hiljada žrtava ustaškog logora u Jasenovcu. I kao da službena brojka od oko 80-ak hiljada tamošnjih zvjerski ubijenih ljudi nije po sebi dovoljno strašna.

Reakcije bošnjačkih nacionalista na sasvim smislene apele kakav je Puhalov, kao i svih koji su ga podržali, također simptomatično upućuju na fundamentalno antiliberalan habitus. To je glas homogenog etno-konfesionalnog kolektiviteta koji ne dopušta pravo na pojedinačni, individualni stav i mišljenje. Odbija svaku heterodoksiju. Bez obzira na kakvim argumentima i uvjerljivosti interpretacija takav stav počivao. Utoliko je jadnije, ali i obeshrabrujuće, da spomenuti pojedinci i pojedinke koji su odlučno istupili i time sebe ispostavili, nisu dobili veću i jaču podršku od onih dijelova bosanskohercegovačke javnosti što sebe voli svrstati u tabor liberalno-lijevih, građanski progresivno orijentiranih stanovnika ove zemlje.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid