Priče iz susjedstva
Tokom dužeg perioda tzv. svjesnog života, a to znači evo već nekoliko decenija, religiozni pogledi na egzistenciju i teistički stavovi su mi, blago rečeno, zagonetni. Svojevrsna enigma. Ali i simbol za fatalistički pristup shvaćanju, doživljaju i prihvaćanju smisla ljudskog postojanja.
Religioznost sam uvijek poimao i kao riječ kojom se označava fenomen velikog broja starijih i mlađih, ali očito naivnih i/ili uplašenih ljudi, što vjeruju u neku od brojnih varijacija iste priče koja ima potpuno iracionalnu podlogu. Očajnički se hvataju za obećanje o vlastitoj ekstenziji u vječnu onostranost nakon kratkotrajnog ovozemaljskog bivstvovanja. No samo ako polože test pokornosti i poslušnosti za trajanja ovog života. Bez talasanja.
Razumijem to i kao kompiliranu svevremensku Priču naspram koje klasične bajke za djecu izgledaju kao sasvim suvisli i racionalni narativi. No za mene je krajnje neuvjerljiva i banalna, u bilo kojoj od ponuđenih verzija. Hvala lijepa, ne bih.
Je li stvarno moguće da me jednom neće biti? Što me čeka „s onu stranu“? Hoću li patiti? Ili ću pak vječno uživati, nakon ovozemaljskih briga i muka? To su tek neka, doista teška i mučna pitanja, dileme s kojima se nije lako nositi. Spadaju u antropološko-teleološku domenu s arhaičnom, drevnom pozadinom, prahistorijskog su i transhistorijskog kalibra. Stoga ne želim to potcjenjivati, umanjiti njihov značaj i težinu.
No jasna je barem jedna okolnost u kontekstu tog tako klasičnog i kompleksnog problema. Interesno i institucionalno združene religijske bratije – pri čemu najveći dio krimena otpada na one iz židovskog, kršćanskog i islamskog bazena, a znamo da se svi oni napajaju sa istog izvora monoteističke inspiracije – zajahale su na doslovno nepresušan kapital. Riječ je o tako tipičnom ljudskom strahu od prolaznosti i nestanka. Ili kraće, strahu od smrti. Kalkulirati s takvom varijablom, najingenioznija je poslovna ideja u cjelokupnoj historiji čovječanstva, biznis bez rizika.
Ta je matrica očito upalila još prije puno vijekova. Pokazala se jednom od pragmatičnijih, možda i najpragmatičnijom u kompletnoj ljudskoj historiji. Velika se većina svjetske populacije izjašnjava kao religiozna, smatraju sebe vjernicima i vjernicama. Ne ulazeći pritom u meritum stvari, odnosno pitanje u kolikoj su mjeri doista praktični vjernici, a pogotovo žive li prema naputcima i postulatima svoje vjere.
Ne želim biti ciničan kada ovako o tome pišem. Zaista nemam problem, dapače, s ljudima kojima je religiozan doživljaj svijeta neki oblik duhovnog egzistencijalnog ispunjenja. Način da pronađu smisao života u ideji da su rođeni božijom voljom, pa žive kako najbolje znaju i umiju. Ukoliko pritom takve stavove i osjećaje prakticiraju iskreno, decentno, u tihoj posvećenosti, za njih mogu naći pregršt razumijevanja, pa i svojevrsnog poštovanja. Ali uz važan uvjet da nemaju ambiciju svima ostalima prozelitski obznaniti „radosnu vijest“ i izvesti ih na „pravi put“.
Sve suprotno od stava koji imam spram organiziranih religijskih formi, to jest spomenutih religijskih institucija. U takvima se s vremenom nakupila velika količina ljudske žgadije, hohštaplera i manipulatora najbezočnijeg tipa. Koncentracija lošeg ljudskog materijala koji nerijetko servisira institucionalne politike najgoreg tipa, pritom proizvodeći neke od najgnjusnijih stvari od ovog svijeta. Na bazičnu demagogiju od koje su započeli svoj pohod prije nekoliko hiljada godina, nakalemili su najlošije od modernog svijeta. Interesdžijski aktivno participiraju u prljavim poslovima u kojima se vrti ogroman kapital i finansije, podržavaju loše političke ideologije, agitiraju u ratnim propagandama i pohodima, bezočno šire mržnju spram navodnih drugih… Seksualno napastvuju najnemoćnije, djecu.
Jasno je kao na dlanu, pišem ovo iz tipične ateističke perspektive. Pritom naglašavam ateizam, nikako ne i agnosticizam. Jer agnostike se često pogrešno trpa u isti koš s ateistima. Agnostički stavovi počivaju na, smatram, suspektnim tezama da su bog i božije čovjeku nespoznatljivi i neshvatljivi entiteti, da nadilaze ljudske potencijale razumijevanja. Agnostik dakle, za razliku od ateiste, ne tvrdi da bog naprosto nije, već nastupa s tezom da čovjek nema načina i sposobnosti da takvu ideju ne samo znanstveno-pozitivistički dokaže i empirijski potkrijepi, već niti kapaciteta da ju shvati, doumi. U diskursu lakanovske psihoanalize, agnostik kao da upada u onu zagonetnu zamku: „znam, ali ipak…“. Drugim riječima, ostavlja barem „malu mogućnost“. Time se, za razliku od ateiste, zapliće u neki vid negativne teologije.
Smatram i da su ateisti jedna od najugroženijih manjina današnjice, često nepravedno odgurnuta u drugi plan u usporedbi s etničkim, rasnim, rodnim, seksualnim… manjinskim profilima. Svima onima kojima liberalno-kapitalistička ideologija političke korektnosti, još snažno prisutna na tzv. zapadu, ide niz dlaku i jede iz ruke. Ali ne i ateistima, kao ni socijalno, klasno i radno definiranim identitetima. Stoga, desi li vam se kojim slučajem osobno identitetsko preklapanje ateističkog stava sa marksističko-hegelijanskom orijentacijom, darvinističko-evolucionističkom percepcijom razvoja vrsta i socijalističko- komunističkim političkim preferencijama, onda budite sigurni da vam je popločan put prema provaliji na dnu koje bi vas mnogi rado vidjeli. Na rubu takvog bezdana, uvijek spremni na finalni push, zajedno stoje konzervativci i liberali.
U velikom dijelu svijeta život za ateiste nije jednostavan. Pogled iz koliko-toliko još uvijek sekularne Evrope – ali i u njoj su organizirane trupe militantno raspoloženih religioznih fanatika sve prisutnije, glasnije i vidljivije, sa sve jačim utjecajima na vlade evropskih zemalja – može stvoriti pogrešan dojam. U brojnim svjetskim državama biti ateista, zagovarati stav da nema boga, može predstavljati krajnji rizik po život i egzistenciju.
Ateisti su nebrojeno puta tokom historije, na različitim mjestima i od različitih religijskih autoriteta i političkih režima, bili izloženi osudama i svakovrsnim tipovima linča. Neusporedivo češće i u većoj mjeri no što je to bio obrnut slučaj, kada su se u imenu ateizma zabranjivale religijske institucije i prakse, a vjernici bivali proganjani. Naravno, znamo za primjere Lige bezbožnika, Društva i Saveza bezbožnika u sovjetskoj Rusiji u 20-im, 30-im i 40-im godinama prošlog vijeka. Kao što su poznati i radikalni slučajevi poput Albanije Envera Hoxhe i/li Kambodže Pola Pota iz druge polovine prošlog vijeka, u kojima su se pod ideologijama radikalno militantnog ateizma zatvarale džamije, crkve, hramovi i samostani, religija zabranjivala, a vjernici privodili i ubijali.
Ipak, to su ekscesni primjeri, ne da bismo pritom relativizirali ili umanjivali značaj takvih katastrofa. No puno češće i intenzivnije su torturu prolazili ateisti, etiketirani kao „bezbožnici“, uz što su se nerijetko pripisivali i pripisuju se epiteti poput nemorala i ljudske izopačenosti.
Stavom i odnosom prema ateizmu i ateistima mogao bi se mjeriti stupanj razvijenosti demokracije u nekom društvu. Ali izvorno shvaćene demokracije, istrgnute iz suženih gabarita zapadnjačkog liberalnog kapitalizma. Zahtjev koji kao ateisti upućujemo krajnje je jednostavan, bezbolan i razuman, želimo samo da nam se ne uskraćuje pravo da ne vjerujemo.