Priče iz susjedstva
„Pobjeda za hrvatski narod… Ovo je Hrvat, ovo je Hrvatska… Ponos, hrabrost, domoljublje… Neka uživa Hrvat svaki u cijelome svijetu… Uživajte hrvatski branitelji, ovo je za vas bilo…“; isječci su to iz prve izjave koju je selektor nogometne reprezentacije Hrvatske Zlatko Dalić dao svega nekoliko minuta nakon još jedne šokantne pobjede njegovog tima protiv favorizovanog Brazila u četvrtfinalu ovogodišnjeg Svjetskog nogomentnog prvenstva u Kataru.
Na njega se nadovezao Joško Jeličić, bivši nogometaš i jedan od redovnih stručnih nogometnih komentatora Hrvatske radiotelevizije. Jedva susprežući suze radosnice rekao je: „Platit ću kaznu za ovo što ću reći, ali ću ipak reći. Mali smo, al’ smo jebeni“. I tako dodatno srozao ionako nisku razinu javno-medijskog diskursa u Hrvatskoj. Ovo malo-veliko odnosilo se naravno na Hrvatsku i Hrvate.
Svih ovih proteklih dana u Hrvatskoj ne prestaju komentari i analize vezano uz fascinantne i iznenađujuće rezultatske uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije već drugi Mundijal zaredom. Ono što se isprva tumačilo sretnim spletom okolnosti po reprezentaciju koja je vrlo dobra, ali u nekim segmentima igre poput napadačkog dijela ipak limitirana – slažu se mnogi – iz utakmice u utakmicu postajala je sve labavija teorija.
Naravno, nije se teško složiti s uvidom da ono što je vrhunski belgijski napadač Romelu Lukaku ispromašivao u svojih tridesetak i nešto minuta koliko je proveo na terenu protiv Hrvatske u zadnjem kolu grupne faze prvenstva – i tako Hrvatsku ostavio na Mundijalu, a svoju ekipu poslao kući – scenarij je koji bi se teško mogao ponoviti. No o ekipi koja utakmice iz faza doigravanja na svjetskim prvenstvima već poslovično rješava u svoju korist, najčešće hladnokrvno preko šokantnih raspucavanja penala, ne može se više tek tako govoriti u terminima sreće. Očito je nešto drugo posrijedi.
Ipak, nije namjera ovog teksta zaći u studiozne analize rukavaca nogometne igre, taktike i strategije. Za to je uostalom na ovom portalu zadužen kolega Sanjin Latifić. Ne, nas će ovdje zanimati aspekti tog fenomena koje simboliziraju upravo pojmovi navedeni u citiranoj izjavi hrvatskog selektora. Kada se diskurs bazira na kategorijama naroda, države, domoljublja, branitelja… – sve u pozi religiozne poniznosti, navodne skromnosti i patosu bogobojaznosti – tada spomenuti promašaji Lukakua u recepciji prosječnog, nekritički orijentiranog i uspjehom zaluđenog navijača hrvatske nogometne reprezentacije poprimaju mistično sakralnu dimenziju. Sam Bog Otac začarao je Livakovićev gol, sačuvao njegovu mrežu netaknutom i Hrvatsku ponovo sproveo u nogometni raj.
***
Nije nikakva tajna da je Zlatko Dalić vrlo religiozan čovjek. Takav je barem njegov službeni stav. Koristi svaku priliku kako bi to jasno naglasio u javnosti i medijima. Kao recimo nedavno u jednom intervjuu koji je dao Večernjem listu, netom uoči početka prvenstva. Tada je Dalić otkrio puku da u džepu uvijek ima pri ruci krunicu, pa kada je uz teren najteže i najnapetije, kao recimo ovih dana u Kataru, on lijepo krunicu napipa i izmoli što se već u takvim situacijama treba izmoliti. Oče naš… ili već nešto slično i prigodno.
Jedan provjereno pouzdan i dobro upućen franjevac iz Bosne i Hercegovine nedavno je autoru ovog teksta u neformalnom razgovoru rekao da Zlatko Dalić već godinama redovito kontaktira i traži za savjet odabrane pripadnike crkvenog klera iz katoličke župe u svome rodnom kraju, a to je Livno. Istovremeno velika većina momaka, nogometnih reprezentativaca Hrvatske, ima zaleđe osobnog i obiteljskog habitusa koji je plod izuzetno konzervativnih, tradicionalnih i vjerski oblikovanih vrijednosti. Oni koji bi svojim profilom, prgavošću ili svojeglavošću, iskočili iz takvog kalupa, poput recimo Ante Rebića iz talijanskog Milana, ili još ranije Nikole Kalinića, kod Zlatka Dalića bili bi automatski isključeni iz reprezentacije i zauvijek prekriženi.
Spomenuti zbroj i spoj vrijednosti očito daje rezultate. Čini se da je hrvatska nogometna reprezentacija iznutra oblikovana i ustrojena poput nekakve religijsko-vojne institucije. Premrežena je kršćansko-fanatičnom vjerom, agitpropovskim misticizmom, baždarena nekritičkim poimanjem domoljublja i osjećajima državotvornog poslanstva, te patosa jednoj i jedinoj Domovini. Kada na primjer reprezentativac Josip Juranović ovih dana ponovi ono što i drugi iz njegovog reprezentativnog okruženja već dugo mantraju: „mi smo kao jedna velika obitelj“; tada se prethodno spomenute vrijednosti spajaju s idejom konzervativno shvaćene zajednice i mitskog organskog jedinstva.
Sve to, i više, borbeno je preneseno na teren. Reprezentativci su u velikom dijelu domaće javnosti poimani, a čini se da i sebe tako doživljavaju, poput svetih branitelja u nikad završenom Domovinskom ratu. Svaka je utakmica nova bitka za Naciju i Domovinu. Dodatno pogonsko gorivo i frenetičnu snagu daje im osjećaj nejakog, ali ponosnog Davida koji pobjeđuje moćne Golijate, niže ih i ruši jednog za drugim.
No nije sve to započelo s erom Zlatka Dalića. Bilo je takvih elemenata na pretek već u epohi legendarnog selektora Miroslava Ćire Blaževića. Recimo, dobro je poznata njegova nezaboravna rečenica upućena Ocu Domovine, prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, nakon što mu je ovaj čestitao na prvom velikom uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije, osvajanju brončane medalje na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998.: „Samo po Vašim uputama Poglavniče!“ Ćiro je pokazivao opetovane sklonosti ka nepreciznom korištenju tehničkih pojmova, stoga je volio govoriti i o snazi galvanizacije koju želi polučiti među reprezentativcima.
Zatim period dugih šest godina, od 2006. do 2012., koliko je Slaven Bilić proveo na klupi hrvatske nogometne reprezentacije. To je razdoblje između ostalog obilježeno i počecima njene svojevrsne klerikalizacije. Naime, tih je godina reprezentativce u njihovim bazama za pripreme znao posjećivati velečasni Zlatko Sudac, notorni katolički svećenik koji sebi prišiva aureolu sakralne karizmatičnosti, pa je tako svima obznanio svoje navodne stigme na čelu i sposobnost hodanja po površini vode. Tome je valjda barem malo doprinio i njegov brižno njegovan isusovski outfit. Bilić očito nije bio istinski fasciniran Sucem, ali je suglasnost s takvim posjetama branio tezom da ga dečki vole i žele, pa ako to može pomoći rezultatima reprezentacije, što da ne, tko sam ja da se tome suprotstavljam…
***
Štogod i kakogod bilo, sve to oko nogometne reprezentacije, prvenstveno njeni odlični rezultati, jasno utječe na stanje u hrvatskom društvu. Ekstaze do ludila u takvim situacijama naravno nisu nikakva posebnost Hrvatske – možemo samo zamisliti kako je trenutno i u Maroku recimo – ali je svakako specifičniji fenomen s pripadajućim simptomima u malim, pritom traumatiziranim i permanentno ideološki retraumatiziranim državama i nacijama. A takva je i Hrvatska.
I naravno da poraz od Argentine u polufinalu otprije koji dan ne samo da nije promijenio takvo raspoloženje, dapače. I naravno da će teza kako Livaković nije skrivio dosuđeni penal i kako je upravo ta navodna nepravda presudila utakmicu, samo jačati kako vrijeme bude prolazilo, sve dok ne preraste u traumatični nacionalni mit i kao takav kanonski se ureže u kolektivno sjećanje naroda. Razočaranje je vidljivo, ambicije su bile porasle do neslućenih visina. No na kraju je očekivano prevladao pozadinski štih, poleđinska strana iste medalje, konstrukcija u kojoj poraz postaje dostojanstvena i veličanstvena pobjeda. Ponos iznad svega…
Kroz tzv. postsocijalističku tranziciju u ekonomsko-politički zanemarenoj zemlji, iscrpljenoj nizovima velikih korupcijskih afera i privatizacijskih pljački, sportski uspjesi i pobjede nerijetko bivaju kompenzacija za mnogo važnije društvene poraze. Pa kratkotrajna kolektivna orgijanja u navijačkoj opijenosti zbog velikog sportskog uspjeha dođu kao lako predvidljiv klasični nadomjestak, kratkotrajno potiskivanje svakodnevnih materijalno-egzistencijalnih briga i borbi za preživljavanje.
Izvjesno je da nam za nekoliko dana predstoji još jedno uprizorenje velikog spektakla, doček reprezentacije po njenom povratku iz Katara u Hrvatsku. Hoće li se ponoviti nešto slično onom otprije skoro četiri i pol godine (može li gore?), kada je dernekom na glavnom zagrebačkom trgu dirigovala nacionalna naci-rock ikona Marko Perković Thompson – kojeg su, usput se podsjetimo, na slavljenički autobus s otvorenim krovom i pozornicu pozvali sami igrači s kapitenom Modrićem na čelu – vidjet ćemo ubrzo.
Složit ću se na kraju sa kolegicom Đurđicom Čilić, profesoricom i književnicom, koja je nedavno na promociji svoje posljednje knjige u Banjoj Luci, baš na dan kada je Hrvatska šokirala Brazil i svijet, rekla da je kod sebe osjetila pozitivnu emociju vidjevši kako brojni ljudi u jednom banjalučkom kafiću, mahom mladi, navijaju za Hrvatsku. Ali je dodala i jednu ključnu stvar, kako je tu istu emociju, istim povodom potaknutu, teško pronaći u sebi kada se nalazite neposredno u Hrvatskoj. Jasno nam je i zašto je tako, tada smo potopljeni u jednosmjeran tok, ideološki radikalno instrumentalizirano i nacionalistički dirigirano navijačko i opće društveno raspoloženje.
No i pored svega navedenog, na kraju ipak apel svim „susjedima“: u subotu koja je pred nama zdušno simpatizirajmo s hrvatskom nogometnom reprezentacijom i poželimo joj još jedan uspjeh, osvajanje svjetske bronce po drugi put u historiji.