Hromadžić: Koronavirus diskurs u militariziranom društvu

Priče iz susjedstva

Prolog

„Virus je već pokazao visoku razinu mutacija i neobičnih manifestacija, pa ćemo vidjeti što će odlučiti“ (kurziv u citatu je moj, op. a.), izjavila je krajem aprila 2020., dakle na vrhuncima prvog vala globalne koronavirus pandemije, nova ‘čelična lady’ hrvatske javnosti Alemka Markotić, infektologinja i ravnateljica Klinike za infektivne bolesti „Dr Fran Mihaljević“ u Zagrebu, odgovarajući na novinarska pitanja o mogućnostima da koronavirus postane sezonska pojava. Znači, riječima osobe iz najužeg kruga Nacionalnog stožera Civilne zaštite – središnje državne institucije od autoriteta po ovom pitanju u Hrvatskoj – ovaj virus „odlučuje“, „procjenjuje“, evidentno posjeduje svojevrsnu „volju“ i „svijest“. Prema tome, dakle, virus „misli“.

Štoviše, koronavirus je time antropomorfiziran. U takvom tipu diskursa on evoluira ‘koracima od sedam milja’: iz granične sfere u kojoj virusi tradicionalno obitavaju, a to je spoj nežive prirode i živog svijeta, taj je virus direktno transportiran u status subjekta. I to ne bilo kakvog nego, ni manje ni više, u kartezijansko-dekartovsku kategoriju subjekta uma. Stoga prolog zaključujemo tezom da bi akronim biološkog COVID-19 – nesvjesno, spontano socijaliziran i premješten u društveni svijet putem diskurzivnih akrobacija u vidu spomenutog citata – bez ustezanja mogao biti preveden u COGIT-O.

Stožer, instrumentalizacija i politizacija

U ovom tekstu će nas zanimati izdvojene izjave članova spomenutog Nacionalnog stožera Civilne zaštite, središnjeg nacionalnog tijela koje je odlukom Vlade R Hrvatske ovlašteno za koordinaciju i vođenje strategije u borbi protiv koronavirusa. Taj je Stožer od svog osnivanja do danas prošao nekoliko znakovitih i međusobno suprotstavljenih faza u percepciji hrvatske javnosti.

Od početne proljetne visoke podrške i uglavnom unisonih hvalospjeva upućenih članovima tog protupandemijskog tijela za njihovo profesionalno i stručno rukovođenje u dosad neviđenim okolnostima kolektivne paralize društvenog života tokom prvih mjesec-dva ove krize; preko opravdanih sumnji u politički profil i instrumentalizaciju Stožera koji su ponajviše došli do izražaja u kontekstu mjera povezanih s organizacijom i izvedbom parlamentarnih izbora u Hrvatskoj početkom jula 2020.; pa do otvorenih oštrih kritika upućenih toj instituciji, sve jačih kako su nedjelje i mjeseci promicali, a naročito u vezi s nizom očito arbitrarnih uputa i kontradiktornih mjera evidentno donesenih pod snažnim političkim i ekonomskim pritiscima da se od ljetne turističke sezone spasi što se spasiti da, te mogućim pogodovanjima nekim moćnim poslovnim i društvenim krugovima u zemlji. Da bi sve potom kulminiralo krajem 2020., s očitom izgubljenošću i nesposobnošću ovog tijela da koordinira aktivnosti vezane uz pandemiju, što je Hrvatsku prije mjesec dana dovelo na neslavni vrh zemalja EU-a kada je u pitanju neuspješnost u borbi protiv koronavirusa.

Dodatnoj problematizaciji Stožera doprinio je i znakovit politički profil istaknute stožerne četvorke: pored dvije eksplicitno političke figure, ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića i ministra zdravstva Vilija Beroša, nakon nekog vremena utvrdilo se da su i preostale dvije osobe – koje su s početka korona krize isključivo percipirane u njihovim profesionalno-stručnim, performativnim identitetima – spomenuta Alemka Markotić, te ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak, također dugogodišnji članovi vladajućeg HDZ-a. U jednom trenutku je i predsjednik države Zoran Milanović nazvao Stožer paratijelom bez ikakvog demokratskog legitimiteta.

Problematizirati je moguće i sam pojam stožer, posebno u kontekstu nikad dovršenog tihog ratnog ozračja i posljedične militarizacije hrvatskog društva. Stožer – nekada, ne tako davno, bio je to štab – kroz nekoliko proteklih decenija postao je društveno-institucionalni organizacijski okvir nulte kategorije važnosti u Hrvatskoj. Skoro sve i svi iz društveno-političkog života Hrvatske okupljaju se u raznorazne tipove stožera. Tako si najjača i vladajuća stranka u zemlji, HDZ, nerijetko tepa da je „stožerna stranka hrvatskoga naroda“. Još je uvijek živo sjećanje na ‘branitelje šatoraše’ u zagrebačkoj Savskoj ulici od prije par godina i njihove prijetnje oružanim pučem tadašnjoj vlasti pod vodstvom SDP-a. Naravno, ‘šatoraši’ su bili organizirani u „Stožer za obranu digniteta hrvatskih branitelja“. Tu je i najnoviji, „Stožer civilne zaštite“, uspostavljen i pokrenut ovih dana, a vezano uz otklanjanja posljedica aktualnih potresa u Hrvatskoj.

No na pojam stožer nailazimo i u kontekstima u kojima ga ne bismo očekivali. Tako su pulski škverani, bivši radnici tamošnjeg umrlog brodogradilišta „Uljanik“, donedavno bili povezani u inicijativu nazvanu „Stožer za obranu Uljanika“. Pravo je iznenađenje da se neoliberalna družina – okupljena upravo za vrijeme korona pandemije, a u okviru mjera Vlade za pomoć privatnim tvtkama, te organizirana u udrugu s imenom ‘Glas poduzetnika’ – nije sjetila sebe nazvati ‘Poduzetnički stožer’. Ovaj termin toliko naglašavamo u kontekstu teme ovog teksta jer baš on lijepo simbolizira vrijednosnu srž koju smo već istaknuli kao liniju-vodilju u kreiranju interpretativnog okvira za analizu izdvojenog medijskog „korona diskursa“: stožer kao središnje operativno mjesto procjena, analiza i odluka o strategijama otpora i borbe protiv neprijatelja, tko god to bio i što god to bilo.

Ratno zaleđe koronavirus diskursa

Ovaj se tekst zanima za specifičan tip diskursa koji je oblikovan oko koronavirusa u hrvatskom javno-medijskom prostoru, odnosno za načine upotrebe jezika i odabrane terminologije koja se prenosila iz drugih društvenih sfera i koristila u pokušajima označavanja kriznih aspekata pandemije. I ovdje smo, kao i u slučaju ostalih aktualnih tema koje za duže ili kraće vrijeme preplavljuju javni i medijski prostor, suočeni sa specifičnim tipom društveno-politički i ideološki oblikovanog diskursa.

Radi se o javno-medijskom jeziku kojeg bismo indikativno mogli nazvati „korona diskurs“. Uostalom, da se doista radi o značajnim društvenim promjenama i fenomenima svjedoči upravo jezik, ubrzanim kreiranjem cijelog niza novotvorenica, imenica, glagola i pridjeva. Takvi su, na primjer, donekle stigmatizirajući „koronaš/ica“; opsjednutost ovom pandemijom naziva se „koronomanija“; a panično kupovanje namirnica i stvaranje zaliha prouzročeno strahom od virusa – „koronašoping“. Stoga je temeljno problemsko pitanje slijedeće: koje su i kakve ideološke prakse na djelu kada smo suočeni s obiljem jezičnih narativa impregniranih u „pandemijski korona diskurs“ u hrvatskom javnom i medijskom prostoru?

Pritom ćemo perspektivu na aktualni „korona diskurs“ pokušati suziti, to jest povezat ćemo ga s javno-medijskim tipom jezika koji ima borbeno-vojna obilježja. Odnosno, tretirat ćemo ga u socijalnom kontekstu kojeg nalazimo primjerenim, a to je teza o već više decenija dugoj militarizaciji hrvatskog društva, započetoj s ratom 1991-1995. Po jednoj strani, uže gledano i aplicirano, artikulacija takvog tipa jezika u postojećoj društvenoj situaciji može biti razumiljiva. Virus je u takvoj optici težak, nevidljiv i nepredvidiv, svakako podmukao neprijatelj koji zahtijeva primjerenu strategiju obrane.

Po drugoj strani, iz šire perspektive, militantni diskurs – koji se u Hrvatskoj obilato prelijeva preko rubova njemu pripadajućih konteksta, pa ga je potom lako pronaći i na mjestima koja nisu njegov primarni habitat, na primjer u jeziku koji reprezentira i konstruira društveno-političku realnost polja sporta – možemo tretirati i kao posljedicu simbolički nikada dovršenog rata. Nekritička, štoviše nacionalno mitska percepcija i dnevno-politička ideologizacija tzv. Domovinskog rata, nije rezultirala politikama mira, to jest mirotvorstvom, već permanentnim postratnim mitotvorstvom i etnototalitarizmom, kako to primjereno naziva politolog Dejan Jović. Vrlo je slična stvar i na prostoru cijele tzv. regije, odnosno nekadašnje SFRJ. U svemu tome važnu ulogu imaju mediji.

Ozračje prijetnji

Izjave članova Nacionalnog stožera Civilne zaštite – koje smo etiketirali kao primjere „militantnog, vojnički borbenog diskursa“ koji prelazi preko rubova ishodišnih konteksta primjerenih za takav tip jezika – nisu prošle nezamijećeno i izazvale su reakcije u javnosti. Do njihove prepoznatljive koncentracije dolazi u drugoj polovini marta 2020., periodu kada se Hrvatska, slično većem dijelu Evrope, našla u prvom valu svojevrsne kolektivne karantene, tzv. lock-downa, a masovna psihoza uzrokovana potpuno novom realnošću s distopijskim obilježjima, bila je na vrhuncima.

Krenulo je s izjavom Alemke Markotić sredinom marta 2020. koja je, komentirajući strategije borbe protiv koronavirusa, između ostalog poslala poruku onima koji se ne pridržavaju propisanih mjera samoizolacije u stilu netipične alegorije: „To je kao da imate pištolj. I hoćete nekoga ubiti jer ste neodgovorni“. Uvažena infektologinja nije na tome stala. Svega par dana kasnije dodatno je, svjesno i eksplicitno zaoštrila retoriku rekavši: „Možda sam bila preblaga kad sam rekla da je to kao da pucate iz pištolja, sad ću biti oštrija, to je kao da u trgovačkom centru pucate iz puške, to je terorizam. U ovom slučaju bioterorizam“.

Za razliku od Markotić koja je u medijima od početka portretirana kao svojevrsna ‘čelična lady’ – s aureolom hladne racionalnosti (stoga i paralele s čuvenom, a zloglasnom, bivšom premijerkom Velike Britanije Margaret Thatcher) – ministru zdravstva Viliju Berošu pripisani su epiteti blagosti i umjerenosti, uz dojmove o stručnosti i profesionalnosti koje stavlja ispred politike. Stoga je njegova izjava s kraja marta, upućena pojedinim neimenovanim, a navodno neodgovornim i zlonamjernim liječnicima, izazvala u javnosti i veće iznenađenje od izjava Alemke Markotić. Beroš je u trenutku izgovaranja riječi koje slijede nakratko zamijenio performativni identitet liječnika s identitetom vojnog zapovjednika ili generala: „U svakom ratu postoji peta kolona, oni koji nam bacaju klipove pod noge, neće uspjeti!“.

Dakle, „pištolj“; „puška“; „ubiti“; „bio/terorizam“; „rat“; „peta kolona“… arsenal je korištene terminologije u prepoznatljivo vojničko-ratnom stilu, odnosno diskursu militarizma. Kontekstualno, upotreba takvog jezika može biti razumljiva. Već smo ustvrdili, ne samo prema koronavirusu već prema virusima općenito, sasvim se primjereno odnositi kao prema neprijateljskoj prijetnji, stoga i navedena retorika može imati smisla. Naravno, vrlo lako bi se ovakav diskurs u poznatom nam i definiranom kontekstu mogao tretirati kao alegorija ili metafora. Citirani medicinsko-liječnički i politički autoriteti putem prezentiranog tipa performativnog diskursa bivaju izmješteni, prevedeni u vojničko-zapovjedne figure. U ozračju izvanrednog kriznog stanja Stožer poprima obilježja komandnog štaba, a cijelo se društvo promatra i praktično tretira kroz svojevrsnu prizmu pauperizacije nedoraslih pojedinaca i pojedinki koje treba disciplinirati i ustrojiti. Na djelu je klasičan oblik biopolitike i biovlasti.

Koronavirus biopolitika

To nam otvara prostor da spomenute problemske motive nakratko smjestimo u kontekst opće reference po tom pitanju, a to je ostavština Michela Foucaulta. Taj veliki teoretičar 20. vijeka se višestruko, u nekoliko svojih poznatih studija, vraćao i približavao analizi koncepata biopolitike, biovlasti i biomoći, a vjerojatno najizričitije u zaključnom poglavlju prvog djela Historije seksualnosti. Ukratko, s konceptom biopolitike Foucault označava najširi spektar disciplinarnih i regulacijskih, ali i diskurzivnih praksi koje, za razliku od monarhističkog modela kasnosrednjovjekovne vlasti koji suverenu dodjeljuje pravo da odlučuje o životu i smrti njegovih podanika, uvode drugi model – model biovlasti, odnosno biomoći.

Biopolitički model biovlasti, čije početke Foucault prepoznaje već u klasicističkom 17. vijeku, a stvarnu artikulaciju u drugoj polovini 18. vijeka, dakle u eri prosvjetiteljstva, u fokus svog interesa postavlja pitanja koja se tiču samog života najšire populacije. Tako se biopolitika i biovlast zanimaju za demografske probleme koji se dotiču problema nataliteta i mortaliteta, reprodukcije i plodnosti stanovništva, stanja i uvjeta njegovog zdravlja, dugovječnosti i slično. U stvari, dešava se svojevrsna medikalizacija društva, najšira populacija počinje bivati sagledavana kao ogromno ‘tijelo’ s parcijalnim ‘organima’ koje je potrebno nadzirati, promatrati, brinuti se o njemu… Primjereno tome, razvija se i cijeli institucionalni okvir namijenjen biopolitičkoj praksi promocije biovlasti: bolnice, škole, kasarne, koledži, zatvori s novim, panoptikonskim modelima kontrole… Biopolitika, zapravo, označava kompleksnu i proračunatu strategiju upravljanja životom populacije.

Na tom tragu moguće je interpretirati i reakciju Krunoslava Capaka na odluku Austrije da, na vrhuncima ljetne turističke sezone polovinom augusta prošle godine, stavi Hrvatsku na crvenu epidemiološku listu zbog intenzivnog porasta broja novozaraženih, te pozove svoje građane da se vrate kući pod prijetnjom karantene i samoizolacije. Capak je tim povodom rekao: „Njima je problem uzvoz zaraženih, mladih ljudi koji su bili u raznim noćnim klubovima na našoj obali i vratili se pozitivni. Podsjetio bih da smo na početku epidemije mi imali veliki uvoz iz skijališta u Austriji i Italiji i podsjećam da ljeto brzo prolazi i skijanje će opet pa će oni zvati ljude da dođu, a mi ćemo imati situaciju da propišemo mjere. Ništa nije nemoguće, sve se može promijeniti“.

Ova rogobatna izjava i nediplomatski stil iskaza, štoviše s primjesom iritacije i gotovo neprikrivenom međunarodnom prijetnjom, nemalo je odjeknula u hrvatskoj i inostranoj javnosti. Istovremeno je očigledno izazvala i političku reakciju s vrha jer je Capak nekoliko dana kasnije nemušto reterirao pravdavši se da „nije to baš tako rekao“ i „da mu nije bila namjera prijetiti bilo kome“.

Summa summarum

Na osnovu prethodno izrečenog zaključujemo da se u kontekstu stožera i koronavirusa, u Hrvatskoj stvorio svojevrstan režimski trokut: medikalizacija – politizacija – biopolitika. Odnosno, otvorena je perspektiva za diskurzivnu artikulaciju militantno-vojničke politike prilikom društvenog tretmana tog virusa. Do prozaično tragikomične političke materijalizacije biovlasti i biomoći došlo je prilikom odluke hrvatske Vlade u julu 2020. da građani BiH s hrvatskom putovnicom ne moraju u dvotjednu samoizolaciju prilikom ulaska u Hrvatsku, a oni građani te zemlje koji nemaju hrvatsko državljanstvo, ukoliko im se uopće dozvoli ulazak u Hrvatsku – moraju u samoizolaciju. Takvom uredbom Vlada je napravila grotesknu gestu.

Neizgovorena poruka bila je ipak vrlo jasna: ako imaš putovnicu, nemaš koronu i obratno. Time je virus simbolički, pored biološke i kognitivne antropomorfizacije s kojom smo otvorili ovaj tekst, zaokružio svoju putanju ‘zadobivši’ republikansko-građanski status u vidu državljanstva.

Priče iz susjedstva