Hromadžić: Možemo li ovako?

Priče iz susjedstva

Bilo je za očekivati da ćemo u „pričama iz susjedstva“ jedan prepoznatljiv dio prostora posvetiti zeleno-lijevoj političkoj platformi Možemo!, nakon što je ista na ovogodišnjim proljetnim lokalnim izborima u Hrvatskoj postigla iznenađujuće dobar, štoviše izvrstan rezultat. Suvereno je pobijedila u Zagrebu, a značajno se politički pozicionirala i u nekoliko drugih gradova i mjesta. Interes, ali i očekivanja od Možemo!, bili su i ostali veliki, jer u hrvatskim i regionalnim društveno-političkim prilikama tokom svih ovih tridesetak godina tzv. tranzicije postoji defanziva i deficit političke ljevice, pri čemu se oficijelna partijska socijaldemokracija pokazala velikom štetočinom.

Jerbo je takva ‘socijaldemokracija’ kreirala i provela neke od najpošastnijih ekonomsko-političkih i zakonodavno-izvršnih praksi neoliberalne restauracije kapitalizma na (polu)periferiji Evrope, niti se ikad otvoreno i nedvosmisleno konfrontirala s neofašističkim trendovima, desničarsko-nacionalističkim mitovima i revizionističkim prekrajanjima historije koji su naprosto razorili i unakazili ova društva. Dapače – tome su naše socijaldemokracije, besmisleno preuzevši navodnu stigmu nasljeđa Saveza komunista te se neprestano posipajući pepelom zbog tog ‘grijeha’ i postavši nacionalnim (što je nonsens za ljevicu) – dale svoj značajan doprinos.

I zbog toga su velika nadanja stavljena pred Možemo!, čiji smo politički profil već predstavili i analizirali u ovoj kolumni u nekoliko prijašnjih tekstova. Razlog zbog kojeg joj se vraćamo ovom prilikom jesu afere koje vremenski koincidiraju, eskalirale su početkom ovog mjeseca, a u direktnoj su korelaciji s ekipom iz Možemo!, to jest zagrebačkim gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem i krugom njegovih najbližih suradnika. Pritom se ovim uratkom samo upisujemo u već poduži niz tzv. drugarske kritike s lijeva, koja se u proteklih nekoliko nedjelja artikulirala preko niza autorskih, kolumnističkih i novinarsko-analitičkih tekstova, uglavnom u hrvatskim nezavisnim medijima i na neprofitnim portalima liberalno-lijeve provenijencije.

Holding, Srebrnjak, Bajakić, Pripuz…

U prvim danima oktobra, nakon svega nešto više od tri mjeseca, s čelnih funkcija Zagrebačkog holdinga – središnje firme preko koje vodeći politički ljudi grada operacionaliziraju ključne poslove vezane uz njegovo funkcioniranje – otišli su predsjednik Uprave Nikola Vuković i član Uprave Ante Samodol. Radi se o ljudima tipičnog tehnokratsko-menadžerskog profila koji u ulogama „stručnjaka i eksperata“, za vrlo unosne tantijeme, redovito servisiraju razne političke opcije. Obojicu je na te funkcije, direktno i bez natječaja, postavio onaj koji ih je i smjenio, gradonačelnik Tomašević.

Takav potez, koji je u suprotnosti s predizbornim najavama o transparentnosti i poštivanju procedura javnog natječaja, opravdavao je hitnošću rješavanja nagomilanih problema u Zagrebu i potrebom da se što prije imenuju stručni ljudi od povjerenja koji će se znati nositi s teškom zatečenom situacijom u Zagrebu. Nakon samo stotinjak dana, Samodol i Vuković morali su otići s funkcija jer Tomašević i njegovi suradnici mijenjaju mišljenje. Sada procjenjuju da spomenuti dvojac nije bio otvoren za suradnju, kako s njima, tako i s ostalim članovima Uprave, kao i da im se razlikuju vizije o gradu i njegovom vođenju.

Sukob je eskalirao i postao medijski događaj nakon što je Samodol 7. oktobra na svome blogu objavio dug tekst naslovljen „Cirkus u našem gradu – Šator zagrebačkog holdinga“, u kojem je iznio svoje viđenje razloga razlaza s političkim vodstvom grada. Tekst obiluje mnoštvom mikro detalja koji su obilježili višemjesečni intenzivan odnos između njega, Vukovića, Tomaševića, Tomaševićeve zamjenice Danijele Dolenec i zamjenika Luke Korlaeta, saborske zastupnice Možemo! Sandre Benčić, utjecajnog „čovjeka iz sjenke“ u ovoj političkoj platformi Teodora Celakoskog i drugih protagonista ove političko-ekonomske sage. Samodol sve to kvalificira odrednicom „cirkuska predstava“, a čelne političke figure Zagreba naziva „čudnim ljudima“ u „dječjem vrtiću“.

Vremenski paralelno s time, doktor Darko Richter povlači se iz izbora i imenovanja na mjesto direktora dječje bolnice Srebrnjak, javne institucije koja se već dugo vremena nalazi u krizi upravljanja. Zajedno s njim, odstupilo je i Upravno vijeće koje ga je izabralo na tu funkciju. Razlog za to je snimak star nekoliko godina koji prikazuje Richtera kako u svom obraćanju na skupu ridikulozne Hrvatske pravoslavne crkve (korjene vuče iz razdoblja NDH) kaže da u njegovoj obitelji kruži izreka njegove prabake: „Ne vjeruj Srbinu“.

I prije curenja tog snimka, izbor Richtera izazvao je reakcije u hrvatskoj javnosti jer je riječ o doktoru s vrlo isključivim, konzervativnim stavovima koji se poziva na Božji zakon, a razloge za svoj stav protiv umjetne oplodnje pravdao je tezom da umjetna oplodnja na neki način „predstavlja silovanje u epruveti“. Tomašević se u svom komentaru „slučaja Richter“ držao hladne legislative. Izjavio je da se ne slaže s njegovim političkim stavovima, ali da grad Zagreb ne treba dati suglasnost za takvo imenovanje, već zadnju riječ ima Upravno vijeće. No, članove Upravnog vijeća bira gradska uprava, pa je veza Grada i ove bolnice vrlo jasna.

Ovo su samo dva relativno svježa, odabrana motiva, predstavljena u šturom i suhom prikazu. Različitih su razina društvene važnosti, no povezuje ih bilo direktna ili indirektna veza s još uvijek novom vlašću u Zagrebu, te problemi koji iz toga proizlaze. Mogli smo se osvrnuti na prikaz još nekih, ništa manje važnih i indikativnih, aktualnih situacija u kojima se Tomaševićev politički krug našao u ‘neobranom grožđu’. Recimo na slučaj Renata Bajakića, koji je za vrijeme predizborne kampanje bio član savjeta Možemo!, a potom i član Nadzornog odbora Zagrebačkog holdinga. Radi se o čovjeku s izraženim kapitalističko-libertarijanskim profilom, blizak je – dapače, pripada – krugovima najortodoksnijih neoliberala u Hrvatskoj, te se mnogi s pravom pitaju kakve veze ima takva osoba s nečim što se kiti zeleno-lijevom politikom.

Ili svjež slučaj iz prošle sedmice kada je grad Zagreb na javnom natječaju za preuzimanje i zbrinjavanje biootpada izabrao firmu Ce-za-r koja je dio C.I.O.S. grupe u vlasništvu Petra Pripuza, na razdoblje od godinu dana. Pripuz je jedan od ljudi iz najužeg poslovno-prijateljskog kruga pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, povezuje ih niz višemilijunskih afera vezanih uz koruptivne poslove s otpadom (najveća je tzv. afera Agram iz 2014. koja je još uvijek na sudovima), zbog čega Pripuz ima nadimak „kralj smeća“.

S obzirom da je šira ekološka problematika, dakle i pitanja smeća, otpada, reciklaže, itd., u samoj srži ideologije zelenih politika kakvu zagovara i Možemo!, upravo je Pripuz od samog početka političke artikulacije i jačanja ove platforme, ispostavljen kao simbolička figura u njihovoj borbi protiv korupcije. Baš Pripuz u domaćem kontekstu najočitije simbolizira sve ono što je Možemo! definiralo kao fokus svog političkog djelovanja: klijentelističku figuru tranzicijskog tajkuna slizanog s korumpiranim političarima, čije je polje poslovno-kriminalnog mešetarenja otpad, odnosno realizacija profita na sve načine i po svaku cijenu preko motiva bavljenja okolišem u širem smislu. Ne iznenađuje stoga da su mnogi, srednjostrujaški mediji prije svih, ali i mainstream politika u vidu HDZ-a, jedva dočekali ovakav scenarij da prozovu Možemo! Em su navodno neozbiljni i neodgovorni ljudi koji obećavaju ono što nisu kadra napraviti, em su u svakom slučaju nedorasli da se nose s težinom odgovornosti i složenošću vođenja glavnog grada Hrvatske.

No stvari su po ovom pitanju savršeno jasne, pa i donekle očekivane. Godine i decenije sustavnog zanemarivanja, neulaganja u ljude i tehnologije, odnosno sistematično višedecenijsko zapuštanje javnih institucija koje je planski provodio Bandić sa svojim pajdašima, rezultirali su aktualnom situacijom da su javna poduzeća organizacijski, kadrovski i tehnološki potkapacitirani, dovedeni u stanje da naprosto nisu konkurentni nekim privatnim firmama, kakva je i Pripuzova, specijaliziranim i tehnološki ekipiranim za složene poslove poput kompostiranja biootpada velikih razmjera. Odnosno, većina javnih tvrtki trenutno nažalost nije u mogućnosti izvršavati zadatke takvog ranga zahtjevnosti.

Tomašević to, naravno, već dugo vremena zna i toga je svjestan, pa mu je jasno da će trebati još nešto vremena ne bi li se situacije poput ove promijenile nabolje, to jest ne bi li gradske firme bile sanirane do razina da budu sposobne vratiti neke funkcije pod svoje okrilje, a koje su u međuvremenu sistematično i planski privatizirane. Stoga su povremena izletanja u vidu obećanja, izrečena u kontekstu predizborne retorike, možda bila suvišna, pa se sada otvara prostor raznoraznim zlobnicima da se naslađuju. Beskrupulozni su do te mjere da prozivaju Možemo! za probleme u čijim su kreiranju ti isti gadovi neposredno sudjelovali, poput HDZ-ovih vijećnika u Gradskoj skupštini Zagreba koji su godinama servisirali Bandića i njegovu korumpiranu politiku.

Zašto Možemo ne može?

U podlozi svih ovih problematičnih situacija, kojih će zasigurno biti još, nalazi se slijedeća dilema: kako je moguće da nova zeleno-lijeva politička vlast u Zagrebu nalijeće na pripremljene i već odavna spremne nagazne mine koje su se vrlo lako mogle anticipirati kao ‘dobrodošlica’ starih lisaca, dugogodišnjih prekaljenih protagonista na domaćoj političko-poslovnoj sceni? Odnosno pitanje kako su mogli tako relativno naivno, a čini se i nedovoljno spremno, uletjeti u domaću političku arenu.

Odgovoriti na ove motive prvoloptaški, pa se pridružiti ergeli tranzicijskih političkih tvrdokožaca koji ih proglašavaju „zelenim, nedoraslim aktivistima“, bilo bi pogrešno, a i nepošteno. Na ovom ćemo mjestu ponuditi i pokušati zagovarati dijametralno suprotnu tezu: problemi koje trenutno ima Možemo! nisu rezultat navodne političke naivnosti i manjka političkog iskustva, već upravo suprotno. Možemo! se spotiče o vlastite noge upravo zato jer ne pokazuju dovoljno povjerenja u ‘političku naivnost’, odnosno u spremnost da misle i pokušaju politički djelovati utopijski, onkraj postojećih i zadanih parametara političko-ekonomske zbilje koja je definirana hegemonijom kapitalizma. Umjesto toga, svjedočimo štreberskim pokušajima odlikaša da se profili vlastitog političkog funkcioniranja i djelovanja prikažu kao ideal tipski – transparentni i antikorupcijski – ali unutar zadanih parametara postojeće dominantne ekonomsko-političke igre.

I upravo zato nalijeću na prividni paradoks s pretpostavljenim političkim habitusom. Pišem prividni paradoks, jer u ovakvim pokušajima političkog funkcioniranja, kursu kakav je zadala trojka koja vodi Zagreb, u tim opetovanim stremljenjima da se matricom tehnokratskog menadžeriranja raskrči žito od kukolja, nije moguće lako razaznati gdje su i što su to navodne lijeve politike. Stvarna lijeva politika morala bi znati – pa potom, ako je doista principijelna, shodno takvoj spoznaji i djelovati – da smo ovdje suočeni već i s problemom forme, a ne samo sa sadržajima takvog modela. Modela tranzicijskog kapitalizma sa svim njegovim pripadajućim problematičnim obilježjima. Ne dovoditi formu/model u pitanje, unaprijed osuđuje na propast svaki pokušaj bavljenja s njemu pripadajućim sadržajima. Konkretnije, tretirati na primjer korupciju kao „zlo svih zala“, konačni problemski motiv na društveno-političkom horizontu, a ne tek kao simptom kapitalizma „po sebi“, znači napraviti elementarnu grešku i zamijeniti uzroke s posljedicama.

No treba biti pošten pa priznati da je takav imperativ, kratko naznačen u prethodnim paragrafima, užasno težak zadatak u izvedbenoj društveno-političkoj praksi. Na kraju krajeva, Možemo! nije osvojio vlast u Zagrebu nekim revolucionarnim pučem, već zakonski i legislativno provedenim izborima prema svim standardima parlamentarne liberalno-kapitalističke demokracije. Pa shodno tome i politički funkcioniraju. Usto, imperativ vođenja neke zamišljene radikalnije lijeve politike na pauperiziranom rubu Evrope, a u kontekstu neoliberalno-kapitalističkog imperijalizma evropskog i američkog središta, traži hrabrost, drskost i spremnost na krajnje egzistencijalne rizike koje mi ovdje naprosto trenutno nemamo.

Možemo! nije skupina gerilskih revolucionara utopista, niti nakupina društveno odbačenih, socijalno-klasnih gubitnika tzv. tranzicije. To je platforma pretežno fino odgojenih i obrazovanih građana i građanki srednje klase koji nemaju problem s kapitalizmom per se, već žele malo pravednije, uređenije i poštenije kapitalističko društvo. Sanjare model „socijalne države blagostanja“, po mogućnosti u nekoj verziji skandinavskog tipa.

„Ideologija kvarta“, koja u kontekstu ove politike predstavlja pozadinsku platformu na kojoj ona počiva, u slučaju Možemo! ne pretpostavlja društveno-političku konfrontaciju s ekonomsko-socijalnim procesima kapitalističke gentrifikacije suvremenog grada. Stoga u slučaju klasnog preuzimanja gradskih četvrti kakve su recimo zagrebačka Trešnjevka ili Keglić, nećemo naći ni mrvice društveno-političkih i borbenih sukobljavanja koji su glasno pratili i antagonizirali srodne procese u velikim zapadnjačkim gradovima tokom proteklih nekoliko decenija, na primjer u berlinskom Kreuzbergu ili Mission distriktu u San Franciscu.

Povratak ideologiji

Ipak, ostat će žal za propuštenom prilikom ako se barem nešto ne pokuša, ako se ne pokaže bar malo pametne drskosti i hrabrosti. Kakvi samodoli, vukovići, bajakići…? Tko su ti ljudi i kakve oni imaju veze s političkom platformom kojoj smo dali političko povjerenje? Zašto takvo jalovo, poražavajuće i ponižavajuće pristajanje na logiku navodnih „eksperata i stručnjaka“, a profesionalno vrlo upitnih i općenito suspektnih likova? Odgovor na ove dileme već je nakazan i baš nas on i plaši: u vrijednosnoj jezgri Možemo! od početka tinja sindrom srednjostrujaške tehnokracije i to određuje smjer političko-ekonomskih manifestacija sa svim naznačenim i njima pripadajućim problematičnim simptomima.

To je ona ‘politika’ koja ima problem i s klasično shvaćenom kategorijom ideologije. Kažu nam da navodno imamo „odveć ideologije“, pa ljude treba razbremeniti tog viška, umorni su od „ustaša i partizana“, navodno samo žele rješavanja praktičnih problema… No, je li uopće moguća politika bez ideologije? Nije li upravo ideologija nužna alatka za politiku, njen konstitutivni putokaz, zamišljeni horizont i korektiv? Kakva je to politika bez ideologije? Bezlična ljuštura bez sadržaja, administrativno-birokratski i komunalni servis. A kada se dogode rijetki momenti eksplicitnije artikulacije ideoloških stavova Možemo!, tada oni znaju biti vrlo problematični, kao što je pokazao slučaj polaganja cvijeća dogradonačelnika Korlaeta na grob Franje Tuđmana, o čemu smo ovdje već pisali.

Vrlo skoro će se morati odlučiti i prelomiti. Ili će se barem donekle opravdati nominalna etiketa kakve-takve lijeve politike, nastupiti doista najšire društveno inkluzivno, pa povjerenje direktne participacije, odlučivanja i rukovođenja na svim razinama pokloniti „stvarnim ljudima“. Ljudima koji kao simpatizeri i glasači stoje iza platforme Možemo!, a koji su javno anonimni i možda nemaju takav društveni i profesionalni ‘rejting’ kao „velike ekspertne zvjerke“, ljudske hijene uvijek spremne i pripravne da svoje ‘usluge’ ponude i prodaju bilo kojoj i bilo kakvoj političkoj opciji na vlasti.

Na ovom tragu su i opservacije koje dolaze iz krugova vrlo dobro upućenih u interna dešavanja oko Možemo!, a tiču se zabrinjavajuće razine nepovjerenja koju vodeći ljudi ove platforme pokazuju prema vlastitim simpatizerima i članovima. Ili će se po tom pitanju nešto promijeniti, pokazati barem minimum politike društvenog komunitarizma karakterističnog za suvremenu ljevicu, ili će u protivnom cijela ova priča s Možemo! završiti u rukavcu ka kojem lagano već klizi, u još jednom porazu ljevice. Ako je ovdje o ljevici uopće riječ.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: JNA