foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Hrvatska, Izrael, Palestina

Priče iz susjedstva

Odluku Hrvatske da glasa protiv neobavezujuće rezolucije u Općoj skupštini UN-a kojom se tražilo „trenutno, trajno i održivo humanitarno primirje u pojasu Gaze“ prije mjesec dana, mnogi su primjereno nazvali skandaloznom i sramotnom. Nećemo se upuštati u, bez ikakve sumnje opravdana, zgražanja s elementima moraliziranja što su u medijima i u javnosti uslijedili nakon takve odluke hrvatske vanjske politike, vjerojatno jedne od najproblematičnijih otkad je Hrvatska iskoristila i realizirala svoje pravo na državno osamostaljenje koje je kao opciju omogućio zadnji Ustav SFRJ iz 1974. Radije ćemo ponuditi nekoliko interpretacija kako i zašto se vladajući politički vrh Hrvatske odlučio za takav vanjskopolitički kurs u kontekstima aktualnih globalnih geopolitičkih događanja, odnosno pozabavit ćemo se nakratko potencijalnim odgovorima na pitanja čega je takva odluka rezultat i kakve su njene moguće posljedice.

U međuvremenu je, prije nekoliko dana, dogovoreno privremeno primirje između Izraela i Hamasa, što je dobar znak, ali je jasno da neće riješiti postojeće probleme. Istovremeno je utjecajna organizacija za ljudska prava Human Rights Watch (HRW) kritizirala hrvatsku Vladu kada je riječ o zvaničnim stavovima spram politike izraelskog režima i teških zločina koje isti čini u Gazi, ali su kritike upućene i povodom nehumanog postupanja hrvatske policije prema migrantima na granici sa Bosnom i Hercegovinom koje traje već godinama. „Nažalost, hrvatska vlada je trenutačno na krivoj strani i ne pridružuje se drugim europskim partnerima koji su više uravnoteženi“, poprilično oštar bio je Andrew Stroehlein iz HRW-a u razgovoru za Hrvatsku informativnu novinsku agenciju (HINA).

Hrvatska je jedina među državama nasljednicama socijalističke Jugoslavije koja je glasala protiv spomenute Rezolucije. Suzdržane su po tom pitanju bile Srbija i Sjeverna Makedonija, dok su za Rezoluciju glasale Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Slovenija. Tako se prostor nekadašnje Jugoslavije – koja je u Titovoj epohi imala propalestinsku, dakle antikolonijalnu i antiimperijalističku politiku, te otvoreno podržavala Arafatov PLO – još jednom spontano rascijepio (podsjetimo i da je Izrael jedna od rijetkih vidljivijih država svijeta koja nije poslala svoje izaslanstvo ili predstavnika na Titovu sahranu, najposjećeniji pogrebni ispraćaj jednog državnika u historiji, stoga i prvorazredan globalni politički događaj).

Hrvatska je i tek jedna od četiri zemlje članice EU-a koje su glasale protiv Rezolucije, a društvo okupljeno po ovom pitanju mnogi su prepoznali kao simptomatično već prema njegovom sastavu i profilu. Naime, krug koji čine Austrija, Češka, Mađarska te Hrvatska spontano izaziva asocijacije na razdoblje Austro-Ugarske Monarhije, što na primjeru Hrvatske gotovo neminovno priziva i sjećanja na periferno-kolonijalnu povijest.

***

Upravo je (neo)kolonijalni kontekst zgodan simbolični uvodni moment pri pokušaju analize i razumijevanja recentne hrvatske vanjske politike, pa tako i aktualnih zbivanja u Gazi. Politička putanja za koju se odlučila ekipa s Plenkovićem na čelu pritom je vrlo jasna i tomu primjereno oskudno intonirana, ne samo u slučaju izraelsko-palestinskog sukoba. Riječ je o podaničkoj prozapadnoj politici, čak i u vrlo suspektnim slučajevima poput ovog kojim se bavimo u tekstu, o autokolonijalnoj i kompradorskoj politici koja traži svoje mjesto, pa makar i na samom rubu, u zadnjem redu globalne osovine definirane političko-ekonomskim i vojno-industrijskim „svetim trojstvom“ u sastavu SAD-EU-NATO. Još kada se tome doda da Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija RH vodi zvijezda našeg prošlomjesečnog teksta u ovoj rubrici, notorni Goran Grlić Radman – vjerojatno najnesposobniji u šarolikoj plejadi hrvatskih ministara vanjskih poslova – slika postaje potpunija i jasnija.

Uostalom, srodan je kurs službena Hrvatska zauzela već i u slučaju rusko-ukrajinskog sukoba, otpočetka dajući bezrezervnu podršku problematičnom kijevskom režimu. Radi se o pristupu koji je suspendirao bilo kakva složenija promišljanja, odnosno dokinuo političke, ekonomske i historijske sive zone intrpretacija kada je riječ o kontekstima u kojima se desio ruski vojni napad na Ukrajinu. To je također bila tema nekolicine tekstova objavljenih u ovoj rubrici u vrijeme početaka tog sukoba.

Premijer Hrvatske tjednima je papagajski, kao po špranci, ponavljao jednu te istu formulaciju koja definira službeni stav Vlade Republike Hrvatske po pitanju aktualne izraelske vojne operacije u Gazi. Takva dijagnoza otprilike i u najkraćem glasi: sve je započelo s Hamasovim upadom na teritorij Izraela 7. 10. 2013. i strašnim zločinima koje su pripadnici te terorističke organizacije počinili nad nedužnim civilima. Hrvatska zagovara neotuđivo pravo Izraela na obranu od terorizma, uz maksimalno poštivanje odredbi međunarodnog humanitarnog prava u ratu.

***

Dakle, 7. 10. 2023. kao nulta tačka. Nema tu svih onih silnih decenija, i duže, komplicirane historije, nisu bitni načini nastajanja države Izrael, žrtvovanje Palestine u (post)kolonijalnim političkim igricama, kontinuirano nasilje nad Palestincima, njihova protjerivanja i ubijanja. Ništa ne znače uništavanja cijelih palestinskih sela i otimačine zemlje, građenje nelegalnih naselja na okupiranim teritorijima što ne prestaje, Gaza koja je na sramotu cijelog svijeta nalikovala koncentracionom logoru i prije no što će ju izraelska vojska sada sravniti sa zemljom… To da navedemo tek nekoliko krupnih aspekata, nezaobilaznih za bilo kakvo minimalno razumijevanje složenog mozaika izraelsko-palestinskih odnosa.

Ništa od toga, čini se, Plenkoviću i njemu bliskim krugom nije presudno važno kada treba pragmatično definirati vanjskopolitičke stavove i pretočiti ih u službene fraze u ime države, a sve u suglasju s oficijelnom politikom evropske alijanse. Očito da se čak i vrlo pažljivo odabrana te diplomatski oprezno sročena formulacija UN-a u slogu „humanitarnog primirja“ može činiti prejakom u takvom kontekstu. Makar takvi stavovi mogli biti i oportuni. Jer potpuno je jasno da je po ovom pitanju, kao i po svim ostalim u domenama evropske politike, aktualnom premijeru Hrvatske uvijek vrlo važan orijentacijski parametar njegova vlastita politička budućnost koju vidi i traži u opciji neke vidljivije i utjecajnije funkcije u sklopu briselskog ili strazburškog političko-tehnokratskog stroja.

Ili će Plenković možda sebe tražiti pod okriljem NATO-a, ako ne uspije prodrijeti u prvi politički ešalon EU-a. Pa u tom kontekstu povremeno zauzima i pozu „većeg pape od Pape“. Kako, naime, drugačije objasniti činjenicu da je Hrvatska po pitanju spomenute Rezolucije deklarirala radikalniji stav od jedne Njemačke koja je pritom bila suzdržana, ako ne procjenom da je u ovom slučaju isplativije svrstati se uz jače igrače poput SAD (a možda i podleći njegovom diplomatskom lobiranju) i tu tražiti te eventualno tržiti neke poene.

Važan kontekstualni okvir za potpunije razumijevanje pozicioniranja političke vlasti u Hrvatskoj oko aktualne situacije u Palestini i Izraelu jest naravno teret historijskog nasljeđa Nezavisne države Hrvatske (NDH) tokom Drugog svjetskog rata. S naglaskom, jasno, na njenom nacifašističkom ustaškom režimu i strašnim zločinima genocidnih razmjera koje je isti proveo nad Židovima, Srbima, Ciganima, komunistima i ostalim „nepodobnim“ identitetima. Židovi su teško stradali pod ustašama u Jasenovcu i na drugim stratištima, a kada se to poveže s postupnim, ali kontinuiranim praksama historijskog revizionizma i relativizacijom domaćeg nacifašizma koji traju od 1990-ih do danas, onda zatvaranje očiju Banskih dvora pred teškim zločinima izraelskog režima nad Palestincima u Gazi, poprima dodatnu perspektivu. Usto, mnogi se uostalom itekako dobro sjećamo nepatvorenog antisemitizma koji je ne tek jednom ili dvaput izrečen, zapisan i potpisan sa strane prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u 1990-im.

***

No treba i priznati da su pritisci na drugačija mišljenja, stavove i interpretacije pokolja u Gazi od onih koje plasira službena politička vlast, u Hrvatskoj puno benigniji i neusporedivo manji u poređenju s onim što trenutno gledamo i slušamo s tim u vezi u središnjim evropskim zemljama, recimo u Francuskoj, a posebno u Njemačkoj. Kako naime razumjeti naizgled paradoksalnu situaciju u kojoj sve verzije evropske ekstremne desnice – u historijskom smislu ključno definirane antisemitizmom – sve odreda podržavaju politiku izraelskog režima u Gazi i ostatku Palestine, ako ne preko fenomena zvanog „političko zrcaljenje“. To u ovom konkretnom primjeru znači da ekstremna evropska desnica, uvijek utemeljena na nekom tipu fašizma, u politici Izraela prema Palestini prepoznaje upravo sindrome dosljednog provođenja fašističkog nasilja i s time se ispravno identificira.

Kao što je i historijski krimen Njemačke zbog holokausta karakterom i opsegom neusporediv s bilo čime drugim što ima veze s takvim nasljeđem, pa vidimo kako to danas prerasta u iščašenu i opasnu suprotnost koja će na kraju priče, po svemu sudeći, rezultirati daljnjim jačanjem političke desnice u toj zemlji. Tragom toga svjedočimo užasno opasnim situacijama da se u Njemačkoj skoro svaka, ma koliko dobro utemeljena, razumna i argumentirana kritika aktualnog genocida koji provodi Netanyahuov režim, pa čak i puno benignije prakse poput recimo javnih protestnih podrški Palestini, bespogovorno etiketira kao antisemitizam te shodno tome procesuira i kažnjava. U Hrvatskoj, barem za sada, tome tako nije.

Dapače, najveće društveno-političke kontroverze u Hrvatskoj u vezi sa svime ovim izazvale su židovske organizacije koje su redom napustile članstvo u Antifašističkoj ligi Republike Hrvatske krajem prošlog i početkom ovog mjeseca. Riječ je o Židovskoj općini Zagreb, Šoa akademiji i Židovskoj vjerskoj zajednici Bet Israel. Primarne razloge za takvu odluku pronašle su u tekstu naslovljenom „Ne postati zlo koje osuđujemo“ koji je napisao i javno objavio 25. 10. 2023. predsjednik Antifašističke lige RH Zoran Pusić.

Iako je Pusić u tekstu užasnutost svakodnevnim masovnim pokoljem djece i žena u Gazi nedvosmisleno doveo u vezu sa osudom brutalnih zločina koje su pripadnici Hamasa počinili nad izraelskim civilima 7. oktobra, čelnicima židovskih organizacija u Hrvatskoj i to je očito bilo previše. Simbolički upravo na tragu spomenutih reakcija njemačkih vlasti. Ipak zamjetno skandalozniji od odluka židovskih udruga u Hrvatskoj jesu stavovi povjesničara Ive Goldsteina sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji koristi svaku priliku da javno i u medijima naglasi pravo Izraela na samoobranu – a što je zapravo, da se ne lažemo i da ne okolišamo previše, tek eufemizam za brutalnu vojnu agresiju s elementima genocida – ne da bi se pritom barem jednom riječju osvrnuo na teške zločine tog režima nad Palestincima u Gazi.

Na kraju par riječi i o predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću u svemu ovom. I ovo je pitanje, kao uostalom i skoro svako drugo, izazvalo otvorene trzavice između njega i Andreja Plenkovića. Milanović je osudio odluku prema kojoj je veleposlanik Hrvatske pri UN-u glasao protiv Rezolucije, ocijenio ju je kao ishitrenu, nepromišljenu i kompromitirajuću po nacionalnu sigurnost, smatrajući da je trebalo ostati u poziciji neutralnosti. Predsjednik je u pravu kada kaže da se po ovom, ali i u vezi sa svim ostalim vanjskopolitičkim pitanjima, Vlada morala konzultirati s Uredom Predsjednika Republike i na taj način sukreirati vanjsku politiku – tako je i Ustavom regulirano – ali to nije napravila i redovito ne čini.

Od Plenkovića je zauzvrat dobio uobičajan paket reakcija. U njegovim očima i na njegovim usnama predsjednik tako više nije samo rusofil, već i aktivistički agitator za palestinsku stvar koji čini štetu ugledu Hrvatske u Evropi i svijetu. Ukratko, ništa novo. Još jedna u nizu epizoda domaće televizijske sapunice s dvojicom političkih narcisa u glavnim ulogama.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid
Hromadžić: Utopijski triptih
Hromadžić: Hegemonija
Hromadžić: Powerpoint afera
Hromadžić: O banalnosti zla
Hromadžić: Lex AP
Hromadžić: Oda lipe radosti

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti