Priče iz susjedstva
Već je nekoliko godina otkad koristim tu digitalnu platformu za dijeljenje prijevoza. Nije nelogično. Zbog posla se skoro svake sedmice vozim autom tristotinjak kilometara, pa je to zgodna mogućnost da se podijele troškovi dizela i autoceste. Uglavnom kao vozač nudim vožnju, a nekoliko sam je puta i kupovao, to jest bio suputnik.
Aplikacija je jednostavna i brza, iako ne baš uvijek i pouzdana, ali uglavnom funkcionira. U promo narativu na početnoj stranici, diči se širokim izborom odredišta i ruta po niskim cijenama. Čini se da daje prednost onome koji prijevoz kupuje u odnosu na onoga koji vožnju prodaje, jer sugerira da se postavi poprilično niska početna cijena vožnje i time računicu vozača čini rubno isplativom. A kada cijenu povisiš za par eura, tada te riječima, fontom i bojama upozorava da ćeš možda zažaliti zbog takve odluke, da će kupci odabrati nekog drugog, te je vrlo moguće da ćeš se zbog toga na kraju voziti sam.
Ukratko, tu i tamo dotična aplikacija zna zagnjaviti. Na primjer, pokušava te nagovoriti na skretanja sa definirane rute tvoje vožnje kako bi pokupio putnike iz manjih mjesta koji nemaju toliko vožnji na izbor u poređenju s većim gradovima, pa im je zato teže pronaći prijevoz. A kada to odbiješ, onda ti dosađuje anketnim pitanjima: jesi li siguran u svoju odluku; hoćeš li razmisliti još jednom; zašto si to učinio…
Traži odgovore i objašnjenja, privodi te na svojevrsno saslušanje, a ti se u nametnutoj ulozi krivca moraš opravdavati. I premda si već nekoliko puta napisao i poslao „ljubavno pismo“ u stilu: „Dragi algoritme, ne skrećem nikad sa rute i ne uzimam putnike osim na početnoj destinaciji, pa Te lijepo molim da mi više ne šalješ takve ponude…“; one i dalje, stalno i iznova pristižu. I naravno da pristižu jer su tvoja „ljubavna pisma“ jednosmjerna, nema krajnje adrese, niko ih ne čita.
Kao da si u svijetu nekakvog Kafkinog junaka. Vremeplovom si premješten u digitalno-tehnološku epohu, ali sve je mekano simbolički usporedivo sa starijim, klasičnijim modelima sivog birokratsko-sudskog terora i kontrole. Moraš vrludati kako znaš i umiješ jer dok ne odgovoriš, i to u barem minimalno zadanom opsegu znakova koje te aplikacija traži da upišeš, neće te pustiti dalje. Srećom, algoritamski joj mozak još uvijek nije tako razvijen, pa se i dalje možeš provući „odgovorima“ poput: affgr tsfchj cnlf fnvkvlkg vnkuf liv dghknbčk gpgbfl… što sa zadovoljstvom činim.
Nije nevažno da je aplikacija i dalje „besplatna“ u ovom dijelu Evrope, što znači da kompanija u čijem je vlasništvu ne uzima fee vozačima i njihovim suputnicima, onima koji kupuju prijevoz. No to će se sasvim sigurno u dogledno vrijeme promijeniti jer je model već odavno komercijaliziran u „središnjim“ zemljama Evrope. A onda ćemo, kako to već biva, migrirati na neke druge, alternativne internetske platforme koje će se u međuvremenu pojaviti za iste takve prakse.
Zašto onda koristim navodnike uz riječ besplatna u ovom kontekstu? Zato što već dvadesetak godina, otkako smo zasurfali u epohu tzv. društvenih mreža na podlozi tzv. web 2.0 modela, informacija – s naglaskom na onoj osobnoj, privatnoj – jest isplativa sirovina najvišeg ranga vrijednosti i važnosti za suvremeni kapitalizam. Po količini kapitala i realizaciji profita koji se uz nju povezuju, usporediva je s onim tradicionalnim, klasičnim sirovinama kakve su rude, nafta, zemlja, voda… Pa tako i spomenutu digitalnu platformu za dijeljenje prijevoza plaćamo svojim osobnim podacima koje alati sofisticiranih algoritama potom sistematično obrađuju, sortiraju, kategoriziraju i plasiraju na tržišta poput recimo marketinškog, to jest prodaju naše profile oglašivačima. I sve to već dugo znamo.
Neću ovom prilikom dalje o tome, o toj ekonomsko-političkoj dimenziji komunikacijsko-tehnoloških procesa. Nešto me drugo u vezi s tim ovaj put više zanima. To su društveno-personalni rituali i iskustva međuljudskih povezivanja putem dijeljene vožnje.
Prije toga mali skok na autostopiranje, koje nije potpuno nestala i zaboravljena praksa na našim cestama. Još se uvijek, tu i tamo, mogu primijetiti uglavnom mlađi ljudi, češće u toplijim ljetnim mjesecima i nerijetko u backpackerskom outfitu, kako uz cestu podižu palac žicajući besplatan prijevoz. Lično pamtim takva zanimljiva i uzbudljiva iskustva otprije 25 godina, recimo kada sam se iz ovog našeg rukavca Evrope stopiranjem pokušavao prebaciti do Sicilije.
Ima toga još uvijek, ali čini se manje nego ranije. Tome uostalom sistemski doprinose raznorazne cestovne regulative u nizu evropskih država koje nerijetko ograničavaju, ako ne i potpuno zabranjuju, prakse autostopiranja. Često se takve represivne mjere opravdavaju mantrama o sigurnosti i bezbjednosti. Jer ne zaboravimo da smo sa 21. vijekom, u koji su nas uvele i globalno distribuirane slike rušenja njujorških blizanaca, stupili i u eru „borbe protiv terorizma“. U njoj se političko-ideološkom i mejnstrim medijskom retorikom redovito proizvode osjećaji prijetnje, ugroženosti i opasnosti, kreira sveopća kultura straha.
Digitalne platforme i aplikacije dijeljenja prijevoza – natrag k njima – zasigurno doprinose trendovima smanjenja autostopiranja, ali i promicanju komercijalnih pristupa takvim praksama, a sve optočeno oprezom i brigom za sigurnost. Uostalom, kompanija čije usluge koristim, na svojoj početnoj stranici navodi kako permanentno „provjerava ocjene, profile i osobne isprave kako bismo znali s kim putuješ i tko može bezbrižno rezervirati tvoj prijevoz na našoj sigurnoj platformi“. Zato konstantno provodi neki vid biopolitičkog modela. Tražeći da ažuriramo osobne podatke, nas se mjeri, ocjenjuje, kategorizira, rangira i smješta u vrijednosne razrede. Implicira se da je potrebna garancija korporacije kako bi kao nepoznat/a ušao u auto nekom nepoznatom.
Staro dobro autostopiranje, umjesto toga, igra na kartu početnog, samopodrazumijevajućeg međuljudskog povjerenja.
Provjera, sigurnost, bezbrižnost… dakle. Svijet i značajan broj stanovnika ove planete nikada do sada nisu življeli s osjećajima veće globalne povezanosti, ali obrnuto proporcionalno tome i sa dojmovima o snažnoj fragilnosti, mogućnostima da nam se zaprijeti i da nas se ugrozi. Pa je možda i to jedan od razloga zašto svoje suputnike s kojima dijelim prijevoze preko dotične aplikacije redovito pitam kakva su im iskustva po tom pitanju, pozitivna ili negativna, dobra ili loša. To u onim situacijama u kojima procijeniš da postoji interes za komunikaciju u autu, što se lako prepozna i prešutno regulira već tokom prvih par minuta vožnje. Uostalom, nikad to nije bilo lakše dati do znanja. Namjestiš se i prikačiš na svoje osobne komunikacijske gedžete – slušalice su u ušima i ekrani su pred očima – pa se zatvoriš u samo svoj virtualni balon i ostaviš svijet s onu stranu „zidova“.
I odgovori su očekivano predvidljivi. Sve je super i sve je za pet. Ne pretjerujem kada pišem da su iskustva mojih suputnika vrlo dobra i odlična u 99% slučajeva. Vjerujte mi na riječ, ne tvrdim to tek tako i olako. Uzorak je tokom ovih nekoliko godina poprilično narastao i postao reprezentativan po svim ključnim varijablama, generacijskoj, rodnoj, socijalnoj, klasnoj. Ima tu i uvijek prisutne romantike. Vozio sam jednom mladi par, ljude u kasnim dvadesetim, koji su se upoznali na jednoj takvoj vožnji dvije godine ranije i ostali su zajedno. I dalje uvijek putuju na taj način.
U suprotnosti sa slikama i narativima kojima smo medijski bombardirani iz sekunde u sekundu, u kojima se samo nižu slike nasilja, užasa, smrti, razaranja i katastrofa, i u kojima su ljudi jedni drugima uvijek potencijalna prijetnja („čovjek je čovjeku vuk“), živa iskustva iz interakcije sa mojim nepoznatim suputnicima prijatna su i pozitivna svih ovih godina. Sve ide u prilog tezi da su ljudi u ogromnoj većini slučajeva načelno ok. Uz uvjet da su okolnosti i konteksti u koje su smješteni također ok. I ne samo da nisu prijetnja jedni drugima, već su često zabavni, pametni, zainteresirani. Da razmišljaju i da se znaju šaliti. Opća iskustvena mjesta za koja se čini da ih je potrebno uvijek iznova potvrđivati.