Priče iz susjedstva
Ako negdje, na primjeru nekog fenomena, želimo testirati tvrdnju da historija uvijek i iznova ponavlja stare motive u novom ruhu, onda su društvene artikulacije desnice, s njoj nerijetko pripadajućom prtljagom ideološko-političkih manifestacija nacifašizama, dobar teren za empirijske provjere navedene teze. Mučna, tegobna su iskustva višedecenijskih racionalno-argumentativnih i kritički orijentiranih napora da se dopre do srži „desničarskog imaginarija“, logički pokuša shvatiti i razumjeti ta nagomilana destruktivnost, masovno kolektivno ludilo i iracionalnost fašizma.
Kojoj god intelektualnoj, naučno-teorijskoj i analitičkoj tradiciji da se priklonimo u traženju prikladne konceptualne aparature kako bismo pristupili tom teškom zadatku, a njih u marksističkim, psihoanalitičkim i kritičko-teorijskim školama mišljenja ne nedostaje (od Adorna, Horkheimera i Marcusea, preko Fromma i Reicha, te domaćih nam Močnika i Budena, pa do mnogih drugih…), logika fašizma i nacizma nekako nam uvijek bježi, izmiče, curi poput pijeska među prstima.
Rijeka je proteklih tjedana regionalno poprište jednog takvog uprizorenja novog-starog marširanja fašistoidne desnice. Grad koji upravo ovih godina obilježava neslavnu stogodišnjicu prvog evropskog i svjetskog eksperimenta fašizma u praksi – riječ je, naravno, o čuvenom D'Annunzijevom političkom i ideološkom orgijanju gradom na Rječini (od septembra 1919. do januara 1921.), sve optočeno pervertiranim verzijama umjetničkog nadrealizma i poetskog dadaizma – ponovno je, novinarskim žargonom rečeno, ustalasao javno-medijske duhove u Hrvatskoj. Povod tome je umjetnička intervencija pod nazivom „Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik“ u sklopu programskog pravca „Doba moći“, jednog od ogranaka projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture (EPK), koju je osmislio i izveo umjetnik i politički aktivist iz Rijeke Nemanja Cvijanović.
Njegova instalacija-skulptura u vidu velike nakrivljene crvene zvijezde-petokrake – s 2.800 krhotina razbijenog stakla zabodenih u nju, što simbolizira sjećanje na broj partizana poginulih u borbama za oslobođenje Rijeke 1945. – postavljena na vrh nebodera na gradskom Korzu od 20. septembra do 4. oktobra 2020., postala je motiv koji je nadišao sfere umjetnosti i kulture. Događaj je prerastao u prvorazrednu društvenu kontroverzu u Hrvatskoj, posebice na političkoj desnici, ali je, nažalost očekivano, izazvao i veliki bijes ustašoidnih redikula. Po inicijalnom planu ovaj umjetnički projekt trebao je biti realiziran 3. maja 2020., na obljetnicu oslobođenja Rijeke, no zbog epidemije koronavirusa otvaranje je prolongirano, te je kao novi datum odabran 20. septembar ove godine, dan kada je 1943. Izvršni odbor Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) donio odluku kojom se nakon kapitulacije fašističke Italije, Istra, Rijeka, Zadar i ostala okupirana područja trebaju priključiti matici zemlji Hrvatskoj.
Jasno je da reakcija na ovaj umjetnički čin nije manjkalo, pljuštale su sa svih strana političkog spektra. ‘Vječni’ gradonačelnik Rijeke, SDP-ov Vojko Obersnel, bio je razumljivo među ispostavljenijim, ali i glasnijim protagonistima pritom. Na tragu svog višestruko i nedvosmisleno profiliranog stava da je antifašizam univerzalna historijsko-civilizacijska vrijednost, Obersnel je ovom prilikom naglasio da je zvijezda „simbol borbe za radnička prava i slobodu“, te „da ne dozvolimo da nam crnokošuljaši određuju što smijemo, a što ne smijemo u našem gradu“.
HDZ-ov ministar mora, prometa i infrastrukture, te sve izvjesniji kandidat te stranke za župana Primorsko-goranske županije na lokalnim i županijskim izborima u proljeće slijedeće godine Oleg Butković preko Twittera je pak poručio da „ne podržava ovakve kvazi umjetničke anakronizme koji simboliziraju spomenik jednom vremenu koje je iza nas. To vrijeme ide kraju, a konačni kraj će se dogoditi na lokalnim izborima sljedeće godine!“
Pozicioniranje po ovom pitanju, silom performativa, to jest formalne funkcije u postojećoj političkoj strukturi, nije mogla izbjeći ni aktualna ministrica kulture i medija iz redova iste stranke Nina Obuljen Koržinek. U stilu hinjene ekvidistance, odnosno višestruko prokazanih pokušaja da u imenu navodne tehnokratske stručnosti i kvazi ekspertnosti, a pod plaštom „europskih vrijednosti“, prikrije svoju vrijednosnu orijentaciju koja je nesretni spoj neoliberalizma i umjerenog konzervativizma, ova Plenkovićeva ministrica i ovjekovječena nekritička eurofilka s evropske periferije, zamjerila je projektu ‘sporne’ instalacije, ni manje ni više nego kršenje zakonske procedure.
„Za postavljanje instalacije na neboderu u Rijeci nije ishođeno odobrenje Konzervatorskog odjela u Rijeci niti su ispunjeni uvjeti koji uključuju ishođenje suglasnosti vlasnika i stanara i izradu elaborata o statičkom osiguranju, zbog čega je u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara postavljena instalacija izvedena mimo zakonom propisane procedure“, izjavila je Obuljen Koržinek za HINA-u, ali ipak i dometnula, za svaki slučaj, da je riječ o primarno političkoj akciji kojoj je cilj dalje poticati ideološke sukobe u hrvatskom društvu.
Gradska uprava i Muzej suvremene umjetnosti u Rijeci, odmah su demantirali ministričine navode o navodnim proceduralnim propustima, odgovorivši joj da je sva potrebna dokumentacija za izvedbu ovog umjetničkog projekta ishodovana na vrijeme i transparentno. Na kraju ovog izbora političkih izjava koje su pratile Cvijanovićevu umjetničko-aktivističku instalaciju spomenimo i Facebook objavu Katarine Peović, saborske zastupnice lijeve partije Radnička fronta, ali i izgledne kandidatkinje te stranke za gradonačelnicu Rijeke na skorašnjim spomenutim izborima: „Ne simbolizira li zvijezda nešto što može pomoći da se Rijeka i obespravljeni u Rijeci, kao i svuda u Hrvatskoj oslobode? Nije li zvijezda simbol društva solidarnosti, jednakosti, prekida s vjerovanjem da ‘nema drugog načina’. Nije li zvijezda konačno ‘Ne!’ bijedi i nepravdi?“, zapitala je Peović.
No ipak su ponajviše pažnje te zabrinutosti kod lijevo i liberalno orijentirane javnosti izazvale aktivnosti ‘ulične’, ne nužno stranački organizirane desnice u Rijeci, uz potporu njihovih istomišljenika iz drugih dijelova Hrvatske. Nije Cvijanovićeva instalacija prvi slučaj-povod da se pojedinci i skupine desne, profašističke orijentacije, podignu na zadnje noge u Rijeci.
Treba se prisjetiti njihovog agresivnog uprizorenja ispred zgrade HNK „Ivan Plemeniti Zajc“ 5. augusta 2015. – to je datum kada se u Hrvatskoj slave blagdani Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja – a upravo tada, i ne slučajno baš tada, bivši intendant tog riječkog kazališta, režiser Oliver Frljić, organizirao je tribinu „Žene u ratu“. Na njoj je nekoliko žena različitih nacionalnosti javno progovorilo o svojim teškim, traumatičnim iskustvima silovanja, zarobljeništva, mučenja i premlaćivanja… koja su doživjele za vrijeme rata kojeg hrvatski nacionalisti doživljavaju iz isključivo jednodimenzionalne perspektive. Tom prilikom je i fizički napadnut novinar Hrvoje Šimičević koji je izvještavao sa spomenutog događaja. Od tada pa do danas, desnica u Rijeci – gradu koji se tradicionalno smatra liberalno-lijevom utvrdom u Hrvatskoj i u kojem HDZ nikada nije osvojio vlast – polako, ali prepoznatljivo jača. Kao, uostalom, i u ostatku zemlje.
Jasno se to vidjelo i u žestokim reakcijama na aktualni umjetnički artefakt u vidu motiva crvene zvijezde-petokrake. Tim se povodom lokalna desnica uspjela čak dvaput organizirati u svega sedam dana, okupiti nekoliko stotina ljudi i napraviti javne ulične akcije koje su bile više od uobičajnog neofašističkog derneka. Naime, pored standardnih mahanja ustaškim zastavama i obilježjima, spaljivanja papirnatih petokraka i uzvikivanja fašističkih parola, na privatnoj poliklinici Obersnelovog zamjenika Nikole Ivaniša razbijeni su prozori i ispisani uvredljivi grafiti.
U političkom kontekstu, akteri koji prednjače u promicanju ovakvih trendova u Rijeci privrženici su lokalne podružnice Hrvatske stranke prava (HSP), posebno oni među njima okupljeni u notorni „Stožer za obranu hrvatske Rijeke“. No ipak je ključna i najradikalnija predvodnica tamošnjih „desnih skretanja“ navijačka skupina NK Rijeka, popularna „Armada“, utočište za očito mnoge frustrirane, ogorčene i obespravljene, a izmanipulirane mlade ljude tog nekad bogatog i prosperitetnog, a danas deindustrijaliziranog i poprilično obesmišljenog grada koji pred sobom nema jasnu razvojnu perspektivu i viziju.
Upravo to nas dovodi do konteksta kojeg moramo barem naznačiti, ne samo zato jer je neposredno određujući i za Cvijanovićevu instalaciju. Naime, prethodno je već spomenuto da je projekt „Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik“ nastao u okviru EPK Rijeka 2020 programskog pravca „Doba moći“ koji, navodima iz samog programskog sadržaja, „polazi od lokalne situacije i istražuje povijesne mijene i aktualne manifestacije moći“. Drugim riječima, problemski se suočava s teškim, prijepornim historijskim pitanjima u kojima se ono lokalno, domaće, dijalektički susreće s širim, globalnijim društveno-političkim nasljeđem, te kritički propituje brojne ideologije i režime koji su vladali Rijekom. Sama EPK Rijeka 2020 opsežna je tema koja zalužuje posebno mjesto razrade, između ostalog i zato jer je koronavirus epidemija temeljito poremetila inicijalne planove izvedbe ove cjelogodišnje manifestacije od koje su oni koji vode grad, u svim ključnim domenama, politici, ekonomiji, kulturi, univerzitetu… jako puno očekivali.
Čak toliko da su u taj projekt uložili svu svoju imaginaciju, percipirali su ga kao inicijalni zamašnjak neke buduće, svjetlije i prosperitetnije revitalizacije zapuštenog grada. No od toga, izvjesno, ništa biti neće. Stoga i razlog više za očaj koji se uvukao u gradske strukture, ali i za zabrinutost jer, historija nas uči, poprišta devastiranih ekonomija pravi su raj za desničarske agitacije i mobilizacije.
Kritičke interpretacije EPK Rijeka 2020 otvaraju i neka paradigmatska pitanja poput statusa, uloge i mjesta kulture u društvenoj stvarnosti tzv. postindustrijskog svijeta; o komodifikaciji kulture i društva pod diktatom kapitalističke ekonomije; statusu rada i radništva u uvjetima tzv. kreativnih kulturnih industrija, itd.; stoga ćemo se na ovom mjestu dotaknuti tog projekta tek toliko koliko nam je potrebno za adekvatnu kontekstualizaciju nosivih problemskih pitanja u ovom tekstu.
Projekt EPK Rijeka 2020 – pored blistavo spektakularne i nezaboravne noći otvaranja u februaru ove godine koja, u svjetlu onog što je netom nakon nje uslijedilo, sada izgleda poput cinično-ironijske provokacije neke više sile – ponudio je velike, revolucionarne riječi kao svojevrsne terminološke markere programskog statementa: hrabrost, neobičnost, progresivnost, slobodarstvo… Uklesane su velikim fontom kao vrijednosni postulati načelne programske platforme cijelog događaja. No oni iole upućeniji u ideologiju kapitalističkih kulturnih industrija, a to je pripadajući okvir svih evropskih prijestolnica kulture, pa i Rijeke, od njihovog pokretanja 1985. do danas, znaju da sve to ima veze s „hrabrošću, progresivnošću i slobodarstvom“ baš onoliko koliko i kapitalizam ima veze sa, recimo, solidarnošću. Dakle sadržajno ništa, nula, ali kapitalistička matrica uvijek računa s reklamno dobro utrživim potencijalima kooptacije progresivnih ideja.
Zanimljiv je slučaj jednog od većih projekata osmišljenog i pokrenutog u sklopu EPK Rijeka 2020, upravo unutar pravca „Doba moći“, radi se o restauraciji čuvenog Titovog broda Galeb. Naravno, rekonstrukcija je koncipirana ziheraški, po srednjoputaškom modelu EU politike osude ‘svih totalitarnih režima’. Pa će nam se, svi su izgledi, Galeb vrlo vjerojatno muzeološki uprizoriti kao jedan komercijalno-turistički atraktivan i koketan spomenik navodno neobuzdanim hirovima i hedoniji „vođe-diktatora“, a nešto manje kao prostor koji historijski simbolizira planiranje i izvedbu ingeniozne međunarodne antikolonijalne i antiimperijalističke politike nesvrstanih. Uz dodatak u vidu određene doze odioznosti koja počiva na uvidu da se sve to zbiva u gradu koji upravo ovih godina prolazi kroz zadnje etape višedecenijskog propadanja svoje respektabilne industrijske historije, pri čemu je kraj brodogradnje samo finalni čin te tragedije.
U tom je kontekstu Cvijanovićeva izvedba doista svojevrsno pozitivno iščašenje u odnosu na zadanu matricu EPK Rijeka 2020. Mogli bismo ustvrditi da se tu radi o uspjelom pokušaju politički angažirane umjetnosti da proizvede učinak kolektivnog zrcalnog suočavanja s recentnijim historijskim nasljeđem u dijalektičkom ključu. I upravo je to ono što je „desničarski impuls“ nagnalo na spontane agresivne reakcije spram projekta „Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik“, a što obnova Titovog Galeba, koja se provodi na opisani način, naprosto ne može učiniti. I to nas, krenimo prema zaključnim interpretacijama slučaja kojim se ovdje bavimo, vraća ishodišnim pitanjima s kojima je započet tekst. I pokušaju da s Cvijanovićevom crvenom zvijezdom-petokrakom ‘zaoremo’ u brazdu „fašističkog podsvjesnog“.
Tu se susrećemo s nekoliko očitih paradoksa. Nešto malo složeniji pristup upućuje nas na opće mjesto historije umjetnosti, problemski motiv star barem stotinu godina, a to je status suvremene, tzv. društveno angažirane umjetnosti nasuprot onog što se obično smatra klasičnom „lijepom umjetnošću“, te uloga i značenje umjetničkog djela, artefakta pritom. Evidentno je da se i na primjeru Cvijanovićeve zvijezde žestoko sudaraju obrasci konotativnog i denotativnog razumijevanja simbola. Naime, dok se umjetnik na sve načine, bilo imlicitno u svome radu ili eksplicitno kroz medijsko-javne izjave, trudi ukazati na neminovnost čitanja umjetničkog djela društveno-historijski kontekstualno i u ključu „prenesenih značenja“, pa i onda kada je takav uradak neprikriveno politički angažiran (tako je petokraka, osim spomenute probodenosti krhotinama stakla, i vidljivo nakrivljena, rekli bismo da na jedvite jade održava krhku ravnotežu i djeluje kao da će se svaki trenutak urušiti), dotle je za ratoborno raspoloženu desničarsku svjetinu to uvijek i samo doslovan znak jednog omraženog poretka, ideologije i države kojih već jako dugo nema.
Percepcija je to koja ostaje zarobljena u permanentnosti svoje vječne sinkronije, bez mogućnosti i želje da se dopre do suptilnijih razina dijakronijske spoznaje, barem pokuša uvidjeti genealogija društvenih fenomena. Posljedično, takav um posvuda, neprestano vidi prijetnju, aveti Jugoslavije, Jugoslavena, komunjara i sličnih zombi identiteta. Poprilično smo sigurni da bi u nekoj zamišljenoj nadrealnoj situaciji, u kojoj bi riječkim neofašistima – što su ovih dana alkoholizirano balavili po Korzu protiv petokrake – bila ponuđena na uvid Duchampova Fontana, ista bi bez oklijevanja bila iskorištena kao odlagalište za organsku tekućinu iz nabreklih mjehura. Ako je Cvijanovićeva umjetnička instalacija tek puki simbol komunističke Jugoslavije, onda ni Duchampova Fontana nije ništa drugo doli sanitarni pisoar.
Još nam je problematičniji jedan drugi paradoks pri tretiranju ovog fenomena, tako upečatljiv da na njega desnica nema i ne može imati odgovor, pa stoga nudi tek agresiju i neartikulirani urlik, primordijalni huk koji prethodi jeziku. Do toga, na primjer, dolazi kada ih sučelite s notornim historijskim činjenicama da je partizanski antifašistički narodnooslobodilački pokret, čije simbole pljuju i pale, oslobodio Rijeku od fašističkih okupatora kojima su Kvarnerane, Istrijane i Dalmatince isporučili oni čijim se obilježjima ti nesretnici danas ogrću – Pavelić i njegove ustaše. Ipak, nije taj paradoks bez uporišta. Već trideset godina hrvatsko je društvo izloženo ideologiji koja ima šizofrene učinke, a gotovo identično je i u cijeloj jugoslavenskoj regiji.
Po jednoj strani, antifašističke tekovine partizanske narodnooslobodičke borbe upisane su u hrvatski Ustav, dok se istovremeno cijelo to vrijeme otvoreno i nešto manje otvoreno, pripuštaju, toleriraju i potiču nacifašistički resantimani iz najgoreg perioda u historiji ove zemlje, NDH-ovskog ustaškog režima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Istovremeno, barem za trenutak, bilježimo i momenat iznenadne slabosti. Promatrajući tu gomilu ovih dana u Rijeci, te ljude koje je ideologija zla na loš način nagovorila, teško je bilo tek tako odmisliti socijalno-klasnu dimenziju prizora, uprizorenu estetikom ruinirane bijede: stotine očito obespravljenih, osiromašenih, ekonomski i društveno depriviranih koji satisfakciju za svoj očaj traže na pogrešan način i na pogrešnom mjestu.
Stoga ova slika nudi zaokružen siže aktualnog društvenog stanja u Hrvatskoj, ali i u cijeloj našoj regiji: pokradeni, nezaposleni, besperspektivni koji pljuju po historijskim simbolima društvene, ekonomske i radne jednakosti za sve, a pritom zaodjenuti u boje i znakovlja koja zlorabe oni koji su ih pokrali, učinili nezapošljivim i oduzeli im afirmativnu perspektivu.
No neka trenutak spomenute slabosti odmah, netragom mine. Primjeren nauk iz prošlosti, besmrtne riječi koje se pripisuju Radi Končaru, vječni su podsjetnik da od fašizma ne treba tražiti milosti, niti mu je dati.