foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Nova lica hrvatskih gradova

Priče iz susjedstva

Zapanjujućom su se brzinom dogodile te promjene. Hrvatsku su odnedavno preplavile hiljade stranih radnika. Zemlju koja je koliko do jučer, govoreći u kategorijama historijskog vremena, na kapaljku pripuštala strance koji bi željeli u nju doći, raditi, a možda i ostati, organizirati svoj život. Desilo se to doslovno „preko noći“. Lako je mnoge od tih ljudi, zbog tipova poslova koje obavljaju, rasnih distinktivnih obilježja i jezika koje govore, primijetiti na svakom koraku.

I tako je posvuda, u cijeloj Hrvatskoj, ne samo u Zagrebu i većim gradovima, već i u manjim mjestima. Recimo, svjedočio sam tome prije mjesec i pol dana u Obrovcu. U zaboravljenom, zapuštenom i napuštenom, ali na neki bizaran način šarmantnom gradiću koji se utisnuo u kotlinu, tik do jednog od rukavaca lijepe Zrmanje, gledao sam jedne subote kako na raskršćima ulica ćaskaju tek grupice stranih radnika. Sami, ni traga ni glasa od „domaćih ljudi“.

Jasno, ti ljudi uglavnom rade teške, opasne i slabo plaćene poslove. Klasičan fenomen globalnog tipa, eksploatacija uvezene jeftine radne snage. Ima ih po poljima i plantažama, na njivama, u vinogradima i maslenicima. U gradovima ih susrećemo svakodnevno, recimo kao vozače u taksijima. Ili ih viđamo na biciklima, dok s velikim kutijama prepoznatljivih boja na leđima jure ulicama nastojeći pobijediti u utrci koju je nemoguće dobiti. Preteći vrijeme, biti brži i još brži, najbrži u dostavi.

A i na gradilištima su u sve većem broju. U zagrebačkom olujnom nevremenu epskih razmjera koje je protutnjalo i rasturilo grad popodne 19. jula ove godine, u visokoj kran dizalici koja se sručila na ulicu baruna Filipovića u širem centru Zagreba nalazio se strani radnik iz Indije. Svi koji su vidjeli taj prizor i svjedočili mu, uključujući i liječnike u bolnici u koju je radnik dovezen, nisu mogli vjerovati da je uspio preživjeti takav pad. Štoviše, prošao je tek sa višestrukim prijelomom ruke.

No građevinari se ipak žale, nezadovoljni su brzinom, efikasnošću i produktivnošću radnika „baušetalaca“ iz tih novih dalekih destinacija. U medijima i javnosti već se čuju žalopojke za „starim dobrim vremenima“ kada su u građevinskim poslovima u Hrvatskoj apsolutno dominirali provjereno dobri radnici iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije… Takvih još ima, ali ih je sve manje. Hrvatska im, s obzirom na višestruko lošije radne uvjete, nije više atraktivna u usporedbi s Njemačkom, Irskom, Austrijom, Slovenijom… Kao uostalom i Hrvatima i Hrvaticama koji u desecima hiljada godišnje preseljavaju, odlaze raditi u ekonomski razvijenije i bogatije evropske države.

Ono što pritom naprosto bode u oči, kao svojevrsna diskriminacijska nepravda velikog kalibra, jest golim okom vidljiva činjenica da dok neki ljudi – makar i iskorištavani u teškim radnim i životnim uvjetima, ali ipak u statusu legalnih migranata – ulaze u Hrvatsku i ostale zemlje Evropske unije, dotle neki drugi ljudi, nazivani ilegalnim migrantima, imaju drugačiji tretman i status, završavaju na bedemima, granicama „tvrđave Evropa“. Ne dopušta im se ulazak, protjeruje ih se, proganja, tuče, diskriminira ih se na svaki zamisliv način.

Kako izbjeći pomisao da su pritom u igri vjersko-identitetski i rasni kriteriji? Jer dok se na legalne načine, zbog potrebe za uvozom jeftine radne snage, u Hrvatsku i Evropu pripušta ljude iz predominantno hinduističke Indije, isto takvog Nepala ili kršćansko-rimokatoličkih azijskih zemalja kakvi su Filipini, dotle na njenim granicama zapinje populacija iz država s pretežito muslimanskim stanovništvom, Sirije, Afganistana, Bangladeša, Iraka… Jednako kao i tzv. klimatski migranti iz subsaharske „crne“ Afrike, Malija, Gvineje, Burkine Faso, Kameruna… kojih će iz godine u godinu biti sve više zbog globalnog toplinskog ključanja.

***

No procesi globalnih radnih migracija naprosto su nezaustavljivi. Na tom planu veća ili manja hermetičnost nacionalne kapitalističke države, historijskog proizvoda 19. vijeka, pokazuje svu svoju dotrajalost. Prema službeno dostupnim podacima, u ovoj je godini, do kraja septembra, izdano 129 hiljada dozvola za rad strancima u Hrvatskoj. Posebno mjesto u toj priči pripada posrednicima, sada već u stotinama brojimo domaće agencije koje su se specijalizirale za dovođenje i zapošljavanje stranih radnika.

Veliki su novci u pitanju. A i puno je muljanja pritom, nezakonitih radnji. Recimo slučajevi da agencije od tih radnika traže proviziju koja im ne pripada, zatim neki vlasnici firmi, kapitalisti-eksploatatori (u Hrvatskoj se uvriježio termin poslodavac koji smatram promašenim i neprimjerenim, poslo-davac: onaj koji „daje“ posao; pa stoga izbjegavam njegovo korištenje) koji ne prijavljuju radnike, ne uplaćuju im osiguranja i doprinose, isplaćuju im plaće niže od dogovorenih, ili ih ne isplaćuju uopće. A sami radnici koriste okolnost da legalnim ulaskom u jednu od država EU-a otvaraju sebi vrata i za ostala nacionalna evropska tržišta rada. Na taj način periferne zemlje u toj alijansi, poput Hrvatske, bivaju iskorištene kao odskočna daska kako bi se strani radnici lansirali dalje, dokopali se bogatijih evropskih država. Praksa je to koju, uvijek zagovarajući prava podređenih i nemoćnijih, možemo samo pozdraviti.

Dobro je poznat scenarij takvih aranžmana dolaska u EU. Radnici iz Azije plaćaju više hiljada dolara posrednicima, agencijama u njihovim zemljama, kako bi im pronašli posao i dopremili ih do neke evropske destinacije poput Hrvatske, te ih povezali s ovdašnjim agencijama koje im sređuju potrebnu zakonsko-administrativnu papirologiju vezanu uz boravak i rad. S obzirom da se radi o velikim novčanim iznosima, za ljude iz tih zemalja enormno visokim, zadužuju se cijele familije kako bi sina, brata ili supruga poslali na rad u Evropu. Nerijetko se radi o kreditiranjima kod banaka, uz hipoteke na porodičnim kućama. Isti se pojedinci potom obavežu – tu je važan i tradicijsko-kulturalni princip vjernosti porodici i privrženost zajednici iz koje se dolazi – da će određeno vrijeme, prvih nekoliko godina, odvajati značajan iznos od svojih mjesečnih primanja, koja su za evropske prilike nevelika, i slati taj novac kući, svojim familijama, kako bi isti mogli preživjeti i otplaćivati dugove.

***

U prilog prethodno izrečenom ide priča prijatelja koji je vlasnik male birtije u jednom novozagrebačkom kvartu. Prije nekoliko dana mi je ispričao kako mu je u kafanu nedavno navratio radnik iz Nepala, došao čovjek na pivo. Počeli su razgovarati, pa mu je ovaj rekao kako uspije zaraditi do hiljadu eura mjesečno radeći kao dostavljač, nikad kraće od 12, a nekad i po 14 sati dnevno. Svaki dan. Od tih hiljadu eura, 700 šalje svojima u Nepal svaki mjesec. To je u Nepalu, gdje je prosječna visina dnevne radne nadnice oko pet eura, veliki novac. Kako sa preostalih 300 eura uspijeva preživjeti u jako skupom Zagrebu, ostaje misterija.

Možda se dio odgovora na to pitanje može pronaći kada malo zavirimo u okolnosti i uvjete u kojima mnogi od tih ljudi žive u Hrvatskoj. Dobro je poznato i već obilato dokumentirano kako se najčešće radi o kohabitaciji deset, petnaest ili dvadeset mladih muškaraca što dijele kuće i stanove koji su nerijetko u potpuno neadekvatnim stanjima za normalan život, prema ovdašnjim prosječnim kriterijima. Ima takvih objekata bez prozora, sa krovovima koji prokišnjavaju i sa lošim sanitarnim čvorovima. Ne zadovoljavaju niti minimum sigurnosnih, higijenskih i civilizacijskih standarda.

Kada bi neko od onih koje bi trebala biti briga za to, doista bila briga kao što ih briga nije, takvi bi prostori nakon inspekcijskog nadzora bili zatvoreni i zapečaćeni, zabranjen bi im bio pristup, kamoli njihovo korištenje. Umjesto toga imamo, najblaže rečeno, apsurdne situacije u kojima kuće koje su donedavno bile predviđene za rušenja, sada njihovim vlasnicima mjesečno donose i po hiljadu-dvije eura na račun iznajmljivanja inostranim radnicima.

To me dovodi do još jedne svježe priče. Radi se o slučaju oca jedne prijateljice koji je prodajom svoje firme inozemnim ulagačima nedavno zaradio veliki novac. Kao i dobar dio ovdašnjih ljudi s viškom svježeg novca, odlučio je investirati u kupovinu većeg broja nekretnina. Stara i provjerena praksa u ovim krajevima. Može li biti drugačije u zemlji u kojoj se ne plaća porez na nekretnine, bez obzira koliko ih pojedinac posjedovao?

Uglavnom, prilikom razgledavanja jedne derutne kuće u okolici Zagreba, agentica iz firme za prodaju nekretnina koju je dotični gospodin angažirao, između ostalog mu je rekla – kao argument u prilog tezi zašto to smatra dobrom investicijom – da sa kupovinom te kuće „kupuje“ i 15-20 najamnika, stranih radnika koji iznajmljuju tu potleušicu i tiskaju se u njoj. Odnosno, da može računati na mjesečni prihod od minimalno dvije hiljade eura koliko trenutno donosi iznajmljivanje tog prostora. Čak mu je prilikom razgledavanja kuće besramno sugerirala na kojim bi se sve mjestima u njoj još mogao baciti na pod poneki madrac, pa na taj način ubaciti u kuću još pokojeg migrantskog radnika koji će mu za takav ležaj dodatno donijeti 80 ili 100 EUR mjesečno.

***

Ipak u svemu ovom, iza zastrašujućih realnih životno-radnih slika i prilika, sudbina višestruko eksploatiranih ljudi koji su u potrazi za koliko-toliko plaćenim poslovima potegnuli na drugi kraj svijeta, noseći se s opisanim teškim okolnostima, vidim i nešto dobro što će se sigurno izroditi u ne tako dalekoj budućnosti. Zamišljam životne, privatne i društvene situacije koje će se neminovno dogoditi. Evo primjera nekih futurističkih scenarija za koje smatram da imaju realno utemeljenje, da bi mogli biti realizirani u nekoj od verzija sličnih ovima koje ću prepričati u nastavku.

Recimo, neka prvi bude Bernardino. On je radnik sa Filipina koji je 2022., u svojoj dvadeset i trećoj godini života, zbog posla u taxi službi doselio u Osijek. 2024. upoznao je domaću djevojku, godinu dana stariju od njega. Dat ćemo joj je ime Nikolina. Ubrzo se između njih rodila ljubav. Nikolinini mama i tata, s početka uplašeni, nevoljki i skeptični zbog kćerkinog „netipičnog“ odabira partnera, upoznaju Bernardina i s vremenom ga sve više prihvaćaju. Mladi par se ubrzo skrasio na gornjem katu velike porodične kuće Nikolininih roditelja. Dobili su sina 2027. Bernardino je želio da mu daju ime po njegovom djedu koji se zvao Ammon. Nikolina nije imala ništa protiv. Dapače, u međuvremenu je upoznala i jako zavoljela filipinsku kulturu i tradiciju.

Ammon je već od ranog djetinjstva pokazivao sklonost ka umjetnosti. U osnovnoj se školi jako zainteresirao za dramsku sekciju, pa je slijedio taj put. Nakon gimnazije u rodnom Osijeku uspio je, iz drugog pokušaja, upisati Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. U ovoj priči s bajkovitim obolom vidimo Ammona, po ocu porijeklom sa Filipina, kao prvaka drame u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu godine 2062.

Ili „slučaj“ Adrijane, velike televizijske novinarske zvijezde u Hrvatskoj i regiji početkom 50-ih godina 21. vijeka. Adrijana je kćerka IT inženjera iz Indije Rajesha Khatryja koji je davne 2020. stigao u okolicu Zagreba i zaposlio se u firmi Mate Rimca. Nakon godinu dana boravka u Hrvatskoj počeo je intimnu vezu s jednom Zagrepčankom. Veza se raspala nakon petnaestak godina, ali je iza nje ostala Adrijana.

Nastavite niz…

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid
Hromadžić: Utopijski triptih
Hromadžić: Hegemonija
Hromadžić: Powerpoint afera
Hromadžić: O banalnosti zla
Hromadžić: Lex AP
Hromadžić: Oda lipe radosti

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti