Priče iz susjedstva
Osobno dugujem puno grungeu. Danas sam dobrano svjestan da su mi zvuk te muzike i stil pripadajuće subkulture iz Seattlea pomogli da u ratu 1990-ih preživim i ostanem „pri sebi“. Da se duhovno, mentalno i emocionalno održim. Bilo mi je to ništa manje važno od hrane dobivene u humanitarnoj pomoći i njene uloge za materijalno-tjelesni opstoj. Tek malo, neznatno i nebitno pretjerujem kada ovo navodim.
Bila je to dobra formula, dobitna šema, kombinaciji grungea sa beat književnošću. „Alive“ od Pearl Jama u ušima i Kerouacove rečenice iz On the Road pred očima, a u glavi smiksane mentalne slike. Slike koje su predstavljale oslobađajuću koloritnu energiju, kontrapunkt realnoj zarobljenosti u stvarnosti živuće smrti.
Potpuno sam se slučajno, kako to obično biva, mislim da je bilo proljeće 1993., dokopao nekolicine piratskih CD-ova i po prvi put temeljito preslušao Pearl Jam, Alice in Chains, Nirvanu, Soundgarden. Tek nešto malo kasnije otkrio i fantastični Stone Temple Pilots. U redu, grunge je tada već bio na svojim vrhuncima. „Smells Like a Teen Spirit“ je već 1991. bila dobro poznata stvar, veliki hit, generacijska himna. Iste će godine Pearl Jam s albumom Ten raspametiti mnoge, definitivno se upisati u historiju rock muzike, a bend će doslovno razvaliti na pozornici MTV Unplugged u martu 1992. To i danas zvuči suvereno i autentično.
Rat što nam se baš u to vrijeme desio, iz moje će perspektive svemu tome dati poseban kontekst. Odmah na prvu sam se oduševio, poistovjetio, zaljubio u sve što je prštalo iz te muzike. Energija gitarskih rifova, bas dionice, ritam bubnjeva, poruke tekstova… Toliko mi je sve to u vezi s grungeom bilo super, da je mnogima u neposrednoj mi okolini odmah to bilo vidljivo. Čak i onima kojima to nije ništa značilo, to jest nisu u tome nešto prepoznavali, a tek malo ili ništa su od toga razumjeli. I da, nije mi neprijatno izreći, sve zajedno, ti fiktivni likovi, njihove priče i poruke, bilo mi je puno važnije od svega oko mene.
Već sam se u jednom od prijašnjih tekstova objavljenih na ovom portalu nakratko prisjetio epizode od 5. aprila 1994. Ranovečernjih sati u jednoj kući na ratnom improviziranom aerodromu u zaseoku Mutnica, selo Ćoralići, općina Cazin u sjeverozapadnoj Bosni. U sobu mi upada drug-suborac, čovjek iz druge generacije i iz drugog socio-kulturnog miljea. No ipak mi uzbuđenim glasom reče: „Hodi ‘vamo, jebote. Eno, ubi se onaj tvoj plavi čupavac!“
U međuvremenu, u ovih tridesetak godina, ostarjeli smo, a i grunge je ostario. Toliko da se prije nekoliko godina nikako nisam mogao u Zagrebu nagovoriti da odem na koncert Pearl Jama koji se održavao bukvalno kilometar i pol daleko od mene. Za razliku od jeseni 1996. kada sam zbog istog tog benda bez razmišljanja potegnuo do Budimpešte, da uživo čujem i vidim Eddieja Veddera i ekipu. Zadnjih nekoliko albuma grupe nisam ni preslušao. Nešto mi govori da ću to uskoro ipak napraviti. Možda je baš to simptom starenja s grungeom.
Prisjećam se svega ovoga prateći, čitajući i gledajući kako kulturna industrija posvećena grungeu već tri-tri i pol decenije bez prestanka radi svoj posao, naveliko vrti biznis. „Mlati pare“, rekao bi „naš narod“. Grunge u vremenu retro vintage trendova, očito i dalje funkcionira, donosi konkretan profit. A Krist Novoselic i Dave Grohl i dalje, već godinama, iz privatnih arhiva izvlače i na tržište plasiraju dosad neobjavljene snimke Nirvane.
Izviru deseci novih, nikad prije javnosti dostupnih, Nirvaninih koncertnih snimaka i garažnih zvučnih zapisa. Posljedično, kult Kurta Cobaina samo raste. Što vrijeme više prolazi, on je sve mlađi. Prije pola godine spomenuti je Nirvanin dvojac za tridesetogodišnjicu izlaska njihovog zadnjeg, trećeg studijskog albuma „In Utero“, napravio reizdanje, njegovu novu verziju, na vinilu. Krajem prošle godine objavljena je rock opera u čast i sjećanje na Chrisa Cornella, pokojnog pjevača Soundgardena, koju autorski potpisuje Mike McCready iz Pearl Jama.
Nirvana i Soundgarden žive tako nekakve zombi živote, a Pearl Jam i dalje žilavo gura ovozemaljsku priču. Pa je za sljedeći mjesec najavljen izlazak njihovog novog, dvanaestog studijskog albuma, nakon čega slijedi turneja na četiri kontinenta, Sjeverna Amerika, Evropa, Australija i Azija. Već nekoliko godina postoji i nešto što se zove grunge supergrupa imena 3rd Secret koju sačinjavaju članovi Nirvane, Soundgardena, Pearl Jama, Voida i Giants in the Trees. Bend je do sada objavio dva albuma. I tako dalje. Grunge, čini se, nikad vitalniji.
Bilo bi najlakše sve to pripisati pop industriji upregnutoj u hiperkapitalističku logiku stanja stvari, onu koja nemilice i neprekidno parazitira na generacijskim retro nostalgičnim sentimentima, stalno i iznova pronalazi nove motive da rajca ugodno pročišćena sjećanja na 80-e, 90-e, ili nulte-e, već kako kad, kako gdje i kako kome paše. Ali ima oko motiva grungea, među njegovim bezbrojnim interpretacijama, nešto što se opire naknadnim mitologizacijama scene, jer je mit bio načet već u trenucima njegovih vrhunaca.
Tako čitanja kojima se priklanjam kazuju da se na primjeru grunge scene iz Seattlea krajem 1980-ih i početkom 1990-ih vjerojatno radilo o posljednjem autentičnom rukavcu u rock muzici. Bez obzira je li to tačno ili ne, zanimljiv je uvid o kratkom vremenskom intervalu koji je trajao između svirki malo poznatih underground bendova sa lokalne scene iz Seattlea, izvedenih u malim klubovima pred nekoliko stotina ljudi, te momenata kada ti isti protagonisti preko noći zadobivaju status poznatih, globalnih rock ikona koje planetarno distribuira MTV kompanija, a onda i svi ostali na to nakačeni tržišni igrači.
Takav se interval ne mjeri godinama, već bukvalno mjesecima. Bila je očito neka poslovno dobra kalkulacija u svemu tome, profitna procjena američke pop-kulturne mega korporativne industrije s početka 1990-ih da tu, u grungeu, ima neke potentne sirovine za ozbiljan biznis. Kao što je srodnu virilnost i utrživost prepoznala, obradila i isporučila industrija popularne kulture u 1960-im sa tadašnjim subkulturama na čelu s hipijima i rokerima, kasnije vrlo važnim i inspirativnim i za grandžere.
Stvorene su tako pretpostavke da diskografska kuća Sub pop lansira grunge u komercijalnu orbitu. Da koncertne gigove za cijenu od nekoliko stotina dolara po koncertu, preko noći zamijene financijski unosni ugovori teški stotine hiljada, a onda i milijune dolara, za albume koji se prodaju u milijunima primjeraka i koncertne turneje na koje hrle mase fanova, globalno. Uza sve ostalo što uz takvu industriju ide.
To će ključno odrediti putanje, sudbine tih bendova i njihovih članova. Meni prihvatljivija, romantičnija (koliko tragedija može biti romantična) interpretacija motiva za samoubojstvo Kurta Cobaina – bez obzira je li ona manje ili više ispravna ili pogrešna, ali je svakako zanimljivija od priča o bolesnom i prolupalom narkiću – govori da je brzina spomenutih promjena vezana uz tržišni tretman, medijsku i javnu percepciju grungea bila takva da je najedanput u ogledalu, u odrazu svoga vlastitog lika, ugledao neprijatelja. Da je vidio nepoznatog čovjeka koji mu se nikako nije dopadao i kojeg je vremenom zamrzio do neizdrživosti. Pa se odlučio da ga ubije.
Nije naravno grunge ni izbliza prva rock glazbena subkultura koju je kooptirala i samljela kapitalistička pop industrija. To je zakonitost takve matrice kroz historiju. No spomenuta brzina cijelog procesa vezanog uz grunge, bilo je to nešto posve novo do tada. Bila je to jasna naznaka onoga što slijedi, onoga što smo ubrzo nakon toga dobili. A dobili smo verzije pop kulture u kojima je do kraja eliminirano ono makar malo početno antisistemsko buntovništvo koje je nekoliko decenija obilježavalo rock kulturu, od klasičnih rokera do grandžera. Grunge je i u tom smislu, u svojoj ranoj pred MTV-jevskoj fazi, možda doista bio zadnji izdanak takve vrste.