Objavljujemo odlomke iz knjige Leksikon tranzicije našeg stalnog saradnika Hajrudina Hromadžića. Svojevrstan pojmovnik-abecedarij predstavlja više od stotinu odabranih, reprezentativnih termina, koncepata i minisintagmi koji obilježavaju i simboliziraju tranziciju na prostorima bivše Jugoslavije u proteklih nekoliko desetljeća. Leksikon tranzicije objavljen je ove godine u izdanju izdavačke kuće Disput iz Zagreba.
FLEKSIGURNOST
Pojam oksimoron, kako leksički tako i semantički. U sebi povezuje dio riječi fleksibilnost i termin sigurnost, kreirajući ekonomsko-socijalni pojam u funkciji impliciranja stanja “produktivne napetosti” i “čira na želucu” (kao poželjnog stanja pri dolasku na posao, kako se svojevremeno slikovito izrazio vlasnik jedne medijske korporacije u Hrvatskoj objašnjavajući idealan psihofizički profil novinara u svojoj kompaniji) prilikom rada, ali i življenja općenito. Radi se o ideološkom imperativu u vidu apela da prihvatimo pomirbenu logiku, maksimizaciju osobnog produktivnog učinka na jednoj i minimuma navodno realno moguće i objektivne egzistencijalno-radne sigurnosti na drugoj strani. Fleksigurnost tipičan je suvremeni ideologem, marker za hegemoniju koja nam poručuje “zaboravite epohu socijalne države blagostanja, prihvatite realnost novog vremena”. “Novo vrijeme” dokida “stare forme sigurnosti” u vidu stalnog, punog zaposlenja i iz njega proizašlih beneficija (zdravstveno, mirovinsko i socijalno osiguranje, plaćeni dopusti, regresi, bolovanje…) te nam nudi povratak u status permanentnih nadničara, fleksibilnih i uvijek pripravnih, spremnih neprestano migrirati od poslića do poslića, od jedne do druge prilike za bilo kakav rad. Pregnuće za barem minimalnom zbrinutošću i sigurnošću prebacuje se na teret i odgovornost svakog od nas pojedinačno. Strukturna potka fleksigurnosti jest snažna interesna sprega neoliberalnog koncepta države u kojoj je ona izgubila temeljni smisao (zagovaranje i branjenje interesa populacije koju nominalno zastupa), njenih kompradorskih elita i poslovno-profitnih interesa privatnih ulagača, poduzetnika. Ovi potonji imaju neposredan financijski interes od slabljenja socijalne države i isporuke svih nas na tržište prekarne radne snage. Primjerice, to su situacije kada ‘naši’ tranzicijski poduzetnički predatori istovremeno vrše javni i medijski pritisak proklamirajući višak nastavnog ili medicinskog osoblja u školama i bolnicama, a pritom su sami nerijetko vlasnici agencija za privremeno zapošljavanje koje iznajmljuju upravo tu, jeftinu radnu snagu istoj toj državi “po povoljnoj cijeni”. Tu se upriličuje temeljna identitetsko-socijalna slika optočena “duhom novog vremena”: paleta jedinki permanentno uhvaćenih u zamku natjecateljske logike ponude i potražnje koje sebe tretiraju kao kompetitivnu tržišnu vrijednost, puku robu. Gdje smo pritom mi, tzv. tranzicijski subjekti, zaglavljeni “negdje na pola puta” i iz perspektive ideologa skicirane dominantne paradigme nikad dovoljno spremni i skloni prihvatiti opisane ekonomsko-društvene ‘neminovnosti’? Negdje smo između, koprcamo se u iluziji da može biti bolje u okvirima predatorskog kapitalističkog sistema, nesposobni i neskloni spoznati njegovu istinsku narav, agitpropovski indoktrinirani do stanja lobotomije kad je riječ o našim temeljnim zajedničkim interesima koji nam se ideološki prikazuju kao relikvije “nadiđenih ideja i sistema”. Nevoljni smo i nespremni, ali i konformistički prestrašeni učiti iz vlastitih povijesnih postignuća (u njihovim pokušajima i pogreškama), kako bismo gradili vizije, taktike i strategije za bolju budućnost.
JAVNO DOBRO
Jedan od pojmova iz asortimana modernističko-prosvjetiteljskog nasljeđa, srodan terminima kakvi su javnost, javno mnijenje, građanstvo, građanska, civilna i ljudska prava itd. Njime se označavaju vrijednosti općeg, zajedničkog karaktera koje omogućuju društvenu koheziju te potencijalno i društvenu solidarnost. Takve društvene vrijednosti svojim profilom nadilaze partikularne interese pojedinaca i individualna vlasnička prava, ali su istovremeno i izvan direktne ingerencije države i njenih aparata. No država, ali i imućniji pojedinci, mecene, donatori i filantropi, često financiraju aktivnosti i projekte koji se upisuju pod široku kategoriju javnog dobra, najčešće preko tzv. nevladinih organizacija, javnih ili privatnih fondacija te pojedinih fondova iz državnog budžeta. Kategorije javnog dobra pronalazimo u sferama onog što bismo mogli nazvati biološkim toposom (vode, šume, zrak…), potom u djelatnostima s jasnim društvenim profilom (zdravstvo, obrazovanje, socijalna skrb…), kao i u temeljnoj infrastrukturi (autoceste, željeznice, luke, transport…). Stoga je jasno da je neoliberalna ideološka matrica – simbolički obilježena minisintagmom “nema društva” – zapravo širom otvorila vrata privatizacijskim procesima upravo u sferama javnog dobra i inaugurirala logiku sveopće komodifikacije, to jest tretmana svih i svega kao komercijalnih aktera na tzv. slobodnom tržištu roba i usluga. Tranzicija s jugoistoka Evrope s tim će se problemima u većoj mjeri susresti početkom ovog tisućljeća, kada je evidentna postala praksa neselektivnih rasprodaja vitalnih društvenih dobara , kao i moć nosivih aktera cijelog procesa, novih elita, političkih kompradora i tajkuna. U našoj su tranziciji ti procesi naročito bolni i zbog visoke razine dosegnutih socijalnih prava za vrijeme jugoslavenskog socijalizma.
KORPOKRACIJA
Ekonomsko-politički termin-kovanica (korpo– od korporacija; i –kracija, vladanje, vladati) kojim označavamo vladavinu korporacija, odnosno globalni model što sve izrazitije istiskuje očigledno ispražnjen i korumpiran sustav reprezentativne parlamentarne demokracije. Korporacije u korpokraciji – koje su u tijesnoj poslovnoj sprezi s velikim financijskim i bankarskim institucijama (npr. MMF, USAID, Svjetska banka, Evropska investicijska banka…), ali i koruptivnim političkim elitama brojnih država – kroje svijet i uspostavljaju poredak po mjeri i interesu kapitala, to jest korporativnih koncerna i njihovih financijsko-poslovnih kalkulacija. Radi se o praksama podređivanja cijelih država i naroda interesima korporacijskih koncerna i njihovim financijsko-poslovnim kalkulacijama, zapravo o tipu suvremenog kolonijalizma s kraja 20. i u 21. stoljeću koji u konačnici rezultira novom formom i karakterom onog što su Hardt i Negri još krajem 1990-ih nazvali imperijem. Klasična izvedba korpokracije ide po već isprobanom scenariju. Prvo krovne financijske institucije, primjerice Svjetska banka, po dosta visokim kamatnim stopama daju velike kredite zemljama globalne (polu)periferije za strukturne projekte poput infrastrukturnih (autoceste, hidroelektrane, aerodromi…), uz uvjet da ključne poslove na njihovom projektiranju i izvedbi dobiju korporacije iz uskog kruga država kapitalističkog središta. Operacija se odvija u koordinaciji s vladama i političarima (polu)perifernih država, njihovim kompradorskim elitama. Često se već nakon nekoliko godina pokaže da te ekonomski nejake zemlje ne mogu otplaćivati rate takvih kredita te kreće druga etapa spiralnog zaduživanja. Na scenu stupa Međunarodni monetarni fond (MMF) koji im nudi nove zajmove u svrhu otplate onog prvog kredita, ali također s određenim setom zahtjeva. Ovaj se put radi o još osjetljivijim pitanjima, koja su od dugoročno vitalnog značaja za opstojnost zaduženih društava, primjerice o prodaji ili višedecenijskoj koncesiji na prirodna dobra (vode, šume, zemlja) te pritiscima u smjeru smanjenja izdataka za javni sektor (zdravstvo, obrazovanje, socijalne službe) i privatizacije ključnih resursa, primjerice energetike ili telekomunikacija. Ti procesi, detalji uvjeta pod kojima su se ti dogovori odvili, u ključnim aspektima nerijetko ostaju nedostupni široj javnosti i do nje teško dopiru. Zapravo, korpokrativni subjekti ponašaju se i na makrorazinama društvene zbilje rade isto ono što na mikrorazinama poznajemo kao siledžijstvo kamatara i sličnog ljudskog šljama. Ucjenjuju, prijete, ‘zavrću ruke’, a budimo sigurni da su spremni ići i do kraja, do likvidacija ako je potrebno. O svemu tome na popularan način piše, između ostalih, John Parkins, jedan od bivših “plaćenih ubojica ekonomija”, u svojim vrlo popularnim knjigama o toj temi Ispovijesti plaćenog ubojice ekonomija i Prikriveni ekonomski ubojica. Ti se problemi tiču i naše tranzicije, izravno nas obilježavaju, jer su verzije korpokracije ovdje djelatne barem zadnjih 20-25 godina. Sve je to – bez obzira na ograničena saznanja i sve rjeđe novinarske i akademske napore u istraživanju tih fenomena – već očito (npr., posljedice u vidu deindustrijalizacije i privatizacije), a pogotovo će, nažalost, postati razvidnim uskoro, kada na naplatu dođu nove tranše sve nepovoljnijih kreditnih zaduženja. Uostalom, i brojke, kada ih postavimo u tako skiciran kontekst, nešto govore. Javni dug Hrvatske na kraju 2018. iznosio je preko 74% BDP-a (oko 283 milijarde kuna), u isto je vrijeme u Sloveniji bio oko 70%, Srbiji oko 54%, a u BiH oko 33% BDP-a.