foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Krađe naše svagdašnje

Priče iz susjedstva

Pa to je naprosto nevjerojatno, da ne povjeruješ. Ima li tome uopće kraja? Gdje je dno? To da svega nekolicina ljudi u nepune dvije godine opljačka firmu Ininog kalibra, u kojoj država još uvijek ima značajan vlasnički udio (44%), za preko milijardu kuna, odnosno oko 130 milijuna eura, e to zvuči brutalno. Još je nadrealniji način na koji su mamlazi to osmislili i proveli.

Jer scenarij izvedene akcije ne može biti banalniji. Prava šibicarska fora. Rabota otprilike ide ovako. Dvojica tvojih drugara u zločinačkoj nakani osnuju firmu s jednim zaposlenim koja nema nikakve veze i iskustva u poslovima s energentima. No to nije smetnja da taj mikro poslovni subjekt u rekordno kratkom vremenu dobije odobrenje nadležne državne institucije, Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA), za takav tip poslovanja. Onda ti s tom firmom (čitaj: sa svojim pajdašem) kao nedodirljivi direktor Službe za trgovinu prirodnim plinom, ali naravno i član HDZ-a, sklopiš ugovor u ime INA-e prema kojem njegovoj firmi prodaješ velike količine plina po nabavnoj, povlaštenoj fiksnoj cijeni, a on plin potom dalje preprodaje po znatno višim cijenama. Jer cijena po kojoj si mu „prodao“ plin, u ovim vremenima nikad većeg ludila na svjetskim tržištima energentima, otprilike je najmanje desetorostruko niža od postojeće tržišne cijene u ovom trenutku.

I kao šlag na torti, vrhunac sapunice s tragikomičnim epilogom, situacija u kojoj jedna od inozemnih komercijalnih banaka obavještava Državno odvjetništvo da se na računu jednog njihovog klijenta, inače umirovljenika i, vidi vraga, oca spomenutog Ininog direktora, događaju čudne, neuobičajeno visoke novčane transakcije teške stotine milijuna kuna. Dakle, ne neko od brojnih revizorskih, administrativnih i računovodstvenih tijela u tako velikoj kompaniji kakva je INA, ništa uprava niti nadzorni odbor, ništa Porezna uprava, nitko od njih nije primijetio ništa sumnjivo ni sporno u tom posliću koji je trajao skoro dvije godine. Trebala je dojava jedne banke, vjerojatno uzrokovana strahom za vlastito poslovanje, da bi se stvar počela otpetljavati. Ili je dotična banda imala jako zaleđe u vidu osiguranja političke podrške s viših razina utjecaja, moći i vlasti?

Sistematična pljačka

Kakogod, riječ je o najvećoj poznatoj pljački državnog novca u novijoj tranzicijskoj povijesti u Hrvata. Možda i najvećoj ikada do sada. Ne smijemo pritom smetnuti s uma da se ovdje radi o krađi koja je posljedica godinama stvaranog sustava. To je sistematična i simptomatična rezultanta hrvatskog i regionalnog tranzicijskog iskustva uvođenja kapitalizma, privatizacijskih i pretvorbenih praksi dugih sad već duže od tri decenije. U pravu je zato ekonomist Željko Ivanković kada nedavno u jednom intervjuu ovu aferu smješta i interpretira u kontekstu tzv. crony kapitalizma, to jest ortačkog kapitalizma u kojem je uspostavljena snažna interesna sprega između političara i kruga odabranih poduzetnika.

INA tako – još od, već poodavnog, Sanaderovog koruptivnog prepuštanja većinskog dijela dionica ove firme od strateškog državnog interesa Mađarima, to jest mađarskoj državnoj naftnoj kompaniji MOL – očito ne prestaje biti središnje pojilište za pljačke enormnih razmjera. Sistematične pljačke. Ne bilo kakve pljačke poduzete od bilo koga.

Čerupaju Inu i slične kompanije nemilice oni kojima Hrvatska, domoljublje, svetinja… i ostale srodne imenice u funkciji mitema iz arsenala nacionalno-državotvorne ideologije, ne prestaju kuljati van iz usta. Baš onako kako odlično uprizoruje jedan plakat dizajnera Ante Filipovića Grčića sa šibenskog Festivala alternative i ljevice (FALIŠ) otprije nekoliko godina. Na plakatu vidimo bezglavu personu u pripadajućem odijelu s kravatom i desnom rukom na srcu čija je šaka pretvorena u smokvin list, dok se spuštena lijeva ruka prepoznatljivo sasušila… Bit će valjda da se sparušila od krađe.

Usto, tjednik Nacional objavio je ekskluzivu da je na inicijativu premijera Plenkovića otprije nekoliko godina MOL-u prepuštena prerada sirove nafte koja se iz rafinerije Sisak neobrađena šalje direktno u Mađarsku, čime Hrvatska gubi stotine milijuna eura na tržištima energenata, a nekad čuvenoj sisačkoj rafineriji time je izravno zapečaćena sudbina. Iz Vlade su naravno poručili da su navodi iz teksta jedna velika laž.

Opozicijski ćorak

Još se jednom i na primjeru Ine plastično potvrdila ona stara ispravna poslovica o domoljublju kao posljednjem utočištu hulja. Plenković je, naravno politički uzdrman svime spomenutim, stoga pozvao članove Uprave Ine da odmah podnesu ostavke. To su učinili mađarski članovi Uprave, no ne i troje članova iz Hrvatske koji su očito kalkulirali s izdašnim otpremninama (spominje se kumulativni iznos do 4 milijuna kuna) koje im navodno pripadaju u slučaju da budu smijenjeni s funkcija. Trojac koji pokazuje nevjerojatnu profesionalnu neodgovornost, simboliziranu i činom odbijanja da se barem minimalno oglase u medijima i javno obznane svoja tumačenja i svoje stavove tokom svih ovih sedmica koliko afera traje, bit će smijenjeni ovih dana od strane Nadzornog odbora kompanije i zamijenit će ih tri nova člana/članice.

Zbog svega navedenog očekivalo bi se da će zadnja pljačka u Ini izazvati cunami reakcija, poljuljati i možda srušiti postojeću HDZ-ovu koaliciju na vlasti, dati vjetar u leđa političkoj opoziciji, razljutiti javnost i izvući desetke ili stotine hiljada gnjevnih ljudi na ulice. I što se desilo? Desilo se jedno veliko ništa. Oporba u Saboru očekivano se uzjogunila i pjenila, ali efekti svega toga ostali su mizerni.

Prosvjedni skup koji su 10. septembra organizirale opozicijske stranke koje su po svome profilu desnije od HDZ-a, na čelu s Mostom, a pridružila im se iz nejasnih razloga i krajnja ljevica u vidu Radničke fronte, za HDZ nije bio opasniji od ujeda komarca. Premda su se organizatori potrudili, pa potegnuli i autobuse iz drugih dijelova Hrvatske, na kraju se okupilo svega par hiljada ljudi. Bilo je to bizarno društvo u kojem su dominirale neoustaše, antivakseri, ravnozemljaši, novodobni križari, antiglobalisti…

To su ljudi koji očito žive u nekom paralelnom vremenu i prostoru, pa je potom potpuno jasno zašto su im za sve hrvatske nedaće u trećoj deceniji 21. vijeka još uvijek krivi neki nepoznati, a očito vječiti Jugoslaveni, udbaši, komunisti i njihova djeca… Dakle, ne čak ni opipljivi identiteti poput klasičnog Drugog u Hrvatskoj – Srbina, već horor halucinacije na nekakve zombije. Na kraju će iza tog skupa ostati u sjećanju samo privođenje jednog maloljetnika koji je kod sebe imao pripremljene Molotovljeve koktele i još neke razarajuće napravice, očito u namjeri da izazove ozbiljniju konfrontaciju s policijom.

Saznalo se da je dječak simpatizer opskurne udruge Hrvatski ratnik, svježe osnovane radikalno neofašističke organizacije s tipično novodesničarskim profilom koja okuplja ljude sa spomenutim profilima i pogledima na svijet, a koji otvoreno pozivaju na nasilno svrgavanje vlasti. Spiritus movens i neslužbeni guru ove i još nekih srodnih grupacija bivši je branitelj – a sada agresivni apokaliptični mesija s antisemitskim, zavjereničko-masonskim i antisrpskim stavovima, ali i protuprosvjetiteljskim nazorima, zagovaratelj društvenog uređenja po modelu „apsolutističko militantne teokracije“ – izvjesni Marko Francišković. On se zbog direktnih prijetnji ustavno-pravnom poretku države, odnosno otvorenih poziva svojim sljedbenicima da svim sredstvima, uključujući i nasilje, svrgnu „izdajničku protunarodnu vlast“, već mjesecima nalazi u pritvoru.

Društvena apatija

Ostavimo li po strani te srećom ipak marginalne i malobrojne skupine s ograničenim dometima i utjecajima – desničarske, neofašističke i proustaške paramilitarne grupe što ih je HDZ decenijama konstantno paralelno kreirao u podsustavu hrvatskog društva i države, a nad kojima očito više nema kontrolu kakvu je dugo imao – mogu i trebaju nas zanimati razlozi zbog kojih veliki kriminal poput opisanog u domaćoj javnosti ne izaziva reakcije koje bi bile primjerene težini zlodjela. Uvriježeno se pri takvim pitanjima povlače paralele sa zapadnim zemljama „zrele demokracije“. Pa se često zna reći da bi u takvim državama u slučajevima afera kalibra ove recentne Inine, vrh političke vlasti na čelu s premijerom vrlo vjerojatno promptno dao ostavke na funkcije i posljedično sazvao izvanredne izbore. No to se ovdje ne događa niti će se dogoditi iz nekoliko razloga.

Jedan od razloga je sigurno nikad slabija opozicija u hrvatskom političkom životu, zato je i njihov pritisak na vladajuće, koliko god oni vikali u Saboru i u javnosti preko medija, jalov i neučinkovit. Opoziciju u Hrvatskoj tradicionalno je svih ovih decenija predvodio SDP, osim u dva četvorogodišnja mandata kada su sa svojim koalicijama bili na vlasti. SDP sam sebe sistematično urušava i obesmišljava, kadrovski, programski, ideološki… već jako dugo vremena – temeljito su rastureni iznutra unutarstranačkim svađama, intereždžijsko-osobnim karijernim kalkulacijama, dugogodišnjim pomicanjem u političkom spektru s lijeva prema centru, odljevom kvalitetnih ljudi koje su nekad imali u svojim redovima… – pa nije iznenađujuće da su sada dospjeli do tragikomično jalovog obličja koje malo koga može nagovoriti kao relevantna politička opcija.

Ipak, po inerciji dijela glasača, još su uvijek najjača opozicijska stranka. S trenutnih 15-16% i dalje su ispred Možemo! i Mosta koji se vrte na oko 10%. No sve to je i dalje daleko od HDZ-a koji, šta god ovoj zemlji napravio, može računati na svojih stabilnih 20-25%, pa se trenutno kreću oko 24%. To su oni birači/glasači koji za tu stranku glasaju po liniji patološke identitetske logike: glas za HDZ glas je Hrvata katolika za Hrvatsku.

Drugi set razloga zašto nema ozbiljnijih reakcija u javnosti na tako visoku razinu eklatantnog kriminala s političkim udjelom – i to kriminala kojim je direktno oštećena državna blagajna iz koje se neposredno napajaju, kako se voli uvriježeno reći, poreski ob(a)veznici, odnosno nepregledan niz državnih i javnih institucija i službi – moguće je pronaći u kombinaciji nekoliko vezanih pojavnosti. Na jednoj razini svjedočimo stanju potpune društvene apatije i ravnodušnosti na takve pojave u politici i društvu, što je zasigurno posljedica dugog niza sličnih afera koje se već predugo naprosto lijepe jedna na drugu.

Na to se nadovezuje stanje trenutne krize koja je višestruka, kako egzistencijalna zbog inflacije i sve većih troškova života, tako i sigurnosna, zbog opravdanog dojma da se situacija s ukrajinskim ratom može oteti minimumu kontrole, preliti na Evropu, a možda i završiti na načine koji bi bili katastrofalni po svijet. U takvim situacijama nije neobično da građani spontano biraju privid sigurnosti, naviknutosti i netalasanja, to jest nisu skloni eksperimentirati s promjenama, pa ni političkim.

Isto tako, već smo nebrojeno puta svjedočili da se u ovim krajevima ogroman dio kolektivnih energija i snaga usmjerava i troši na besmislene i neproduktivne igre identiteta, etničke i vjerske, pa sve završava u negativnoj strasti nacionalizma. A ta bezumna, iracionalna strast vođena energijom libida, previđa materijalnu stranu života. Odnosno, egzistencijalne probleme koji su socioekonomskog i društveno-klasnog porijekla prevodi na potpuno pogrešne načine.

Recimo uperivanjem prsta prema navodnom krivcu za vlastite nedaće koji je redovito „netko drugi“, etnički, vjerski i/li rasni, a to već u sljedećem koraku vrlo lako može otklizati u fašizam. Suočiš li takve s nepobitnim uvidima da taj zamišljeni drugi nema nikakve veze s njihovim materijalnim razvlaštenjem kojem su izloženi kroz privatizacijske pljačke i srodne tranzicijske procese, potom „prikovani uz zid“ znaju pribjeći onom zadnjem „argumentu“ koji zaista zvuči tragikomično: „ako nas već svi kradu, onda neka nas barem kradu naši“.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid
Hromadžić: Utopijski triptih
Hromadžić: Hegemonija
Hromadžić: Powerpoint afera
Hromadžić: O banalnosti zla
Hromadžić: Lex AP
Hromadžić: Oda lipe radosti
Hromadžić: Vožnje s drugima