Hromadžić: Jedan mali klub, mreža moćnih ljudi i puuuno para

O korupciji, još jednom

Nije da je nije bilo odvajkada, prastar je to fenomen, ali ako bismo sažeto, svega jednom riječju trebali sumirati presjek društvenog stanja tokom tridesetak godina naše tzv. tranzicije, onda bi korupcija zasigurno bila u najužem krugu kandidata za taj ključni, kolektivno iskustveni, pojam-označitelj. I naglasimo odmah na početku, nikako ne pristajemo na psihologijski orijentirane pristupe koji razloge za korupciju traže u lošim, iskvarenim i kriminalnom stjecanju bogatstva sklonim pojedincima i interesnim grupama, dok bi pritom reakcije javnosti bile prikladno obilježene sveopćim zgražanjem i moraliziranjem. Naprotiv, korupciju smatramo i tretiramo kao sistemski problem s jasnim historijskim ekonomsko-političkim zaleđem i za njega specifičnim obilježjima.

I ako je tome tako, a tome tako jest, potom su upravo iskustva razdoblja tzv. tranzicije ponajbolje mjesto za detekciju gusto premreženih, duboko u društveno tkivo impregniranih simptoma korupcije. Štoviše, bez obzira što su i sistemi tzv. realnih socijalizama u svim svojim izdanjima, uključujući i onaj ponajbolji – jugoslavenski, itekako bili okaljani korupcijom, tek ćemo kroz „prvobitnu akumulaciju kapitala“ u tranzicijskoj verziji kapitalizma spoznati što doista znači živjeti u sustavno korumpiranim državama kojima vladaju interesno-klijentelistički premrežene skupine, mafijaški poslovni krugovi i kompradorske političke elite okupljene u stranke, gotovo bez iznimke kriminalci, predvodnici procesâ poput pljačkaške privatizacije nekadašnje društvene i državne imovine.

Svi koji želimo znati znamo da je korupcija temeljno načelo funkcioniranja i vođenja ovakvih zemalja – stručna literatura ih naziva „kartelskim državama“ – od strane istih, vječno vladajućih stranaka-nacionalnih pokreta kakvi su, u našim primjerima, HDZ u Hrvatskoj i SDA u BiH, ali i njihovi brojni koalicijski partneri koji se svih ovih godina smjenjuju kao na tekućoj traci. Istovremeno, cijelo to vrijeme, svjedočimo neuvjerljivim pozama istih tih političkih aktera dok izgovaraju izlizane fraze kako je „borba protiv korupcije najveći prioritet“, pa do one čuvene koja u Hrvatskoj ima već kultni status: „pustimo institucije pravne države da rade svoj posao“. No kada bi ga doista radile, padale bi glave mnogim izgovarateljima tih šupljih naracija. To su sve već opća mjesta, do te mjere temeljno određujuća za sva naša prijelomna iskustva ratova i poraća, da bi komotno mogla biti upisana kao preambule u ustave zemalja ‘nastalih’ raspadom Jugoslavije. I nikom ništa.

Koga je onda iznenadila – na kraju krajeva zašto bi nas i kako bi nas uopće mogla iznenaditi – zadnja tzv. korupcijska afera koja proteklih mjesec dana potresa Hrvatsku i ne prestaje biti atraktivnom, unosnom medijskom robom. U središtu je ove priče velika državna tvrtka Janaf (Jadranski naftovod d.d.), firma specijalizirana za prijevoz sirove nafte, glavni lik-negativac donedavni je predsjednik njene uprave Dragan Kovačević, a višestruko zanimljivo mjesto radnje, intrigantno poprište koje golica maštu u ovoj po svemu sudeći megakorupcijskoj aferi, neformalni je Kovačevićev ‘klub’, a zapravo neveliki stan sa šankom raskošne ponude na zagrebačkoj adresi Slovenska 9, do prije mjesec dana široj javnosti nepoznato sastajalište ovdašnje političke, poduzetničke, odvjetničke, umjetničke i ine društvene elite.

U najkraćem, Kovačevića se tereti za primanje mita, zloupotrebu položaja i ovlasti, trgovanje utjecajem…, to jest da je za stjecanje materijalne protuvrijednosti u visini višemilijunskih kunskih iznosa pogodovao brojnim privatnim i javnim poduzećima, namještajući im poslove s Janafom. Pored njega, ključne figure ove afere su poduzetnik Krešo Petek, prvi čovjek firme Elektrocentar Petek iz Ivanić-Grada, te dva donedavna saborska zastupnika i gradonačelnika, HDZ-ov Dražen Barišić iz Velike Gorice i SDP-ov Vinko Grgić iz Nove Gradiške. Za Kovačevića se smatra da je Peteku sređivao poslove s Janafom, dok su mu Barišić i Grgić pogodovali na način namještanja natječaja za poslove s javnim poduzećima u spomenutim gradovima. Dosadašnja istraga obuhvatila je korupcijske poslove u ukupnoj visini od oko 225 milijuna kuna (oko 30 milijuna eura). U međuvremenu je istraga proširena i trenutno je četrnaest osoba njome obuhvaćeno, a navodno je spremno podizanje optužnica protiv još četiri osobe.

No kakva bi to bila ovdašnja korupcijska afera kada ne bi bila propraćena nizom kontroverzi i sumnji u rad državnih tijela zaduženih za ovakve društvene devijacije, u ovom je slučaju to DORH (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske). Utvrdilo se, naime, da je Kovačević svega dan uoči privođenja, 16. septembra, užurbano raznosio torbe s nepoznatim sadržajem (kasnije se saznalo da je riječ o kešu) na više zagrebačkih i okolnih adresa, te da je bacio svoje mobitele u Savu (policijska ronilačka jedinica uspjela ih je izroniti). Više nego dovoljno indicija za sumnju da su informacije o planiranom uhićenju – ni prvi, a vrlo vjerojatno niti zadnji put – procurile od tamo odakle ne bi smjele curiti.

Klupko se dodatno zapetljalo kada se ispostavilo da je zasad posljednji protiv kojega je pokrenuta istraga u vezi s ovom aferom Goran Puklin, poduzetnik optužen da je u svome stanu na zagrebačkoj Trešnjevci Kovačeviću skrivao oko 4,5 milijuna kuna koje je od njega preuzeo spomenutog 16. septembra ove godine. Snimljen je kako u svoj stan unosi torbu za koju se pretpostavlja da je u njoj bila sporna gotovina, no Puklin tvrdi da u torbi nije bilo nikakvog novca već, ni manje ni više – mačak, kućni ljubimac kojega je nosio veterinaru! No šta tek reći na okolnost da je Puklinova supruga Mirela Alerić Puklin, zamjenica zagrebačkog županijskog državnog odvjetnika, koja je nakon svih ovih navoda dala ostavku na tu funkciju.

Naravno, uslijedile su i žestoke reakcije. Predsjednik Zoran Milanović iskoristio je ovaj slučaj za još jedan u nizu obračuna s premijerom Andrejom Plenkovićem, uputivši kritiku na rad državnih tijela koja su zadužena su za ovakve aktivnosti. Pored navedenog DORH-a u prvom redu je to USKOK (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta). Milanovićeva reakcija aludira na činjenicu da su Kovačević i njegovi kompanjoni očigledno bili praćeni dosta dugo i da su koruptivne nepodopštine dokumentirane svakako puno prije no što je došlo do privođenja. Naime, zasad krunski dokaz u ovoj aferi dokumentiran je već 11. novembra prošle godine kada je snimljen razgovor i primopredaja novca u iznosu od 1,96 milijuna kuna koje je Petek donio i isporučio Kovačeviću u njegovom ‘klubu’. Parlamentarna opozicija je povodom afere zatražila osnivanje saborskog istražnog povjerenstva koje bi imalo široke ovlasti, no vladajući su ih egzaltirano odbili.

Stoga Milanovićeva ‘čuđenja’ i pitanje šta su nadležne institucije radile sve to vrijeme, u ovom kontekstu imaju smisla. Pitanje ostaje otvoreno, a jednu moguću intrigantnu tezu ponudio je tjednik Nacional, medij koji se smatra glasilom za plasman informacija hrvatske tajne službe SOA-e (Sigurnosna obavještajna agencija), da se naprosto radilo o nezgodnom tajmingu, vremenskom razdoblju kada je predizborna predsjednička kampanja bila u punom jeku, te procjena vladajućeg HDZ-a da bi cijeli slučaj, da se tada pokrenuo, itekako mogao imati negativan učinak za njihovu kandidatkinju Kolindu Grabar Kitarović.

Što nas dovodi do novog zanimljivog detalja u ovoj krimi korupcijskoj drami koja poprima karakteristike televizijske sapunice. Naime, među dvadesetak prisutnih koji su se tog spornog ponedjeljka 11. 11. 2019. našli u krugu Kovačevićevih izabranih gostiju, bio je i gospodin Jakov Kitarović, suprug bivše hrvatske predsjednice. Ništa neobično uzevši u obzir da je, već istaknuto, famozni ‘klub’ bio (polu)tajno sastajalište zagrebačke društvene elite. Ispostavilo se da su tamo rado svraćali neki aktualni ministri iz Plenkovićeve vlade, moglo se tamo naletjeti na kontroverznog predsjednika zagrebačkog Županijskog suda Ivana Turudića, ali i sresti bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića, kao i sadašnjeg Zorana Milanovića… I to nesmetano čak i za vrijeme proljetne karantene, mjere potpunog lockdowna koja je važila za sva javna okupljališta, ali ne i za Kovačevićevo skrovište.

I to bi bile osnovne konture ove ružne priče, s dosad dostupnim i poznatim nam detaljima. A afera će trajati, kao i sve ostale joj srodne, puno godina, bez izvjesnih garancija da će ikada biti zaključena, to jest dobiti sudski epilog. Prije da ćemo svjedočiti još jednoj ‘zastari’. Svega se tu nakupilo, dovoljno i previše materijala za nekoliko dobrih, onako baš buñuelovskih filmova. Stančić pretvoren u neformalni mačistički ‘klub’, elitno sastajalište starih momaka od društvene moći i utjecaja. Mala poluskrivena jazbina u kojoj se dogovaraju poslovi, kuju veliki planovi, vodi politika, bildaju odnosi i uvećava socijalni kapital. Ali i kruže kuverte i torbe pune keša, prenose se iz ruku u ruke, seljakaju po autima, garažama, podrumima, stanovima i kućama…

Nije to nepoznat mise-en-scène u pričama o korupcijskim aferama koje su suštinski srodne ovoj o kojoj ovdje ovom prilikom pišem. Prisjetimo se samo konsternacije, zatečenosti javnosti prilikom medijskog posredovanja detalja, vizualno i narativno, o pomalo jezovito bizarnom uređenju podruma vile Nadana Vidoševića – bivšeg ministra, saborskog zastupnika te čelnika HGK-a (Hrvatska gospodarska komora), koji je prije pet godina optužen za kazneno djelo izvlačenja i prisvajanja više desetaka milijuna kuna iz te državne tvrtke. Pored nekoliko stotina vrijednih kolekcionarskih umjetnina, taj su prostor ‘krasili’ nebrojeni lovački trofeji, rogovi dekapitiranih životinja gusto načičkani po zidovima i preparirane životinje među kojima se našao i jedan polarni bijeli medo.

Duga je i teško saglediva lista korupcijskih afera u tridesetogodišnjoj historiji hrvatske tranzicije, a tek je ona regionalna zaista nepregledna. Zanimljivo je pritom pratiti trag korupcijske hobotnice i na način kako je to lucidno detektirao Boris Dežulović u jednom od svojih posljednjih tekstova u tjedniku i na portalu Novosti. Velikom broju otkrivenih slučajeva megakorupcije u Hrvatskoj, vrlo često bi znakovito prethodila dodjela nagrade Hrvatske udruge menadžera CROMA za menadžera godine upravo onim likovima za koje će se naknadno utvrditi da su direktno rukovodili takvim koruptivnim radnjama. Pa je tako, već pogađate, i sam Kovačević ponositi laureat ove prestižne nagrade za 2014. godinu.

Indikativni su to uvidi i u kontekstu opetovanih reakcija poduzetničkih, menadžerskih i općenito poslovnih krugova vezanih uz tzv. krupni kapital. Naime, svaki put kada bi javnost i mediji bili preplavljeni korupcijskim aferama u državnim i javnim firmama, uslijedile bi reakcije neoliberalnih krugova u vidu radikalnih zahtjeva da se provedu navodno nužne mjere privatizacije što većeg preostalog dijela državnog i javnog sektora. Jer država, za razliku od privatnog sektora, ne može biti dobar gospodar, a ovakve afere navodno to i dokazuju, smatraju kapitalistički radikali.

Stara je to tlapnja ekonomske ortodoksije, tržišnih fundamentalista i njima privržene bratije iz političke kaste koji nam već desetljećima podastiru zamjenu teza, predlažu da kancerogene simptome prouzročene kapitalizmom liječimo s još jačim dozama kapitalizma. No istina je upravo dijametralno suprotna. Ovakav razmah korupcijskih slučajeva kojima svjedočimo u državnim firmama zadnjih nekoliko desetljeća, upravo je posljedica tzv. tranzicije u kapitalizam, to jest organizacijskih i poslovnih restrukturiranja institucija i firmi prema kapitalističkim načelima, forsiranja privatizacija i deregulacija, pojačane birokratizacije koja otežava transparentnost, te manjka radno-društvene kontrole ekonomskih procesa odozdo.

Priče iz susjedstva