Pokušaj da se pri povratku “vatrenih” sa katarskog Mundijala u Zagrebu i Hrvatskoj inscenira kolektivna euforija i spektakl nalik onome otprije četiri i pol godine i osvojenog srebra u Rusiji, tek je djelomično uspio. Naravno, bilo je tu svjetine, veselja, pjesme i vatrometa, no ipak ne na način i u mjeri da bi to bilo usporedivo s 2018. Međutim, bilježimo mali, ali smatramo ne i nevažan pomak.
Premda je reprezentativac Dejan Lovren pokušao evocirati sjećanja te je na sebe preuzeo ulogu nadomjesnog animatora i umjesto izvornog izvođača poveo pjesmu “Lijepa li si”, Marka Perkovića Thompsona srećom nije bilo na glavnoj pozornici na Trgu bana Jelačića u nedjelju uvečer, 18. decembra 2022. Mjesto koje mu je pripalo 2018. – legenda kaže navodno neplanski, spontanim pozivom kapetana reprezentacije Luke Modrića – ovaj su put planski zauzele ocvale rokerske zvijezde poput Prljavog kazališta, Jure Stublića i Filma. Mnogima će iz tih nastupa u sjećanju ostati ridikulozan nastup spomenutog Stublića – nekoliko puta markiran znakovitim usklikom “Slava vatrenima, slava domovini” – ali nas je sve to preusmjerilo na par malih, ali simptomatičnih i interpretativno potentnih detalja. “Prljavci” su tako očekivano otpjevali i “Marinu”, pjesmu u kojoj se nalazi čuveni stih: “Jer nitko nije znao sakrit’ suze k'o Marina, imala je oči boje vena, boje vena, boje Dinama…”, a Film jedan od svojih velikih hitova “Sjećam se prvog poljupca”, gdje se između ostalog kazuje: “Vjeruj, nema života od sjećanja, dao bih milijardu eura/dolara, za jedan sekund prvog poljupca.”
E sad, nije tek jednom ili deset, već stotine, pa i tisuće puta problematizirana gesta kojom je izvorni Dunav postao Dinamo u povijesnom kontekstu obilježenim ratom i raspadom Jugoslavije. Tek je nešto malo manje do svijesti doprlo da je Stublićeva cijena prvog poljupca u međuvremenu enormno porasla, pa je nekadašnja milijarda dinara sada postala milijarda izražena u vrijednosti bilo evropske ili američke valute. Ono što tijesno povezuje ta dva primjera jest naizgled banalna, ali zapravo sistematično ideološki kodirana revizionistička gesta spram vlastitog rada i autorskog nasljeđa. Nije trebao i ne treba Jasenku Houri i Juri Stubliću nitko otvoreno reći kako bi bilo lijepo i poželjno promijeniti toponim i naziv valute, odnosno ime rijeke koje u ušima i u glavi spontano priziva asocijaciju na glavni jugoslavenski grad, zamijeniti imenom najpoznatijeg hrvatskog nogometnog kluba, a naziv nekadašnje valute iz razdoblja socijalizma nadomjestiti evropskim i američkim financijskim simbolima. Ne, spontani je to učinak hegemonije, tada riječ gospodara odzvanja i funkcionira kao zapovijed u glavama podanika ne da bi pritom nužno bila izgovorena. Mokri je to san svake ideologije, znak da je učinkovito odradila svoj posao do kraja.