Priče iz susjedstva
Slučaj prvi
„Triba ga dočekati pokvarenim jajima njega i njegove poltrone, nitko nije toliko ponizi i izdao Hrvate, narcisoidni jadnik“, napisao je 72-godišnji Mladen Ćustić iz mjesta Briševo pred Zadra u komentaru posvećenom dolasku premijera Hrvatske Andreja Plenkovića u Maslenicu, povodom obilježavanja 29. godišnjice tamošnje vojno-redarstvene operacije iz ratne 1993. Status je objavljen 20. januara ove godine na facebook stranici portala Kalelarga info. Zadarska policija bila je brza.
Ćustić je priveden već sljedeći dan, a u kaznenom optužnom prijedlogu – koji se temelji na članku 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira RH – navodi se da je „narušio javni red i mir, vrijeđanjem i omalovažavanjem predsjednika Vlade RH koji je 21. siječnja dolazio u Maslenicu u svojstvu službene osobe radi obavljanja službene dužnosti u svezi obilježavanja 29. godišnjice VRO Maslenica“. U isto vrijeme, istim povodom i zbog sličnog sadržaja objavljenog na istome mjestu, a koji je okarakteriziran kao omalovažavajući i uvredljiv, priveden je još jedan neimenovani 49-godišnjak. Nakon provedenog istraživanja obojica su 21. januara u popodnevnim satima uz Optužni prijedlog propraćeni na Prekršajni odjel Općinskog suda u Zadru. U hrvatskim medijima ova je priča već dobila kolokvijalan naziv, „slučaj pokvarenih jaja“.
Pozivajući se na odredbe iz Ustava RH, primjere poput ovih moglo bi se različito interpretirati. Po jednoj strani, u članku 38. Ustava RH „jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli“. Dakle, svatko je, pa i visokopozicionirani političari, potencijalno izložen komentaru i kritici. No po članku 35. istog dokumenta, „svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti“. Dakle, naizgled imamo kontradiktornu situaciju u kojoj su suprotstavljena dva spomenuta članka Ustava.
Ali to je moguće razriješiti uvođenjem članka 16. u tumačenje koji definira da se „slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje“. U tom članku Ustava nalazimo vjerojatno ključnu rečenicu koja nam pomaže da pravilno interpretiramo „slučaj Ćustić“: „svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju“. Zato se nameće pitanje je li ‘prijetnja’ premijeru pokvarenim jajima i kvalifikacija njega kao narcisoidnog jadnika, doista „razmjerna naravi potrebe“ da se ograniči pravo jednog građanina na „slobodu mišljenja i izražavanja misli“ i pokrene optužni prijedlog protiv istog?
Slučaj drugi
Ivan Cingel je profesor na Fakultetu građevinarstva i arhitekture Sveučilišta u Osijeku, te predsjednik Društva arhitekata Osijeka. Šira hrvatska javnost doznala je za njega 2020. godine kada se kandidirao na parlamentarnim izborima na listi lijevo orijentirane stranke Radnička fronta. Petog augusta prošle godine – to je dan koji se u Hrvatskoj obilježava kao državni praznik pod službenim nazivom „Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja“, a posvećen je vojnoj akciji „Oluja“ iz 1995. – Cingel je na svom privatnom profilu najrasprostranjenije društvene mreže objavio kratak status sljedećeg sadržaja: „Čestit dan pobjede nad etničkim nečišćenjem svima koji slave zločin“.
Nije trebalo dugo čekati na cunami reakcija i optužbi koji je uslijedio, po već provjerenom i uhodanom modelu. Prvo se „zgroženi anonimni čitatelj“ javio uredništvu i redakciji osječkog dnevnog lista „Glas Slavonije“ ustvrdivši da profesor „ne poštuje ni temeljne odrednice na kojima je nastala ova država“. Potom je, dvije sedmice nakon Cingelovog facebook statusa, u spomenutom dnevniku objavljen tekst koji potpisuje Tomislav Prusin. Njegov je tekst tipičan primjer novinarske splačine koji pod krinkom fingirane žurnalističke objektivnosti – novinar je naime tim povodom zatražio izjave od Društva arhitekata Osijeka, od uprave Fakulteta građevinarstva i arhitekture u Osijeku i od samog Cingela – upakiran i intoniran tako da ispisuje klasičnu medijsku potjernicu koja može rezultirati samo onime s čime je i rezultirala na novomedijskim društvenim mrežama: javnom hajkom i uvredama na račun Cingela, pozivima na njegov progon, linč i egzekuciju.
Tražilo se tako da se Cingela izbaci s posla i protjera iz države, prijetilo mu se fizičkim nasiljem, pa i smrću. Sve je vrvilo od zloglasnog ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, kao redovitog usputnog ukrasnog dekora koji prati ovakve napise. Nije se pritom proslavilo ni Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva koje je nadmoćnom većinom glasova procijenilo da u Prusinovom tekstu nema ničeg spornog po pitanju novinarskih etičkih načela.
Za sve te prijetnje i uvrede nitko nije odgovarao. Niti je, koliko se zna, bio priveden na policijsko saslušanje. Za razliku od one dvojice iz okolice Zadra iz „slučaja prvog“ u ovom tekstu. Ali je zato priveden Cingel. Tu se ponovno pojavila figura „anonimnog građanina“, ovog puta u ulozi prijavitelja Cingela Općinskom državnom odvjetništvu koje je tu prijavu i prihvatilo. Tako da se Cingela sada tereti za „povredu osjećaja dostojanstva branitelja i građana RH“ po članku 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije.
U optužnom prijedlogu dalje stoji da je Cingel svojim statusom izrazio „krajnje nepoštovanje prema svim onim građanima koji operaciju ‘Oluja’, pored operacije ‘Bljesak’, smatraju odlučujućom i ključnom pobjedom“. Tužitelj nalazi posebno spornim i što je status objavljen na spomenuti praznični dan, čime je njegov autor navodno „iskazao nepoštovanje blagdana i povrijedio osjećaje dostojanstva velike većine građana, a naročito sudionika ‘Oluje’, kao i sve građane čijoj nacionalnoj ili društvenoj skupini isti pripadaju“ i koji, zaključuje tužitelj, po Cingelu nisu vrijedni dužnog poštovanja. Prva rasprava po ovom predmetu zakazana je za 18. 02. 2022. na Općinskom sudu u Osijeku.
Ideološki kontekst
Na stranu sad notorna besmislica iz optužnog prijedloga koja nije tek slučajna omaška: povreda osjećaja dostojanstva građana na osnovu njihove nacionalne ili društvene pripadnosti. Šta je to uopće, o kakvim se to i čijim ‘osjećajima’ radi? Kako se oni mjere? Tko ih definira? I tko ima pravo govoriti o nekakvim osjećajima u ime anonimne i heterogene kolektivne mase koja se krije iza nacionalnog „mi“? Odgovore naravno znamo. To je vladajuća ideologija i država sa svojim institucijama, političkim, intelektualnim, kulturno-obrazovnim i umjetničkim protagonistima. Ona je ta koja ‘zna’ što su naši kolektivni identitetski „osjećaji“, stavovi i mišljenja, pa se ne libi da nas preko svojih službenih organa i kanala na to redovito, iz dana u dan, podsjeća. Da se ne zaboravi.
To su opća mjesta u razumijevanju funkcioniranja ideoloških sustava. Zanima nas ipak i nešto konkretnije. Što povezuje, odnosno što razdvaja, ova dva opisana svježa slučaja, zadarski i osječki? Malo i puno toga. Zapravo, vidimo ih kao dvije strane istog novčića i takav ćemo trag pokušati slijediti prilikom interpretacije. Pri čemu „slučaj Cingel“ smatramo intrigantnijim, s potencijalno dalekosežnijim problematičnim učincima. Stoga treba i naglasiti, kao svojevrsnu kontekstualnu fusnotu, da ova dva slučaja jasno razdvajaju i vrijednosno-ideološke pozicije njihovih protagonista.
Dok u prvom slučaju optuženi kritizeri Plenkovića napadaju s političke desnice, one desnice koja je desnije pozicionirana od trenutnog profila HDZ-a, dotle u „slučaju Cingel“ kritika vladajućoj ideologiji – u vidu iskaza dugog doslovno jednu rečenicu – dolazi s pozicija protagoniste koji govori s pozicije ljevice. Navodno ‘neutralni’ promatrači i komentatori koji zastupaju ‘objektivne’ stavove, reći će pak da je zajednička poveznica ova dva, inače po svemu različita, slučaja to da su reakcije državnih organa i tijela poduzete s ciljem suzbijanja širenja neprihvatljivog govora i nepriličnih stavova u javno-medijskom prostoru, pri čemu su iz perspektive slova zakona očito jednako neprihvatljivi glasovi s elementima prijetnji i govor mržnje, kao i kritički politički stavovi koji su u suprotnosti s oficijelnim državotvornim istinama. Onim istinama koje su hegemonijom nacionalne politike dobile zakonsko-legislativan pečat.
Koliko fašizma?
Bez obzira što nam paradigma demokracije slatkorječivo pripovjedala, znamo da su pred slovom Zakona neki u društvu jednakiji od drugih. Kao i što znamo da premijeri, predsjednici, ministri i drugi visoki državni dužnosnici zbog svoje javne izloženosti (opravdano) imaju drugačiji status i tretman po pitanju sigurnosti u usporedbi s drugim građanima. Opisani aktualni primjeri i državno-zakonodavne te represivne reakcije koji su polazište za ovaj tekst, dešavaju se u periodu kada Plenković otvoreno artikulira svoje nezadovoljstvo radom državnih službi, policije i organa bezbjednosti zaduženih upravo za sigurnosna pitanja.
Direktan povod za opetovane premijerove kritike tih tijela jesu njihovi istraživački nalazi, procjene i izvještaji o terorističkom činu, zapravo pokušaju atentata, Danijela Bezuka ispred Sabora na Markovom trgu u Zagrebu, u oktobru 2020. To je slučaj o kojem smo tada u ovoj rubrici već pisali. Plenković smatra, a mi se ovim povodom s njim moramo složiti, da taj čin nikako nije mogao biti tek nekakav eksces, individualno djelo ideološki sluđenog dvadesetdvogodišnjeg mladića, već posljedica i konkretan rezultat jedne šire propagandističke mreže, utjecaja i djelovanja pojedinaca i grupa. Iako premijer to nije eksplicitno rekao, znamo da zna da se u ovom slučaju radi o društveno-političkim akterima koje povezuju ideje radikalne fašistoidne desnice. Zato i inzistira da se u objašnjenju okolnosti koje su vodile ka izvedbi ovog neuspjelog atentata na njega, slijede tragovi pripadajućih kontekstâ slučaja.
No takvim pritiscima Plenković dovodi nadležna državna tijela u vrlo nezgodnu situaciju. Te bi institucije sada – ukoliko bi ponudili nedvosmislenu interpretaciju okolnosti pod kojima je Bezuk bio motiviran da napravi svoj bezumni čin – morali jasno ukazati na nemalu prisutnost i operativnost nacifašističke desnice u Hrvatskoj. Takvi akteri su, iako ne neposredan proizvod „Plenkovićevog HDZ-a“, decenijama sveprisutan i postojan maligni društveni entitet na čijem je formatiranju, profiliranju i jačanju HDZ radio u mnogim svojim etapama od ranih 1990-ih nadalje. Dakle, radi se o problematičnom i teškom nasljeđu s kojim se premijer i njegova stranka odbijaju kritički suočiti. A ne konfrontiraju se jer se ne žele zamjeriti krajnje desnom krilu među svojim glasačima kojih nije malo.
Nadalje, novomedijske društvene mreže i javni diskurs u Hrvatskoj preplavljeni su govorom mržnje u produkciji radikalne desnice. Sve vrvi od veličanja ustaštva, negiranja nacifašističkih zlodjela, antisemitizma, prijetnji i uvreda „komunjarama“, „muslimanima migrantima“, „židovima“… I nikom ništa. Štoviše, ne samo da vladajuća garnitura zatvara oči pred sveopćim desničarenjem u društvu, već mu i daju sitne, ali pogubne ustupke kakav je faktička legalizacija ustaškog pokliča „Za dom spremni“ i tabla s grbom vojno-ratne postrojbe Hrvatske obrambene snage (HOS) – koja je prije nekoliko godina kao očita neofašistička provokacija postavljena u Novskoj, nedaleko od ustaškog logora Jasenovac – a koji u sebi sadrži inkriminirani pozdrav.
Kanonizirane dogme i progon nepoćudnih
Službene državno-zakonodavne i javno-medijske reakcije na Cingelov neslužbeni facebook komentar neodoljivo podsjećaju na svojevrstan nasljedni kontinuitet s „bivšim režimom“ – od kojeg se sve tipične tranzicijske političke garniture, pogotovo one desnih i liberalno-centrističkih profila, naglašeno distanciraju – a koji im se preko nekih svojih spornih mjesta redovito vraća poput potisnutog simptoma. Mislimo pritom na tzv. verbalni delikt iz vremena Jugoslavije, odnosno na čl. 133 Krivičnog zakona SFRJ, kojim su se kazneno progonili i kažnjavali pojedinci koji bi se teretili da su svojim javnim djelovanjem podrivali socijalističko samoupravno društveno uređenje.
Još konkretnije, i historijsko-ideološki bliže, ovakav tretman javno izrečenog kritičkog stava jednog angažiranog intelektualca s jasnim političkim stavom, kakav je Cingel, stvara podlogu za tezu da su Tuđmanovi linčevi nepoćudnih iz 1990-ih zapravo ostali konstanta do danas. Kada se uzmu u obzir progoni poput ovog kojem je trenutno izložen arhitekt i profesor Cingel, onda je vrlo upitno u kolikoj je mjeri, po pitanju državotvorno-ideoloških dogmi, Plenković učinio suštinski zaokret u odnosu na svog prethodnika na čelu HDZ-a Tomislava Karamarka. Tog se lika sjećamo po tome da je u razdoblju 2014-2016 otvoreno najavljivao beskompromisan i oštar obračun sa svima u Hrvatskoj koji bi se usudili javno kritizirati i dovoditi u pitanje kanone i mitove jednoobrazno konstruirane nacionalne ideologije. „Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država – Domovinski rat, naši branitelji i poginuli te politička doktrina dr. Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška“, govorio je tada Karamarko.
Jasno je stoga što je na djelu kada „slučaj Cingel“ prevedemo u aktualan društveno-politički kontekst u Hrvatskoj. U najkraćem, radi se o kanonizaciji nacionalnih mitova koji se ne smiju kritički propitivati, te se tomu posljedično prevode u dogmu, a onima koji se ipak usude zauzeti kurs suprotstavljen službenom i zadanom, jasno upozorenje da će zbog toga trpiti posljedice. Pritom, da cijela priča poprimi apsurdne dimenzije, nitko, pa ni Cingel, nije doveo u pitanje legitimnost načela vojno-redarstvene operacije „Oluja“ kao ratne akcije koju je provela Hrvatska vojska s ciljem oslobađanja okupiranih teritorija države.
Mitovi i činjenice
No bila je to i vojna operacija u kojoj su počinjeni zločini, akcija iza koje su ostale stotine mrtvih staraca (neki među njima bili su nepokretni, zatečeni u krevetima u kojima su zvjerski ubijani), deseci hiljada protjeranih civila, spaljena sela i mjesta. O tome se ne želi, a vidimo ni ne smije, javno govoriti. Kamoli da bi se protiv protagonista takvih zločina podigle optužnice i da bi ih se adekvatno sudski procesuiralo. Zato se na primjeru „slučaja Cingel“ i artikulira prijelomno problemsko pitanje šireg profila: kakav je status istine i činjenice u odnosu na mit?
Dugoročne posljedice ovakvih zakona i politika koje su se ovom prilikom obrušile na osječkog arhitekta i profesora, nesagledive su. Suzbijanjem prava na javno izricanje kritički intoniranih mišljenja u odnosu na zadane smjernice tzv. državotvorne politike, sudskim procesuiranjem i kažnjavanjem takvih stavova, utire se put totalitarnim režimima. Tamo gdje caruju mitovi ne postoji niti minimum prostora za zdravu skepsu, kritičku prosudbu i argumentativnu sumnju u neprijeporan karakter službenih istina. A kada se mitovi u jednadžbi spare s politikom, oficijelnim zakonima države i sudskim praksama, eto nam zacementirane strukture na kojoj se bez problema mogu kreirati totalitarne ideologije.
Pritom svjedočimo i ciničnoj ironiji na djelu. Dok se naime Cingela optužuje za nekakvu diskriminaciju, pritom sve vrvi od upućenih mu prijetnji nasiljem i smrću, puno gorih i opasnijih od gađanja „pokvarenim jajima“. Nitko zbog takvih napisa nije priveden, saslušan ili procesuiran. Nadalje, upravo je Cingel izložen klasičnoj diskriminaciji zbog stava i mišljenja koji odudaraju od ideološki zadanog pravovjerništva kada su službene nacionalne istine, kanoni i mitovi na djelu.
Najbolje je to uostalom sročio on sam u izjavi koju je dao tjedniku Novosti, a koju ovdje prenosimo u cijelosti, jer je njome zapravo izrečena sama srž onoga što treba reći na ovu temu. Stoga Cingelovim riječima i zaključujemo ovaj tekst: „Jezgra mučkog zahvata je u izokretanju duha i smisla članka 25. po kojem me se goni. A čija je ideja u tome da se nekoga ne smije maltretirati ili diskriminirati zato što ima neko političko uvjerenje – npr. okupimo se da te šikaniramo, vrijeđamo i ponižavamo kao ljevičara, liberala ili konzervativca, ili ti čak prijetimo. Što je upravo ono što je meni rađeno slijedom članka u Glasu. Tužitelj to izokreće u tumačenje po kojem se „povreda nečijeg dostojanstva“ sastoji u nečijoj uvrijeđenosti time što se ja usudim misliti drugačije od njega u stvari od koje radi svetinju. Jer netko smatra da mu je u osjećaj osobnog dostojanstva kao serijska oprema ugrađeno da i svi drugi moraju razmišljati kao on – ako ne razmišljaju, vrijeđaju njegovo dostojanstvo. To je po paralogičkoj strukturi zamjene teza kao ono kada si neki vjernici dozvoljavaju uvrijediti se na prizor ljudi koji pred posvećenim ikonama ne padaju na koljena poput njih, jer su si uvrtjeli da su svi dužni padati. Ukratko, stvar Oluje postavljena je u status upravo parareligije“. Tačka.