Hromadžić: Metropola i provincija

Priče iz susjedstva

„Iz Bihaća si, je l’ de? Vi ste oni koji govore: pa da…“ Ne znam koliko sam puta ovo čuo, koliko mi je puta bila upućena otprilike ovako nekako sročena izjava tokom onih nekoliko godina mog života u Sarajevu, ili u nekim drugim situacijama u kojima bih se našao u društvu Sarajlija. Ne znam ni koliko mi je drugih Bišćana spomenulo da su i oni imali gotovo identična iskustva u vezi s tim istim motivom. Možda sedam, deset ili dvanaest ljudi, nije bitno.

U svakom slučaju, bio je to dovoljno simptomatičan obrazac ponavljanja koji mi je zagolicao znatiželju i nagnao da u nekoj prvoj takvoj sljedećoj prilici ‘isprovociram’ situaciju benignom intervencijom. Čekao sam tako neko vrijeme da mi naleti prvi Sarajlija koji će me „pa-da-knuti“. I naletio je, moralo se desiti.

Pa sam, je l’ de, na upit/konstataciju o „pa da identitetu“ odgovorio protupitanjem. Otprilike: „Ti si iz Sarajeva? A vi ste oni što stalno govore: đe s’ ba…“ I čovjek se skoro – pa da, šta drugo – naljutio. Razmišljao sam kasnije, kako je moguće jednom tako banalnom gestom isprovocirati reakciju ljutnje? Šta sam to čačnuo kada sam ga jednim identičnim protupitanjem doveo u situaciju zrcaljenja? Do momenta u kojem je svoj vrlo interni lokalni leksik, do kojeg očito nema promišljenu distancu, cinično-ironičnom mini gestom dobio nazad kao odraz tek jednog slenga, a ne općeg, nacionalnog jezičnog standarda.

Vrlo je to trivijalna osobna anegdota stara sad već evo preko dvadeset godina, seže tamo negdje do poslijeratnih kasnih 1990-ih. Evociram je u pokušaju da se uhvatim za kakvu-takvu sićušnu sekvencu koja će mi pomoći da uđem u staru, a uvijek iznova nelaku temu odnosa provincije i grada, odnosno njihovih stanovnika. Onih brojnih oblika nerazumijevanja, raskoraka i neslaganja, stereotipa i predrasuda, umišljenih superiornosti i inferiornosti, te suvišnih kompleksa… koji nerijetko obilježavaju odnose među tim ljudima.

Takav je niz razmimoilaženja beskonačan. Nema niti jednog društva na svijetu, ma koliko ono bilo veliko ili malo, koje se ne susreće s ovakvim problemom: klišeiziranim percepcijama i doživljajima drugih gradova, krajeva i ljudi neke zemlje od strane njenog glavnog grada i njegovih stanovnika. Vrijedi naravno i obratno. Dakle, odnos metroplole i provincija. Pa tako ni Bosna i Hercegovina nije izuzetak.

Kroki za historijski kontekst

No idemo nakratko iskoračiti u malo šire pripadajuće društveno-političke i historijske kontekste priče koju ovom prilikom želim ovdje ispričati. Moja je teza s kojom ću startati poprilično općenita, možda i gruba, te glasi da se Sarajevu status glavnog grada države naprosto desio početkom 1990-ih, analogno okolnostima pod kojima se desila i bosanskohercegovačka državna nezavisnost. Pišem „desilo“ zato što nešto takvo nije izvedeno i dosegnuto preko velikog nacionalnog projekta, ingenioznog političko-ideološkog plana, revolucionarnog rušenja starog režima ili dugog historijskog stremljenja „čitavih generacija da ostvare stoljetne snove“, kako zvuče patetične državotvorne ode nacionalnoj državi. Ništa se takvo ovdje nije desilo prije trideset godina. Opće mjesto da je do ‘osamostaljenja’ došlo procesom političke demokratizacije, odnosno referendumskom voljom većine stanovnika tadašnje BiH, jest tvrdnja koja počiva na suhim činjenicama, ali praktično ništa ne objašnjava.

Prisjetimo se, Alija Izetbegović ispred BiH i Kiro Gligorov ispred Makedonije, bili su ona treća politička strana, „srednja struja“ u „susretima šestorice“ početkom 1990-ih. Zagovarali su rješenje problema neke moguće jugoslavenske državnosti putem „labave konfederacije“. Ali su bili preslabi da se nametnu i svojim prijedlozima premoste već nepremostive jugoslavenske antagonizme između dva puno jača bloka, srpsko-crnogorskog centralizma i slovensko-hrvatskog separatizma. U takvim okolnostima, neizvjestan put prema ‘nezavisnosti’ bio je neminovnost za BiH, a ne izbor, jer ostanak u „krnjoj Jugoslaviji“ bio bi dugoročno katastrofalan. I desio se rat koji je uništio sve, a nije riješio ništa. Ostalo je historija…

A toj historiji prethodila je jedna druga historija u kojoj je status republičkog glavnog grada iz razdoblja Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevu mahom donio ubrzan razvoj i prosperitet, najveći otkada grad postoji – kao uostalom i cjelokupnoj BiH u njenoj historiji – s već mitskom Olimpijadom kao krunskim simbolom uspjeha jedne epohe. No bilo je to praćeno nezaobilaznim, manje-više tihim ali sveprisutnim, ekonomskim, nacionalnim, kulturnim… nejadnakostima koje su višestruko premrežavale Jugoslaviju, te su Sarajevo pozicionirale uvijek stepenicu ili dvije niže u odnosu na Beograd, Zagreb i Ljubljanu.

Taložene frustracije pounutarnjenih kompleksa i inferiornosti bile su logična posljedica takvih procesa. Iako su tokom zadnjih 15-20 godina trajanja socijalističke Jugoslavije republički ogranci Saveza komunista, pa stoga i same republike, neslužbeno, ali praktički sve više koegzistirali u formi konfederalne zajednice obilježene ekonomsko-političkim i nacionalnim konfliktima višeg ili nižeg intenziteta, te produbljujući tako postojeće razvojne disbalanse u federaciji, republičke prijestolnice imale su ipak limitirane mogućnosti u odnosu na Beograd.

BiH kao država i Sarajevo kao njen glavni grad, splet su dakle jedne historijske kontingencije, kompleksnih okolnosti raspada jedne zemlje u jednoj za Evropu i svijet turbulentnoj epohi, a za nas užasno tragičnom i traumatičnom vremenu. Sarajevo je u status glavnog grada države ‘bačeno’ bez mogućnosti stvarnog izbora, a pitanje je da li je za takav status bilo spremno svojim tadašnjim političkim, ekonomskim i intelektualno-kulturnim kapacitetima. Još će manje za to biti spremno u poraću, a sve su okolnosti radile u prilog da takvom zadatku otežaju, nikako ne da mu pomognu. Dimenzije ljudskog, materijalnog, civilizacijskog i kulturnog razaranja ratnom agresijom koje je prošlo Sarajevo u prvoj polovini 1990-ih, ne bi preživjeli ni mnogi drugi gradovi s jačim zaleđem, pa je ‘tranzicijsko’ unazađenje kroz sve ove decenije „dejtonske BiH“ naleglo na ‘dobro’ pripremljen teren.

Obrisi osobnih sjećanja

Sjećam se dobro desetljeća koje prethodi našoj ‘nezavisnosti’, 1980-ih. To su prvo dječačke, a potom i tinejdžerske godine mog života. I dobro se sjećam dojma – jer o mojoj vlastitoj, zreloj društveno-političkoj i nacionalnoj svijesti u to vrijeme naravno ne može biti govora (osim familijarno, socijalizacijski i edukacijski snažno prigrljene emocije prema ideji jugoslavenstva) – koji mi otvara prostor da kažem kako je malo kome, bilo mlađim ili starijim koji smo tih godina živjeli u Bihaću, Sarajevo predstavljalo neki „glavni grad“, neku „prijestolnicu“, nekakav metropolitanski urbani trop za kojim bismo čeznuli i kojem bismo stremili iz perspektive čemera male sredine. Da, živjeli smo, kako tada tako i sada, u BiH, ali pogledi i maštanja nas malih provincijalaca protezali su se prema Beogradu i Zagrebu, ponekad prema Ljubljani. Poneki su maštali malo šire, o Beču, Münchenu ili dalekoj filmskoj Americi. Ali rijetko tko i o Sarajevu.

Sva su moja sjećanja na rana velegradska i urbana iskustva – a tako i iskustva mnogih mojih vršnjaka iz familija tadašnje socijalističke srednje klase, odraslih paralelno s brzom preobrazbom Bihaća iz jedne bosanske čaršije u mali istočnoevropski grad prema standardima modernosti tog vremena – vezana uz Zagreb. Prve vožnje tramvajem, prva posjeta zoološkom vrtu, prvi odlasci u teatar… Za novovalsku rock kulturu „Kulušića“ i „Zvečke“ sam nažalost bio premlad.

Po drugoj strani, kada se pokušavam prisjetiti vlastitih predstava o Sarajevu iz tog vremena, toga nema puno. Tek maglovite predodžbe kako je „to jako daleko“, „dugo se putuje do tamo“, ceste nisu dobre, pa auto ili bus trucka, a i voz se sporo klati šinama. Ok, raspolagali smo naravno određenim dijapazonom stereotipa. Znali smo priče o sarajevskim pitama i ćevapima, navodno najboljim, o ljudima veseljacima koji su stalno skloni dobrim zajebancijama, o trgovačko-šibicarskom mentalitetu („čuvaj se, prodaće ti ciglu“)… Ne mogu se ni sjetiti kada sam prvi put posjetio Sarajevo. Želim reći, Sarajevo je iz perspektive Bihaća uvijek bilo daleko, doslovno i metaforički.

A za Sarajevo Bihać kao da nikada nije ni postojao. Doslovno, nimalo metaforički. Ako se ne sjećam dobro Sarajeva iz 1980-ih, e onda ga se dobro sjećam iz druge polovine 1990-ih. I na stranu pritom ono očito, već spomenuta sveopća devastacija koja ga je razorila na svaki zamisliv i nezamisliv način (kao što bi razorila i bilo koji drugi grad da je bio na njegovom mjestu). Ali ima nešto što mi je u subjektivnom dojmu – i u obilju te sarajevske razorenosti na koju se navuklo maglovito sivilo teškog zraka („Sarajevo od blata i snega“, kako je pevao rock pesnik Milan Mladenović) – bilo baš fascinantno. Bila je to nevjerojatna usmjerenost velike većine stanovnika te uske, a duge kotline – u kojoj sunce kratko traje, a ima dana kada se čini da nije ni svanulo – na sebe i na priče svoga grada.

Pišući ovo, isplivava mi iz arhiva sjećanja još jedna anegdota koja može biti tretirana kao znakovito simptomatična u kontekstu teme. Razgovor s jednom prijateljicom Sarajkom uz kafu potkraj 1999., kada sam se već definitivno odlučio preseliti iz Sarajeva u Ljubljanu, dobacio je do njenog pitanja kako mogu otići iz Sarajeva, kako mi nije teško to napraviti. Bio sam pomalo zatečen pitanjem, mislim da sam rekao nešto u stilu: Sarajevo je kao i svaki drugi grad usporedivog tipa i profila, ima svojih dobrih i loših strana, topao i brutalan je istovremeno, ne znam zašto se ljudi ne bi selili, itd. Odgovorila mi je, „ma ja, ne možeš ti to shvatiti“.

Planet Sarajevo

Stava sam da se globalna medijska i politička pažnja koja je godinama bila fokusirana na ratnu tragediju Sarajeva – pritom je perverzno protkavši egzotizacijskim orijentalizmima o „gradu u kojem se blisko isprepliću islam, kršćanstvo i judaizam“ – nakalemila na tek nekoliko godina stariji (lažni) dojam o vlastitoj važnosti u svjetskim okvirima kreiran spomenutom simbolikom Olimpijade. Ako bismo malo proširili ovu matricu, diptih Olimpijada-rat prerastao bi u trijadu dodavanjem poslijeratnog koševskog koncerta U2. Takvi simboli i njihova značenja kao da su, naizgled paradoksalno, dodatno poklopili, zatvorili i zašili lokalni mentalitet, nadrealno i nerealno stvorivši dojam o vlastitoj planetarnoj važnosti, u potpunosti izopačivši sliku svijeta i doživljaj sebe u tom svijetu za nemali broj Sarajlija.

Čini mi se da ovo što pokušavam izreći dobro sumira i simbolizira pojam „planet Sarajevo“. No i taj je „planet“ itekako selektivan. Žalosno je stremljenje tog „planeta“ da sebe ugura „u univerzum svjetova“ prečicama, mimo svih objektivnih parametara, stvarnih mogućnosti i kapaciteta u postojećim okolnostima. Simbolički je to uprizoreno bildanjem kolektivnog ega raje preko lukrativnih rođačko-stranačkih megaprojekata, kakav je na primjer Sarajevo Film Festival, koji sebe promućurno nutka kao reprezentativan primjer „nacionalnog kolektivnog postignuća na visokoj razini popularne kulture i svjetskog nivoa“, a zapravo je privatni biznis dobro poguran javnim financijama. Javnim novcem koji bi se itekako bolje i za itekako važnije stvari mogao i trebao potrošiti u ovako zapuštenoj i ojađenoj zemlji, no što je to skupocjena jednosedmična godišnja parada estradnog glamura. Spektakla u kojem Sarajevo pokušava glumiti Pariz, Berlin, New York ili London, dok na obroncima obližnjih gradskih brda ljudi pale gume kako bi skuhali ručak ili se ugrijali.

Takav napor, to guranje „u univerzum svjetova“, upravo je obrnuto proporcionalno nastojanjima sarajevske katapultirane elite – i onih koji su njome fascinirani, nekako bi da se o nju očešu i u nju svrstaju – da se od njihove čaršije odgura svaka asocijacija na preostale dijelove onoga što Sarajevo i formalno, kao prijestolnica države, reprezentira. Kao da je na djelu svojevrstan sram od domaćeg Drugog. Jer je taj domaći Drugi, znamo to, ipak tek siroti papak. Papak kojeg se moraš sramiti. Kao da svjedočimo nekom perverznom suvremenom igrokazu antičkog polisa, njegovih patricija i gradskih zidina koje ih odvajaju od neželjenog plebsa vlastite države.

Istovremeno zaprepašćuje, ali zapravo ide ruku pod ruku, slabo poznavanje drugih dijelova BiH iz perspektive Sarajeva i Sarajlija. Svojevrsna nezainteresiranost da se vlastita zemlja malo bolje upozna, shvati u optici određenih razlika koje u njoj postoje, pa rezultati takvih pristupa mogu biti i komično groteskni. Nedavno mi je prijatelj iz Bihaća – koji već dvadeset i pet godina živi u Sarajevu, ima uspješnu profesionalnu karijeru, supruga mu je iz Sarajeva i djeca su im u njemu rođena – prepričavao situacije u kojima se svako toliko nađe pri neformalnim druženjima. Desilo bi se tako da ga neko od prisutnih „domaćih lokalaca“, najčešće su to ljudi iz obrazovane, intelektualne elite i iz „starih sarajevskih familija“, spontano kroz razgovor umjesti u poziciju svojevrsnog reprezentanta kraja u kojem je rođen i iz kojeg „dolazi“.

Pa se, kaže, u takvim trenucima osjeti strancem u vlastitoj zemlji i gradu u kojem živi duže od pola svog života. Kao da je vječni simbol područja i kolektiviteta kojima pripada rođenjem, silom zakona „bečenosti u svijet“ – što je fatalistička domena egzistencije nad kojom nemamo monopol naše volje i izbora – a ne pojedinac sa svojom pričom. I usto, takvi su narativi nerijetko obilježen i banalnom gestom, nečim što se može nazvati infantilno-nesvjesna egzotizacija Drugog (npr.: „Ti si iz Bihaća, jel? Joj, jednom sam baš prošao autom kroz Bihać, tamo ima baš puno zelenila“; ili: „A tamo kod vas je Uuuna, jel takooo? To je praaavo dobro, jel de?“).

Ekonomska ignorancija i politička bahatost

No takve su osobne priče i iskustva, bez obzira koliko mogle biti zanimljive, smiješne ili emocionalno bremenite, manje važne u usporedbi s onim sistemski bitnim, a to su ekonomija i politika. Bitan je velik nesrazmjer u investicijama i ulaganjima, posljedično i u razvoju pojedinih dijelova zemlje. Takva diskrepancija između slike današnjeg Sarajeva i nekih drugih dijelova Federacije BiH – u ovom se tekstu konkretno povlače paralele s Unsko-sanskim kantonom – bode u oči već na prvi pogled. Česti pozadinski razlozi za to su stranačko-politički. Poznato je da kantoni koji imaju na vlasti političke opcije koje su različite od političkih kombinacija na čelu Federacije BiH, redovito bivaju ‘kažnjeni’, to jest isključeni iz dogovora i poslovno-ekonomskih shema.

No ne zna više niko koliko se besmislenih koalicija na vlasti izmijenjalo i u Federaciji i u USK, ali se neke stvari ne miču s mrtve tačke, bilo da se političke opcije na tim nivoima vlasti poklapaju ili ne. Jedan takav primjer je već decenijama nedovršena magistrala, svega par kilometara neasfaltirane brze ceste koja je u rejonu Srbljanskog platoa i u nadležnosti je cesta Federacije BiH. Završetkom tog malog preostalog dijela puta, okončala bi se zaobilaznica kojom bi se omogućilo premještanje prometa sa sadašnje ceste koja ide kroz kanjon Une na potezu Bihać-Bosanska Krupa, a potom bi mogla uslijediti temeljita prenamjena tog lokaliteta prema planovima Turističke zajednice Kantona i Nacionalnog parka „Una“. Dakle, svega par kilometara asfalta nedostaje da bi se moglo preći na više razine razvojno-ekonomskih planova. Istovremeno se itekako ulaže u istu takvu infrastrukturu na potezu sjever-jug Federacije BiH. Nesrazmjer je velik i stvara frustracije.

Primjer drugi. Prošlo je već podosta godina otkad je Sin Svoga Oca – preuzimam dobro pogođenu, primjerenu prilagodbu imena Bakira Izetbegovića, koju je uveo i koristi je u svojim tekstovima autor i urednik ovog portala Edin Zubčević – zadnji put posjetio Bihać. Bio je tada još bošnjački član Predsjedništva BiH, prije no što je na tu funkciju instalirao Šefika Džaferovića. Došao je naravno u sklopu neke predizborne kampanje, da ispred SDA obeća „brda i doline“ i da ponovi glupavi stereotip „o ponosnim i ljutim Krajišnicima“. Poklopio se njegov dolazak sa svježe potpisanim sporazumom između Njemačke i BiH o izvozu bosanskohercegovačke radne snage u Bošnjacima „obećanu zemlju“. I obeća tada Sin Svoga Oca domaćinima – kao da im darove donosi, ali pokazat će se da su to „darovi danajski“ – da će Krajišnici dobiti daleko najviše ulaznih radnih viza u Njemačku, čak polovinu od dogovorenog broja.

Moraš biti potpuni politički idiot i bahati ignorant da se kao nacionalno-stranački lider razmećeš takvim glupostima misleći da radiš pravu stvar. A lokalnim je ljudima zapravo poslao neizgovorene, ali vrlo jasne poruke. Evo vizâ, idite u Njemačku, na vas više ne računamo. Nijemcima jeftini bauštelci, medicinske sestre, fizioterapeuti, hotelske spremačice i čistačice, a nama briga manje, bolja statistika nezaposlenosti i veći priljev gastarbajterskih deviza. Sjetit će se mnogi u Bihaću i USK ovog primjera prije nekoliko godina, pa će početi povezivati neke stvari na načine koji su potencijalno opasni, dugoročno nisu dobri za državu i društvo. Recimo komentari kako zanimljivo i indikativno vremenski korelira ova otvorena politička podrška demografskom opustošenju tog dijela zemlje, s iznenadnim početkom funkcioniranja već zaboravljene pruge na relaciji Sarajevo-Bihać, koja je nekim čudom najednom proradila s dolaskom migranata u ovu regiju. A glavni korisnici te linije, s kartom u jednom smjeru, bili su upravo nesretnici s istoka.

Rat i autonomija

Svjestan sam da mi se već debelo razvukla ova priča o malim i velikim dimenzijama koje opterećuju odnose glavnog grada i jedne od bosanskih provincija, ali bi ona ostala zjapeće praznom kada se u nju ne bi barem minimalno upisala traumatična epizoda suvremene historije sjeverozapadne Bosne. Mislim na „Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna“ Fikreta Abdića-Babe i ratnu strahotu unutarmuslimanskog sukoba u tom dijelu zemlje. Ovo nije mjesto na kojem bismo mogli, niti trebali, ulaziti u dobro poznate ekonomsko-političke detalje koji kontekstualno prethode tom tragičnom internom ratnom sukobu i Abdićevom pokušaju formiranja vlastite pseudo države na teritoriji sjeverozapadne Bosne. Riječ je tzv. aferi Agrokomerc, trgovanju mjenicama bez pokrića i suđenju Fikretu Abdiću u drugoj polovini 1980-ih, koje je bilo provorazredan medijsko-politički spektakl tog vremena.

Kada je Abdić – ne zaboravimo da je na prvim višestranačkim izborima u BiH 1990. osvojio najviše glasova za člana Predsjedništva BiH iz redova Muslimana, ali je mjesto predsjednika Predsjedništva prepustio Aliji Izetbegoviću nakon pritisaka u užem vodstvu SDA – usred bh. rata 1993. s krugom svojih suradnika i pristašama krenuo u avanturu osnivanja AP „Zapadna Bosna“, „afera Agrokomerc“ dobila je nova, politički intonirana čitanja. Okretanje leđa Sarajevu, odnosno otvorena suradnja s Miloševićem, Tuđmanom, Karadžićem i Bobanom, kao i činjenice da su vojne i paravojne srpske snage ratovale zajedno s Abdićevom Narodnom odbranom protiv bihaćkog 5. korupusa Armije BiH na ratištu Cazinske krajine, otvorilo je širok prostor da se Abdića razumije i interpretira kao nekog tko je otprije pripreman za ulogu petokolonaša, izdajnika. No to su ipak teze koje su teško provjerljive. Ostaje činjenica da je ratni sukob između vojske AP „Zapadna Bosna“, pojačane srpskim snagama, i 5. korpusa Armije BiH pod političkom kontrolom Bihaća koji je ostao lojalan Sarajevu, bio tragičan, težak i traumatičan. I ta je trauma i danas živa u Bihaću i cijelom USK-u.

Zašto u temu ovog teksta nakratko uvodim opća mjesta vezana uz specifične okolnosti ratne epizode sa sjeverozapada Bosne? Kratko je pamćenje, a sveopća društvena, obrazovna i sistemska nebriga oko kulture sjećanja još veća. Stoga nije čudno da je trebalo proći svega par godina da se počnu stvarati nejasne predstave o tome „šta se tamo kod vas u Krajini u ratu dešavalo“. Sve se više i više u prednji plan gurala percepcija o „bihaćkoj autonomaško-separatističkoj“ orijentaciji. Nije trebalo proći puno da legendarne sage o ratnom herojstvu 5. korpusa Armije BiH, koji je u izuzetno teškim okolnostima agresorskog okruženja obranio zapadnu granicu zemlje, počnu uzmicati pred konstrukcijama o „krajiškoj izdaji Bosne“.

To jako frustrira ljude u Bihaću i USK. Hiljade su ljudi izginule na ratnim linijama boreći se protiv „autonomaša“, a „za Bosnu“, i hiljade smo ostali ratni vojni invalidi upravo u tom sukobu. Sada se – nekom perverznom intervencijom ideološkog revizionizma, rekonstrukcijom recentne domaće historije i općom javnom neodgovornošću – cijelo to područje u sve raznolikijem spektru društveno-političkih situacija percipira kao separatističko. Nesreća s takvim fenomenima je da najčešće krenu banalno, a završe opako, već po dobro poznatoj Hegelovoj definiciji historije („prvo kao farsa, a potom kao tragedija“). Artikulacija takvih simptoma nerijetko započne na probnim „balon-mjestima“, kakva su na primjer nogometni stadioni.

Sjećam se tako, i ovo je zadnja anegdota u tekstu, situacije sa stadiona Koševo krajem 1990-ih. Igralo je domaće „Sarajevo“ protiv bihaćkog „Jedinstva“. Bio sam na tribini na kojoj je bilo izolirano nekoliko stotina navijača „Jedinstva“ koji su stigli iz Bihaća s nekoliko autobusa. Kako se „Sarajevo“ nekim čudom mučilo da zabije gol, a utakmica je odmicala prema svome kraju, rasla je i nervoza među domaćim navijačima. I onda je u jednom trenutku cijeli stadion počeo uzvikivati uvrede tipa „jebeni autonomaši“, „ubij separatiste“, „izdajnici roda svoga“ i tome slično. Sledili smo se. Dobro se sjećam kako je nastao kolektivni muk od šoka. Bilo je jako neprijatno, bilo je neistinito, zato i vrlo nepošteno.

***

Ne znam kako se problemski motivi koje sam otvorio u ovom tekstu artikuliraju pri odnosima drugih gradova u BiH prema Sarajevu i obratno (preciznije bi bilo odrediti se prema gradovima u Federaciji BiH, jer je relacija s gradovima u Republici Srpskoj, ali i dijelom mjesta u Hercegovini, određena i političkim ustrojem dejtonske BiH i iz toga proizašlim ideologijama, što traži posebnu razradu kojom se ovdje nisam bavio). Ne znam je li drugačija perspektiva, drugačiji pogled i doživljaj Sarajeva iz Travnika, Konjica ili Goražda u usporedbi s Bihaćem. Da napišem ovaj tekst ponukalo me ono što već godinama, pa i decenijama sporadično, ali simptomatično ‘žubori’ Bihaćem i među Bišćanima. A to je općepoznato, veće ili manje nezadovoljstvo politikama Sarajeva, društvenom percepcijom i općenitim tretmanom daleke društveno-državne margine iz perspektive središta političke, ekonomske i socijalne moći u zemlji. Ako takva percepcija i tretman uopće i postoje.

Priče iz susjedstva