Objavljujemo odlomke iz knjige Leksikon tranzicije našeg stalnog saradnika Hajrudina Hromadžića. Svojevrstan pojmovnik-abecedarij predstavlja više od stotinu odabranih, reprezentativnih termina, koncepata i minisintagmi koji obilježavaju i simboliziraju tranziciju na prostorima bivše Jugoslavije u proteklih nekoliko desetljeća. Leksikon tranzicije objavljen je ove godine u izdanju izdavačke kuće Disput iz Zagreba.
DEMOKRACIJA
U etimološkom (starogrčkom) smislu vladavina naroda. Premda se moderni koncept demokracije poziva na iskustva antičke Atene i staroga Rima, te daleke povijesne poveznice samo su simboličkog karaktera u svrhu kreiranja dojma o višetisućljetnom kontinuitetu zapadnjačkog modela demokracije. U suvremenom, ali i školskom smislu te riječi demokracija se naslanja na prosvjetiteljske ideale slobode, bratstva i jednakosti. Najčešće se radi o liberalno-građanskoj, buržoaskoj paradigmi višestranačja, odnosno o predstavničkoj parlamentarnoj demokraciji čiji legitimitet počiva na transparentno provedenim izborima i aplikaciji ostvarenih rezultata na društveno-političku zbilju, a gotovo je poslovično, no ne i isključivo, vezana uz neku verziju kapitalističke ekonomije. Na taj se način simbolički ostvaruje prosvjetiteljski ideal aktivnog, participativnog građanina-državljanina u modernom društvu zapadnog tipa, paradigma koja raskida s kasnosrednjovjekovnim modelom apsolutističke monarhije. Ovaj je tip demokracije u velikoj krizi. Desničarski orijentirane vladajuće politike u državama kao što su današnja Mađarska i/ili Poljska – a i Hrvatska se znala spominjati u tom kontekstu – reprezentiraju trendove tzv. iliberalne demokracije: to je spoj autokracije i populizma u politici, neoliberalizma u ekonomiji i kulturalnog neokonzervativizma. Nadalje, politička demokracija sve je više na udaru populističkih pokreta. Povijesno aktualni slučajevi poput izbora i vladavine donedavnog američkog predsjednika Trumpa (američki predsjednički sustav) ukazuju na sve veći utjecaj marketinške industrije koja se izuzetno vješto koristi digitalno-novomedijskom infrastrukturom tzv. društvenih mreža za manipulaciju glasačkim raspoloženjima i afinitetima vezanima uz politički izbor. Antipod tomu jesu različite varijante neposredne participativne demokracije, pa se u tom kontekstu nerijetko navodi primjer Švicarske i tamošnjih čestih referenduma. No u ovoj knjizi pak zagovaramo tezu da je izravna participativna demokracija karakterističnija za sistem demokratskog socijalizma. Jedan takav historijski slučaj bio je i sustav jugoslavenskog samoupravljanja koji je – unatoč brojnim problemima i limitima – imao u sebe ugrađene elemente participativne demokracije i u praksi se izvodio preko radničkih savjeta u firmama i fabrikama. Njega ćemo se u Hrvatskoj prisjetiti prije nešto više od deset godina, u kontekstu tadašnjeg studentskog društvenog aktivizma, to jest kritike suvremenih trendova u znanosti i visokom obrazovanju, odnosno borbe za nekomercijalno besplatno školstvo, a u vidu i političke prakse putem plenuma. Demokracija je ‘velika riječ’ postsocijalističke tranzicije, navodno neproblematičan, zdravorazumsko-ideološki marker epohe. U praksi se ipak pokazalo da je kapitalističko demokratsko višestranačje, koje je nadomjestilo socijalistički jednopartijski sustav, tek “Potemkinovo selo” koje ne samo da nije ekonomsko-politički unaprijedilo kvalitetu naših života kroz tranziciju već ju je i unazadilo. Nešto je više od statistike u podatku da je skoro 100.000 (!) članova tek osnovane Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) početkom 1990-ih – laskavo samoproklamirane kao stožerna hrvatska stranka – došlo iz redova prebjegâ, ljudi koji su dotadašnje članstvo u Savezu komunista Hrvatske (SKH) zamijenili ‘preko noći’, ‘na vrijeme’ se svrstavši uz novog političkog nacionalnog hegemona. Upravo partije poput HDZ-a već duže od tri desetljeća tranzicije vladaju političkim scenama regije. To su interesne skupine koje više sliče narodnim i nacionalnim pokretima nego klasičnim modernim strankama u demokratskom višestranačkom sustavu (u ovom slučaju HDZ-u je potpuno srodna Stranka demokratske akcije – SDA, najjača stranka koja dolazi iz bošnjačkog nacionalnog korpusa u Bosni i Hercegovini).
DIJASPORA
Kolokvijalno je možemo definirati kao zajednicu ‘naših’ ljudi u tuđini. Radi se o populaciji koja se oblikuje u prepoznatljivo zaokruženu skupinu sa svojim socijalnim, kulturnim, a ponekad i političkim obilježjima u državi koja tim ljudima nije matična zemlja, bilo zato što su se u nju preselili, to jest u nju su emigrirali, ili joj ne pripadaju svojim porijeklom. Etimološki, pojam dijaspora ima starogrčke korijene i znači rasutost. Riječ je o globalnom, prastarom povijesnom fenomenu. Uzroci i razlozi nastanka modernih dijaspora mogu biti radno-ekonomski – nemogućnost osiguranja dostojne egzistencije u domovini i potraga za boljim uvjetima života u inozemstvu – a u nekim slučajevima i vjerski te ideološko-politički, na primjer zbog neslaganja s vladajućim režimom u državi porijekla. Često nastaju kao posljedica ratova i protjerivanja, a u novije doba i migracijama zbog klimatskih promjena. Nerijetko su baštinik i rasadnik konzervativnih predodžbi i ideja o matičnim zemljama i društvima iz kojih takva zajednica potječe, ali i ideološka te financijska podrška nekim, uglavnom desnim, političkim opcijama u domovini. Dijaspora se širi i prirodnim prirastom, s novim generacijama koje se rađaju u zemlji u koju su se njihovi preci doselili, što može dovoditi do napetosti i konfliktnih razmimoilaženja u takvim zajednicama. Naprosto, generacijska iskustva socijalizacije, razine edukacije i kulturacije, spremnost i sposobnost za prihvaćanja normativnih vrijednosnih obilježja domicilne sredine, poznavanje domaćeg jezika… najčešće se bitno razlikuju među različitim generacijama u dijaspori i rezultiraju postupnom asimilacijom. Takve problemske aspekte vezano uz dijasporu izvrsno obrađuju i reprezentiraju filmovi njemačkog režisera turskog porijekla Fatiha Akina. Dijaspore s prostora bivše Jugoslavije su brojne, nalazimo ih posvuda. Onih već tradicionalnih, uzrokovanih gastarbajterskom radnom emigracijom započetom sredinom 1960-ih, najviše ima u zapadnoj Evropi (Njemačka, Austrija, Švicarska…) i Skandinaviji (Švedska). Njima povijesno prethode opsegom nešte manje, ali utjecajima bitne, posebno u novim okolnostima tranzicije s kraja 20. stoljeća, političko-ideološke emigrantske dijaspore Hrvata i Srba u Južnoj i Sjevernoj Americi te Australiji, koje su se oblikovale netom nakon završetka Drugog svjetskog rata i njegova su direktna posljedica. Velika je i bosanskohercegovačka dijaspora koja je danas rasprostranjena diljem planeta, a njeno širenje uzrokovao je i odredio težak rat u 1990-ima. S aktualnim socijalnim i radnim okolnostima tranzicije s kraja 20. i početka 21. stoljeća, te u kontekstima postojećih geopolitičko-ekonomskih alijansi kakva je Evropska unija, nastaju novi tipovi radnih dijaspora, na primjer hrvatska dijaspora u Irskoj.
DOMOLJUBLJE
Pojam-kovanica koji prepoznatljivo povezuje riječi domovina i ljubav, ljubiti, voljeti. Njime se jasno aludira na osjećaje ljubavi prema zemlji-domovini i može ga se tretirati kao hrvatski jezični sinonim za patriotizam. Ta riječ neizostavno priziva asocijaciju na čuvenu, iznova ponavljanu izreku engleskog književnika iz 18. stoljeća Samuela Johnsona – “domoljublje je posljednje utočište hulja” – što i danas nenadmašno pogađa kontekst tog pojma. U pravu je i Emma Goldman koja domoljublje vidi kao prijetnju istinskoj slobodi, a njegovim bitnim elementima smatra samoljublje, aroganciju i egoizam. Domoljublje – ta velika, štoviše, konstitutivna i nezaobilazna vrijednosna varijabla u srži nacionalnog identiteta – u proteklih se tridesetak godina hrvatske tranzicije prometnulo u jedan od temeljnih ideoloških kanona po sebi. Stoga ga nije – iz perspektive širokog hegemonijski konstruiranog društvenog konsenzusa – jednostavno, poželjno, a ni pametno kritički promišljati ako se niste spremni izložiti ljutnji establišmenta bilo koje srednjostrujaške političke provenijencije, bijesu uvijek spremnih čuvara njegovih tekovina, primjerice branitelja, ali i mogućim antipatijama tzv. običnih ljudi koji će u kritičarima domaće verzije domoljublja možda prepoznati jugokomunjare ili neki sličan ‘zombi-identitet’ prikladan za prvoloptašku difamaciju. Ovdašnja koncepcija domoljublja izrasta na nekritičkim interpretacijama karaktera domovinskog rata, hrvatskom nacionalnom ponosu i snažnoj privrženosti katolicizmu (no više normativno-konformistički nego praktično), a do opasnih je frustracija ideologizirana destruktivnim antagonizmima spram iskonstruiranog dežurnog Drugog (Srbi, Jugoslavija, socijalizam, komunizam…). Neslužbeni promotori – ali i samoproklamirani procjenitelji svih ostalih, po kriteriju posjedovanja ili neposjedovanja prave doze domoljublja –brojni su i naprosto se nadmeću u iskazivanju takvog patosa (spomenuti branitelji; ultrakonzervativne udruge civilnog društva; profesionalni političari, posebno desnog ideološkog spektra, te njima srodni mediji; najveći dio klera u Hrvatskoj). Nelagodno je, ako ne i nešto gore, svjedočiti patetičnim i licemjernim gestama čija je svrha ritualno fingirati domoljubne osjećaje (na primjer, naglašeno ceremonijalan dlan desne ruke na srcu političara i/ili sportskih reprezentativaca pri intoniranju himne). No domoljublje je i vrlo lukrativna roba u tranziciji, nepresušan kapital koji je moguće, zorno tome svjedoče brojni primjeri, jako dobro unovčiti, pretočiti ga u konkretnu osobnu materijalno-financijsku vrijednost. Neki od najglasnijih desno-konzervativnih tribuna domoljublja u Hrvatskoj i regiji pokazali su se vrlo promućurnim i pragmatičnim protagonistima ključnih ekonomsko-kapitalističkih procesa u tranziciji.