Ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski u julu je potpisao zakon kojim se glavnom tužiocu Ukrajine daju nova ovlašćenja nad dve osnovne državne agencije: Nacionalnim biroom za borbu protiv korupcije i Specijalizovanim tužilaštvom za borbu protiv korupcije. Obe su osnovane uz oduševljenu podršku Zapada posle pobune na Majdanu 2013/14.
Na hiljade Ukrajinaca odmah je izašlo na ulice Kijeva i drugih većih gradova, uz parole da „korupcija ubija“ i da „Ukrajina nije Rusija“. Bile su to prve velike antivladine demonstracije od početka napada Rusije na Ukrajinu 2022. Prekršen je prećutni dogovor da se vlada ne kritikuje u vreme rata.
Potpisivanje ovog zakona pokrenulo je i dosad najozbiljniju krizu u odnosima Kijeva sa EU i MMF-om. Ukrajini je pretilo zamrzavanje oko 60 milijardi evra iz evropskih fondova. A onda je Zelenski popustio. Umesto da se inati, promenio je kurs i obema agencijama povratio nezavisnost.
Ispostavilo se da su masovni protesti i međunarodni pritisak možda najbolja strategija u odbrani demokratije. Ali Brisel bi trebalo da bude oprezniji sa svojom bezuslovnom podrškom agencijama za borbu protiv korupcije. Nisu sve te agencije iste.
Dok je na hiljade gnevnih građana demonstriralo u Kijevu, na hiljade podjednako ljutih građana Bugarske izašlo je ulice zbog zloupotrebe ovlašćenja formalno nezavisne komisije za borbu protiv korupcije, zahtevajući njeno zatvaranje. Proteste je pokrenulo hapšenje gradonačelnika Varne, koje mnogi vide kao politički motivisano i optužuju antikorupcijsku komisiju da je postala instrument za diskreditaciju opozicije.
Stvari dodatno komplikuje to što proteste protiv komisije predvode isti oni političari koji su je osmislili i dali joj ovlašćenja da istražuje i hapsi.
Da li poenta ove priče ukazuje da favorizujemo antikorupcijske organe kada otkrivaju prestupe naših protivnika, a krivimo ih kada otkrivaju nedela naših saveznika, ili tu ima još nečeg? Protesti u Bugarskoj pokazuju da su građani svesni razorne moći korupcije, ali i da razumeju štetu od instrumentalizacije institucija osmišljenih da je iskorene.
Suočen sa dilemom da li da sklapa nepopularne kompromise kako bi zaustavio rat ili da donosi nepopularne odluke o nastavku rata, Zelenski razumljivo zazire od eskalacije optužbi za korupciju svojih saveznika. Čak i ako su neosnovane, takve optužbe potkopavaju kredibilitet njegove vlade. Mnogi ukrajinski građani krive državnu korupciju za fatalno odlaganje izgradnje odbrambene infrastrukture kao i za nedavne vojne neuspehe. Takođe strepe da sumorne prognoze o ishodu rata utiču na rizik od pronevera na visokim položajima. Vladin službenik koji zabrlja kod kuće može poželeti da pobegne u inostranstvo.
U pokušaju da učvrsti svoju vlast donošenjem novog zakona, Zelenski je verovatno računao na Trampov prezir prema antikorupcijskim agencijama, kao i na evropsku popustljivost prema Ukrajini. Računica se pokazala pogrešnom. Potcenio je Evropu – i što je još gore, potcenio je vlastito društvo. Ta pogrešna procena bila je neočekivan poklon Rusiji.
Ukrajinske građane ne brine samo nekažnjivost ljudi na vlasti, već i realna mogućnost da zarobljene institucije postanu instrument za podrivanje demokratije – kao što su to bugarski građani svih političkih opredeljenja već iskusili na svojoj koži.
Demonstranti na ulicama Sofije trebalo bi da jasno stave do znanja – i svojim liderima i onima u Briselu – da institucionalni dizajn nije dovoljna garancija nezavisnosti takozvanih nezavisnih institucija. Izgleda da su ulični prostesti poslednja linija odbrane od korupcije, ali i od političke zloupotrebe institucija.
Rizična zamisao Zelenskog da potčini agencije za borbu protiv korupcije verovatno je bila vođena željom da zaštiti svoje lojaliste kojima preti istraga. Ali bugarski primer sugeriše da neke vlade imaju i mračnije motive, posebno kada su pod pritiskom: njima je kontrola antikorupcijskih službi potrebna ne samo da bi svojim lojalistima garantovali imunitet, već i da bi primenom selektivne pravde progonili svoje protivnike.
Kad je Karl Luger, gradonačelnik Beča s početka 20. veka, optužen da sarađuje sa Jevrejima dok javno propagira antisemitizam, on je uzvratio: „Ja odlučujem ko je Jevrejin.“ Ako korumpirane vlade danas počnu da odlučuju ko je korumpiran a ko ne, demokratija nema velike šanse da preživi.