„Šta je Amerikanac bez hladnog rata“, pita se ironično Apdajkov junak Hari Zeka Angstrom rugajući se misionarskom žaru Amerike zasnovanom na veri u njenu nepokolebljivu pravednost. Zeka je prosečan američki belac preko koga Apdajk prati promene u američkoj kulturi i politici, a na poslednjim izborima bi verovatno glasao za Donalda Trampa.
Amerikanci i svi ostali su iscrpljeni od decenija dvostrukih standarda i licemerja Vašingtona. Zato je tako spektakularno propao pokušaj Džoa Bajdena da oživi hladnoratovski sukob između demokratije i autokratije posle Putinove invazije na Ukrajinu. Zbog odluke Vašingtona da Moskvi uvede agresivne sankcije (demokratska) Indija je enormno povećala kupovinu ruske nafte, dok se (demokratska) Južna Afrika skoro svrstala uz Moskvu u Putinovom „antiimperijalnom pohodu“.
Dolazak Donalda Trampa označio je kraj ere licemerja i moralisanja i početak brutalne iskrenosti u spoljnoj politici SAD-a. Bez ulepšavanja, bez pažljivo baždarenih izjava.
U odsustvu svake pristojnosti više nema potrebe za dekorativnom diplomatijom. Kako je govorio sportski komentator Hauard Kosel, vreme je da kažemo „kako stvari zaista stoje“. Pre Trampa, kada bi Amerika napala neku državu bogatu naftom, Vašington bi tvrdio da je u pitanju odbrana demokratije ili bezbednosti Amerike, iako su svi znali da je u pitanju pohlepa za crnim zlatom. Danas američki predsednik otvoreno kaže da su razlog napada na Venecuelu njene rezerve nafte. Više niko ne pominje demokratiju.
Ali odustajanje od licemerne politike nije izazvalo poštovanje sveta prema Americi.
Nedavno objavljeno godišnje globalno istraživanje javnog mnjenja Evropskog saveta za spoljne odnose (sprovedeno pre napada SAD-a na Venecuelu i protesta u Iranu) pokazuje da u prvoj godini drugog Trampovog mandata sve više ljudi veruje da već ogroman uticaj Kine nesmetano raste – i da je to dobra vest za njihovu zemlju i svet. Drugim rečima, Tramp je možda protresao planetu, ali svet se priklanja Kini.
Zašto je tako nije neka misterija. Mnoge nove pristalice Kine voze kineske električne automobile, na krovovima su im kineski solarni paneli, koriste DeepSeek, a njihova deca se igraju igračkama proizvedenim u Kini. Ne računajući preteće vojne vežbe oko Tajvana i u Južnom kineskom moru, Kina je takođe izrazito mirnodopski nastrojena i nesklona ofanzivnim vojnim akcijama izvan svojih granica.
Makijaveli kaže da je za vladara bolje da ga se plaše nego da ga vole, ako već ne može da ima oboje. Ako je tako, zašto ne raste naklonost sveta prema Trampovoj Americi? Zašto demonstracije američke moći ne donose nikakav prestiž SAD-u u svetu?
Možda je to zato što kada ste moćni ljudi čekaju da se sapletete. Svet nije bio naročito impresioniran kada je Tramp divljao sa carinama, ali ljudi su bili zadivljeni kineskim uspešnim odgovorom na njih. Amerika je pokazala zapanjujuću vojnu silu u Venecueli, ali to se i očekivalo. Više pažnje su izazvali vojni neuspesi Rusije u Ukrajini.
Ljudi takođe primećuju ko kome zavidi. Nije tajna da Tramp zavidi Kini i da na njegovu žalost taj sentiment nije uzvraćen. Američki predsednik toliko fantazira o razmerama kineske industrijske moći da sada u Americi praktikuje državni kapitalizam na kineski način. Deluje kao da je on izgubio poverenje u politički i ekonomski sistem svoje zemlje. Ako je oponašanje najviši oblik laskanja, sada Vašington oponaša Peking.
Moć rađa poslušnost i konformizam – ali ne i lojalnost. Moćnici ne treba da očekuju solidarnost podanika kada zapadnu u nevolje. Tramp je ubedio mnoge američke glasače da „Amerika na prvom mestu“ znači da treba da brinu samo o Americi. Ali ako se bavite samo sobom ne treba da vas iznenadi što samo 16 odsto Evropljana smatra Ameriku saveznikom Evrope, a 20 odsto je doživljava kao rivala ili neprijatelja Evropske unije. Snaga ideoloških saveza leži u podršci na koju se možete osloniti kada ste slabi. Ako američki predsednik ne vidi suštinsku razliku između demokratije i autokratije, ne treba da krivi ljude koji se odriču Amerike i okreću Kini.
Amerika je pobedila u hladnom ratu ne samo zbog svoje snage, već zato što je bila drugačija. Ljudi su u pobedi SAD-a videli i svoju pobedu. Verovatno su mnogi članovi venecuelanske opozicije imali ovu iluziju sve dok nisu shvatili da je Trampov interes pre svega krađa venecuelanske nafte. Mnogi iranski demonstranti verovatno se još uvek nisu otreznili.
Zato bi Apdajkov Zeka Angstrom mogao da pita: ako Amerika više ne brani slobodu i čak se ni ne pretvara da to čini, zašto bi je iko voleo?