Kada je američki predsednik Donald Tramp izabran po drugi put, pokrenuo je političku revoluciju koja fundamentalno transformiše identitete čitavih zemalja. Za samo šest meseci SAD su prešle sa zalaganja za liberalnu demokratiju i slobodnu trgovinu na promociju neliberalizma i protekcionizma. Sada je ta revolucija stigla u Evropu i menja njen pogled na svet – i njeno mesto u tom svetu.
Na osnovu razgovora sa 16.000 ljudi iz 12 evropskih zemalja, naša organizacija Evropski savet za spoljne odnose (ECFR) utvrdila je da je Trampova pobeda promenila prirodu evropske unutrašnje politike i njen geopolitički položaj. Gotovo preko noći, evropska krajnja desnica, koja je uvek bila na braniku nacionalnog suvereniteta od pretnje evropskog federalizma, postala je avangarda transnacionalnog pokreta koji zagovara neku vrstu civilizacijskog nacionalizma. S druge strane, mnoge mejnstrim stranke, bivši globalisti, preoblikovale su se u suverenističke stranke, braneći nacionalno dostojanstvo od nečega što doživljavaju kao ideološko uplitanje Vašingtona.
Pristalice evropskih populističkih stranaka više nisu takozvani glasači iz protesta. Prema našim podacima, većina onih koji podržavaju 10 krajnje desničarskih partija koje smo obuhvatili ovim ispitivanjem, smatra da je Trampov reizbor dobar za SAD, a njegove postupke ocenjuju sa simpatijama i uzbuđenjem. Slično se ponašaju i lideri evropske krajnje desnice, koji u svemu kopiraju njegove politike, od imigracije do smanjenja državne birokratije.
Izgleda da se kao posledica toga javlja novi ideološki transatlantski odnos, koji više ne deli Evropu na pro- i anti-američke zemlje, već na političke stranke koje su ili za ili protiv Trampa. Za razliku od podele koju je na primer izazvao rat u Iraku 2003, istočna Evropa je sada podjednako naklonjena Americi kao i zapadna, ali ne zbog jakog proameričkog društvenog konsenzusa, već zbog jačih krajnje desničarskih stranaka.
Međutim, ostaje nejasno da li će evropska krajnja desnica biti glavni korisnik ili žrtva Trampove revolucije.
S jedne strane, kao u slučaju brexita, Trampov reizbor pokazuje desnici da je vlast za nju nadohvat ruke. Ali ako se građani okrenu protiv Trampa i njegove politike, te stranke će biti najveći gubitnici. Podrška im zavisi od američkog lidera na isti način na koji je podrška zapadnoevropskim komunističkim partijama zavisila od toga kako su ljudi doživljavali Sovjetski Savez i njegovu politiku tokom Hladnog rata.
Na drugom kraju spektra, nekoliko tradicionalno atlantističkih stranaka u Evropi, poput nemačke Hrišćansko-demokratske unije, repozicioniraju se kao branioci nacionalnog suvereniteta protiv Trampove Amerike. Naše istraživanje potvrđuje ovu promenu. Zemlje koje danas izražavaju najveću skepsu prema Americi do juče su bile najveći atlantisti, poput Velike Britanije, Nemačke i Danske.
U Danskoj, 86 odsto ispitanih veruje da je američki politički sistem propao. To je dobar primer radikalnog zaokreta javnog mnjenja u Evropi protiv SAD-a, ali ne kada Tramp napada celu Evropu, već kada preti suverenitetu Danske.
U međuvremenu imamo podjednako dramatičnu transformaciju evropskog geopolitičkog identiteta, pri čemu je Trampov reizbor primorao Evropu da se konačno ozbiljno posveti svojoj bezbednosti. I dok strah od ruske agresije uglavnom vlada u zemljama koje se graniče sa Rusijom, naše ankete ukazuju na jasno prisustvo panevropskog straha od nuklearnog sukoba i novog svetskog rata.
Posmatrajući ove rezultate vidimo da većina ispitanih favorizuje veća izdvajanja za odbranu, nastavak podrške Ukrajini u slučaju da se SAD povuku, a u nekim zemljama i uvođenje obaveznog vojnog roka. U mnogim zemljama, osim Italije i Mađarske, većina od preko 60 odsto favorizuje razvoj evropskog nuklearnog sistema za odvraćanje napada, dok neki priželjkuju isto to na nacionalnom nivou.
Uprkos velikom zaokretu, Evropljani još uvek sumnjaju u sposobnost EU da se dovoljno brzo naoruža za odbranu bez Vašingtona, posebno kratkoročno. Glavni paradoks koji smo otkrili u anketama jeste u tome što su Evropljani, mada svesni rizika koju sobom nosi politika nove američke administracije, još uvek uvereni da Tramp neće povući američke trupe iz Evrope i da će se transatlantski odnosi popraviti sa sledećim američkim predsednikom.
Postavlja se pitanje da li Evropljani olako shvataju Trampovu revoluciju ili su realni u pogledu evropskih kratkoročnih ciljeva?
Dok su evropski lideri na samitu NATO-a u Hagu glasali o istorijskom povećanju budžeta za odbranu od 5 odsto BDP-a, odgovor na prethodno pitanje bi mogao biti suprotan očekivanom. Jakobinski vođa Francuske revolucije Sen-Žist navodno je rekao da je „današnji poredak sutrašnji haos“. Evropa se trenutno nalazi u središtu te ideje.