Tucker Carlson, nekadašnji voditelj programa na televiziji Fox News, a sada samostalni politički komentator, pozvao je prošlog meseca u goste Nicka Fuentesa, neonacističkog provokatora poznatog po poricanju Holokausta, da obave intervju koji je protekao u vrlo srdačnoj atmosferi. Davanje prostora Fuentesu izazvalo je oštre kritike iz redova američke desnice. Reagujući na napade, Kevin Roberts, predsednik fondacije Heritage, jedne od najuticajnijih američkih konzervativnih organizacija, ustao je u odbranu Carlsona i odbacio kritike kao „zlonamerne“.
Sukob je brzo eskalirao, kada je nekoliko članova radne grupe za antisemitizam unutar fondacije podnelo ostavke, što je zatim učinilo i nekoliko pripadnika akademske zajednice. Roberts je bio prinuđen da se izvinjava.
Ovi događaji su osvetlili pravi mali građanski rat koji se vodi unutar američkog MAGA pokreta, između pripadnika koji sebe doživljavaju kao konzervativce glavnog toka, na tragu Ronalda Reagana, i onih koji su obeleženi kao „probuđena desnica“ (woke right), neprijateljski su raspoloženi prema liberalizmu i globalizmu i zastupaju politiku belog identiteta.
Kritičari optužuju novu desnicu da previše liči na levicu. „Kao i njihova antiteza na levici“, primetio je liberalni autor Thomas Chatterton Williams ove godine, „nova desnica u središte svog postupanja i mišljenja postavlja pritužbe koje se tiču identiteta, etničke svesti i plemenskih težnji“. James Lindsay, jedan od najuticajnijih kritičara pokreta „probuđenih“ u Americi, tvrdi da bi ispravnije bilo „opisati ih kao revolucionarne progresivce zaogrnute plaštom konzervativizma“. Mnogi su sada zabrinuti zbog očekivanog prenošenja sukoba na drugu stranu Atlantika. „Sve što počne kod njih završi kod nas“, upozorio je nedavno Danny Finkelstein, kolumnista Timesa.
Pojava koja privlači pažnju i izaziva zabrinutost Chattertona Williamsa, Lindsaya i Finkelsteina bez sumnje je stvarna. Na obe strane Atlantika svedoci smo jačanja otvorenog rasizma, politike belog identiteta, neprijateljstva prema migrantima i širenja antisemitizma i antimuslimanske netrpeljivosti. Međutim, tumačenje tih promena kao „buđenja desnice“, kao odraza u ogledalu „probuđene levice“, pogrešno je utoliko što dopušta da konzervativizam glavnog toka izbegne odgovornost za sopstveni doprinos ovim promenama. To nisu ideje uvezene iz Amerike. One su domaće i odavno su prisutne.
Tekući sukob stare i „probuđene desnice“ poslednja je manifestacija starih tenzija unutar konzervativizma. Konzervativci, primetio je Roger Scruton, možda najvažniji konzervativni filozof poslednjih decenija, veruju u značaj slobodnog tržišta, privatnog vlasništva i individualnog izbora, isto koliko i u nadređeni značaj zajednice, tradicije i mesta, svih stvari koje nameću granice našoj slobodi. Oslanjajući se na Edmunda Burkea, utemeljivača modernog konzervativizma, Scruton tvrdi da se idealno društvo ne gradi na slobodi ili jednakosti, već na pokornosti, što je „primarna vrlina političkih bića“. Za Scrutona, kao i za Burkea, „cena koju plaćamo za zajednicu jesu netolerancija, isključivanje i osećanje da je smisao života u pokornosti“. Antiliberalizam je bio ugrađen u konzervativizam od samog početka.
Isto se može reći za politike identiteta. Većina ljudi o tome razmišlja kao o skorašnjem fenomenu povezanom s levicom. Ali stvarni izvor tih politika treba tražiti na strani reakcionarne desnice. Njen primarni izraz, mnogo pre nego što je dobila ovo ime, bio je koncept rase: verovanje da vaše biće – vaš identitet – određuje vaše vrednosti i mesto u svetu.
Konzervativni kritičari univerzalističkih ideja proisteklih iz prosvetiteljstva počeli su da naglašavaju partikularne grupne identitete tokom 19. veka. „Ne postoji čovek sam“, pisao je francuski reakcionarni mislilac Joseph de Maistre u polemici protiv koncepta ljudskih prava. „Sretao sam Francuze, Italijane i Ruse… Što se tiče čoveka kao takvog, još ga nisam sreo.“
Partikularizam je doneo romantično viđenje svake kulture kao osobene i jedinstvene, a svakog naroda kao zajednice definisane jedinstvenim kulturnim nasleđem otpornim na hirove istorije. Doprineo je i razvoju biološkog koncepta rase koji će ubrzo postati dominantan u tumačenju razlika između ljudi.
Onda su stigli nacizam i Holokaust. U njihovoj senci biološke ideje o rasi su marginalizovane. Umesto njih, primarni jezik za razumevanje razlika između različitih grupa ljudi postaje kultura. Paradoksalno, u posleratnom svetu romantičnu viziju kulture jednako su prihvatali i liberali i krajnja desnica.
„Istinsko bogatstvo sveta je raznolikost njegovih kultura i naroda.“ Ovo može zvučati kao izjava liberala koji zagovara multikulturalizam. Zapravo, to su reči Alaina de Benoista, osnivača francuske Nove desnice, jedne od najvažnijih figura u procesu preoblikovanja ideja krajnje desnice za svet posle Holokausta.
Liberali i levičari su kulturni pluralizam shvatali kao argument u prilog jednom inkluzivnijem svetu. Za krajnju desnicu pluralizam je bio sredstvo isključivanja, netolerancije i rebrendiranja rasizma kao belog identiteta. Imigranti, govorio je de Benoist, zauvek moraju ostati autsajderi, jer su nosioci drugačijih, nespojivih kultura i istorija. Moraju biti isključeni iz državljanstva, jer biti građanin znači „pripadati… domovini i prošlosti“.
„Probuđena desnica“ je rezultat premeštanja takvih ideja sa krajnje margine u debate koje se vode unutar desnice glavnog toka. Pomeranje ka centru bilo je uspešno zato što su u nekoliko poslednjih godina političari i komentatori već opljačkali i preuzeli ideološki arsenal krajnje desnice. Mnogi danas rutinski opisuju imigrante kao „osvajače“, pitaju se da li crni ljudi i ljudi iz Azije zaista mogu biti Britanci, žale zbog toga što belci gube „domovinu“, a Britanci „predaju teritoriju“ – što je jezik koji bi bio nezamisliv u raspravama glavnog toka pre dve decenije.
Nova desnica nije tek odraz levice u ogledalu. Ona je odraz starih oblika reakcionarnog konzervativizma koji se iznova nameće dok se liberalnije struje povlače. Da bismo takve reakcionarne ideje uspešno osporili, prvo moramo razumeti šta one jesu.