Hrabrost iranskih demonstranata bez sumnje zavređuje poštovanje. Nažalost, veliki deo rasprava o ustanku u Iranu deluje veoma obeshrabrujuće. Pitanje slobode iranskog naroda podređeno je sektaškim ili stranačkim interesima, jednako na levici i desnici.
Neki ljudi na levici vide Islamsku Republiku Iran kao koristan oslonac u borbi protiv Izraela i imperijalizma, a iranske demonstrante kao pione iza kojih stoje Mosad i CIA. Hamid Dabashi sa Univerziteta Kolumbija opisao je ovaj ustanak kao „pokušaj puča dezinformacijama koji su osmislile Sjedinjene Države i Izrael“.
Istraživač na Univerzitetu u Teheranu, Helie Doutaghi, pišući za Progressive International, levičarsku mrežu u čijem rukovodstvu se nalaze Yanis Varoufakis, Jeremy Corbyn i Zarah Sultana, pravi razliku između policija u „imperijalnim zemljama“, koje se koriste za „suzbijanje drugačijeg mišljenja, kriminalizaciju otpora i sprovođenje prisilne akumulacije nasiljem“, i policije u Iranu, gde ona nije „aparat represije“ već „garant javnog reda i mira za narod“. Da biste tvrdili da teokratska država koja masakrira sopstvene građane samo pokušava da održi „red i mir za narod“ morate imati veoma razvijene veštine samozavaravanja
Istina je da gotovo nikada nije bilo oslobodilačkog ili demokratskog pokreta u koji CIA nije pokušala da umeša prste. U situacijama kada uspeh takvih pokreta nije bio poželjan za zapad, zapadne sile su pokušavale da ga osujete. Slučaj Irana je klasičan primer.
U avgustu 1953. godine, demokratski izabrani Muhamed Mosadek svrgnut je u državnom udaru posle nacionalizacije englesko-iranske naftne kompanije. CIA je 60 godina kasnije priznala da je udar sproveden „u njihovoj režiji“, i to kao „čin američke spoljne politike, zamišljen i odobren na najvišim nivoima vlasti“. Posle uspešnog udara šah je postao diktatorski vladar zemlje.
Izrael je decenijama u tajnosti pružao podršku Hamasu, ne bi li oslabio sekularnu Palestinsku oslobodilačku organizaciju i posejao razdor u palestinskom pokretu. U članku objavljenom u Times of Israel, dan posle ubilačkog napada Hamasa 7. oktobra 2023. godine, autor je zaključio da je strategija „indirektnog jačanja Hamasa… eksplodirala“. Naredne dve godine Izrael je rušio Gazu, navodno da bi isterao čudovište čijem stvaranju je doprineo.
To je predistorija koju oni koji podržavaju Izrael radije zanemaruju. Ignorišu je i oni koji podržavaju palestinsku borbu, dok istovremeno veruju da su protesti u Iranu nelegitimni i „zagađeni uplivom Mosada“.
Neki ljudi na desnici doprinose nepoverenju iranskih demonstranata zapaljivim izjavama o američkoj i izraelskoj inicijativi. „Srećna Nova godina svim Irancima na ulicama. I srećna Nova godina svakom agentu Mosada koji stoji uz njih“, napisao je početkom januara bivši američki državni sekretar i šef CIA Mike Pompeo. Prošle nedelje, izraelski Kanal 14 je objavio da „strani akteri naoružavaju demonstrante u Iranu vatrenim oružjem“. Čak i oni koji bi inače bili veoma sumnjičavi prema neproverenim tvrdnjama kanala koji je praktično propagandna mašina Benjamina Netanjahua, spremno su iskoristili takve tvrdnje u pokušaju da diskredituju proteste.
Objave poput one Pompeove ili Kanala 14 nemaju za cilj da pomognu narodu Irana, već da rasplamsaju debatu i pripišu zasluge spoljnim akterima. Cilj im je da uvećaju mogući uticaj zapada na oblikovanje post-teokratskog Irana, na račun prava glasa i delatne moći iranskog naroda; na primer, kada prenose izjave Reze Pahlavija, sina svrgnutog šaha, koji je u Iranu veoma kontroverzna figura ali ga zapadne sile favorizuju zbog odanosti Americi i Izraelu. U vreme kada je dotok informacija iz Irana ograničen, ne bi trebalo da prihvatamo takvu bombastičnu propagandu kao punu istinu, bez ikakvih dokaza.
CIA, Mosad i mnoge druge prikrivene sile nesumnjivo pokušavaju da utiču na iranski ustanak. Istorija nam pruža dovoljno razloga da se usprotivimo svakom stranom mešanju u borbe koje vodi sam narod. S druge strane, nema razloga da iranske proteste vidimo kao bilo šta drugo osim kao autentične. To je poslednji i najsnažniji izraz višedecenijske borbe protiv teokratskog režima, od hiljada žena koje su izašle na ulice u roku od nekoliko sedmica nakon što je ajatolah Homeini preuzeo vlast 1979. godine da bi se suprotstavile dekretu o obaveznom nošenju hidžaba, do miliona koji su učestvovali u pobuni „Žena, život, sloboda“ 2022. i 2023. godine, nakon što je 22-godišnja Mahsa Amini, uhapšena zbog „nepropisnog“ nošenja hidžaba i ubijena u policijskom pritvoru, a dočekani su, kao i mnogo puta ranije, mecima, zatvaranjem i pogubljenjima. Ovo nije priča o „protestima koje je podstakao Izrael“, već o ljudima koji pokazuju spremnost, uvek iznova, da podnesu ogromne žrtve da bi stekli slobodu.
„Zašto oni koji podržavaju Palestince ćute o Iranu?“ glasi uobičajeno pitanje desnice. Međutim, istina je da su mnogi na levici bili glasni u podržavanju slobode za Irance, uprkos tome što su neki drugi nedopustivo podržavali teokratsku državu.
Jedan od razloga za žestoke proteste povodom Gaze bila je želja da se promeni zapadna politika prema Izraelu i Palestini. S druge strane, nijedna zapadna vlada ne podržava iranski režim i ne osuđuje demonstrante.
U svakom slučaju, isto pitanje može se postaviti i u suprotnom smeru, konzervativcima i pristalicama Izraela. Zašto toliko onih koji podržavaju slobodu za Irance odbijaju da isto načelo primene u slučaju Palestinaca? Zašto su podržali uništavanje Gaze i brutalnost izraelskih snaga? Desničarske rasprave o „slobodi“ uprljane su dvostrukim standardima.
I Iranci i Palestinci zaslužuju slobodu: slobodu od teokratske tiranije, bilo u obliku Hamasa ili ajatolaha; slobodu od izraelske okupacije i represije, kao i od američke intervencije; slobodu da zajedno upravljaju svojim životima. Onaj ko to ne razume ne zna šta je sloboda.