Pre desetak godina smo bili na odmoru u Litondejlu, živopisnom mestu u Jorkširu. Prve večeri smo otišli na piće u lokalni pab. Sav je bio izlepljen britanskim zastavama, spolja i iznutra. Naježio sam se kada sam ih ugledao. Svaka osoba afričkog ili azijskog porekla koja je rasla u Britaniji 70-ih i 80-ih godina prošlog veka verovatno bi osetila istu jezu. U to vreme britanska zastava je bila oznaka „neprijateljske teritorije“. Uglavnom je bila isticana na marševima Nacionalnog fronta i po pabovima koje su posećivali članovi tog pokreta. Sa fudbalskih tribina se redovno orilo: „Na našoj zastavi nema crne boje, vratite prokletu kopilad odakle su došla.“ Litondejl oko 2010. je naravno bio sasvim drugačije mesto od Mančestera 70-ih ili istočnog Londona 80-ih godina. Značenje ove zastave se takođe promenilo. Osoblje paba je bilo gostoljubivo i prijateljski nastrojeno i vraćali smo se tamo više puta. Navodim ovo kao primer toga koliko se Britanija promenila nabolje u poslednjih pola veka.
Znaci i simboli su od suštinskog značaja u našim životima. Oni nam služe da se snađemo u društvu kome pripadamo i pružaju nam mogućnost da označimo ko smo i za šta se zalažemo. Ali značenja simbola su višestruka i kontradiktorna. Neko ko nosi palestinsku kefiju može da je doživi kao čin solidarnosti sa narodom Gaze, dok neko drugi to može da shvati kao izraz mržnje prema Jevrejima. Žena koja nosi hidžab može da ga doživljava kao pokazatelj pripadnosti svojoj veri i kulturi. Drugi ljudi, uključujući mnoge muslimanke, smatraju ga simbolom potlačenosti, ponižavajućim podsećanjem žena na njihov status građana drugog reda u mnogim muslimanskim zajednicama.
Ovaj sudar značenja razlog je žestoke rasprave o pokretu „Podigni boje“ koji insistira na engleskoj crveno-beloj zastavi sa krstom Svetog Đorđa. Ta zastava se pojavila na zidovima kuća, duž ulica i kružnih tokova, prvo u Birmingemu pa onda širom Engleske, od Plimuta do Njukasla. Za mnoge koji ističu ovu zastavu, kao i za mnoge komentatore, to je osvežavajući i odavno neophodan izraz patriotizma. Ministar pravde u senci, Robert Dženrik, pozdravio je to kao poriv „pravih britanskih patriota… da isticanjem te zastave povrate ponos našoj zemlji“. Jedan komentator je tim povodom pozdravio „buđenje Engleske“. Ali pokret „Podigni boje“ nastao je pre svega iz frustracija i kontradikcija koje oblikuju današnju Britaniju. Istakao bih tu dve stvari. Prva je izigrani društveni ugovor i osećaj mnogih pripadnika radničke klase da ih je izneverilo nekoliko uzastopnih vlada koje nisu uspele da zaustave opadanje životnog standarda i raspad fleksibilnog tržišta rada; endemsko siromaštvo i drastično smanjenje socijalnih davanja; krizu stanovanja i posustalih javnih službi, kao i proces njihove surove privatizacije; nekažnjivost javnih zvaničnika i privatnih korporacija čak i za najveće prestupe. Sve to je dodatno pogoršano osećanjem ljudi da su ih napustile organizacije koje su nekada, makar formalno, izražavale interese radničke klase – od Laburističke partije do sindikata.
Dok je ovo opšte nepoverenje raslo tokom mnogih decenija, drugi tok krize je kasnijeg datuma: cepanje društvenih normi koje su tokom poslednjih sedam decenija držale rasizam pod kontrolom. Ideje, naročito o imigraciji, koje su do nedavno pripadale isključivo krajnjoj desnici – o masovnim deportacijama, o remigraciji, o migrantima kao osvajačima, o belcima koji gube svoju domovinu, o etničkim pojmovima nacionalnog identiteta – prodrle su u mejnstrim političku debatu. „Od Epinga do mora, učinimo Englesku slobodnom od Abdula“, tvitovao je Daglas Karsvel, bivši torijevski i UKIP poslanik koji sada vodi jedan američki tink-tenk. Ono što je upadljivo u matrici ovakve vrste netrpeljivosti je lakoća kojom Karsvel ponavlja slogane Britanske nacionalne partije (BNP). To nam pokazuje koliko su se granice prihvatljivog pomerile u poslednjih nekoliko godina.
„Dobre vesti. Overtonov prozor se pomera i mi pomažemo da se on pomeri“, veselo je objavio Metju Gudvin, propagandista desničarske partije Reform UK. To je tvrdnja koju ponavljaju mnogi na desnici. Nazvan po američkom političkom analitičaru, „Overtonov prozor“ je izraz koji opisuje ideje i argumente politički prihvatljive u mejnstrimu nekog društva u datom trenutku. I da, on se pomera. Ali nema dobrih razloga da slavimo činjenicu da su argumenti krajnje desnice sada normalizovani, kao i rastuća netrpeljivost prema svakoj različitosti. Britanija se nije vratila u rasni pejzaž od pre pola veka. Većina ljudi i dalje ima liberalne stavove o rasizmu, i dalje svoje komšije ili kolege posmatra kao Engleze ili Britance nezavisno od boje kože. Ono što se promenilo je da su rasisti, i na internetu i u fizičkom svetu, postali smeliji u razmetanju svojim stavovima.
Sada je možda jasnije kako su migranti postali simbol svega što nije u redu sa Britanijom i zašto se opšte nezadovoljstvo društva kanališe kroz antimigrantske nerede i proteste ispred hotela u kojima su smešteni azilanti. U tom kontekstu, naivno je pokret „Podigni boje“ posmatrati samo kao izraz patriotizma. Za neke je to svakako način da izraze osećaj ponosa i pripadnosti, koji u današnjoj Britaniji ozbiljno nedostaje. Ali za druge je to čin provokacije protiv „liberalnih elita“, protiv „vouk“ stavova i protiv prisustva manjina u ovoj zemlji. Za treće je to povod da se rugaju manjinama i fizički napadaju ljude, kuće i biznise. Od rasističkog vandalizma u kineskom restoranu u Jorku, preko uvreda upućenih muslimanki i njenom detetu od strane muškaraca koji su crtali crveno-bele krstove Svetog Đorđa po tuđim kućama u Bazildonu, i rasističkih grafita („Držite prljave muslimane van sela“ i „Silovatelji dece“) iscrtanih na zidovima zajedno sa krstovima Svetog Đorđa u Bišop Oklandu, u okrugu Darham, i grafita „Dole Pakiji“ na autobuskoj stanici, do vandalizma u islamskom centru u Južnom Eseksu sa natpisom „Ovo je Engleska“ – crveno-bele zastave su postale oznaka otvorene netrpeljivosti prema Drugome. Osim izražavanja nacionalnog ponosa, one opet postaju znak obeležavanja teritorije i određivanja ko tu ne pripada.
„U Engleskoj“, pisao je Džordž Orvel u Lavu i jednorogu, „svo to hvalisanje i mahanje zastavama, pevanje Rule Britannia i slično, rade male manjine. Patriotizam običnih ljudi nije glasan, pa čak ni svestan“. Oni koji danas tvrde da je „mahanje zastavama“ samo patriotski čin i potvrda nacionalnog identiteta, baš kao i u debati o migrantima, otvaraju prostor rasistima da postanu još agresivniji nego što već jesu. Zastava može da označava privrženost naciji ili identitetu, ali ono što znači biti Britanac ili Englez nije unapred dato ni fiksno, već u neprekidnoj promeni. Različite niti koje čine britanski ili engleski identitet ne dolaze uredno upakovane u crvene, bele i plave mašnice.
Postoji mnogo aspekata britanskog života koje poštujem i mnogo onih koje prezirem. Mnogo britanskih tradicija koje u meni odjekuju i mnogo onih koje smatram odvratnim. Mnogo trenutaka britanske istorije od kojih mi se steže grlo i mnogo onih od kojih mi se ledi krv. I to je sigurno istina za većinu Britanaca. Postoji bogata tapiserija sukobljenih ideja i vizija koje čine englesku i britansku istoriju, kulturu i identitet. Britanija je nacija levelera, sifražetkinja i boraca za radnička prava. Ali je takođe i nacija Roberta Noksa, Sesila Rodsa i lorda Rotermera. Biti Englez ili Britanac znači suočiti se sa tom bogatom kontradikcijom, boriti se sa dvosmislenostima, ne destilovati je u jedinstven skup značenja. Zastava može da simbolizuje osećaj pripadnosti nacionalnom identitetu, ali se može koristiti i za ukidanje složenosti tog identiteta.
Pre četrdeset godina bio sam gnevni mladić pred zatvorenim vratima nacije koja nije priznavala moje postojanje. Od tada sam naučio da se pomirim sa svojim britanskim identitetom i sa Britanijom. Ona se menja zajedno sa mnom. Ono što povezuje nekadašnjeg mene sa sadašnjim jeste uverenje da su zajedničke vrednosti važne, ali da one nastaju kroz političke rasprave i preispitivanja. I da nije toliko važno „mahanje zastavama“ koliko borba za vrednosti koje želimo da nas definišu u neprekidnom pronalaženju zajedničkog smisla.