Da, Trampovo kidnapovanje venecuelanskog predsednika Nikolasa Madura, kao i njegova želja za Grenlandom, doprinose rušenju postojećih međunarodnih normi. I da, pripajanje Grenlanda silom značilo bi, po rečima danske premijerke Mete Frederiksen, da „sve prestaje, pa i NATO“.
Ali Trampove akcije nisu „bez presedana“, kao što mnogi tvrde. Samo se događaju u novom kontekstu, koji je iz korena promenio američke odnose prema zapadnoj alijansi i prema „poretku zasnovanom na pravilima“.
Odnosi između Amerike i Evrope, kao i širi oblik moderne geopolitike, mogu se istorijski pratiti kroz tri perioda. Prvi, od stvaranja američke republike do kraja 19. veka, bio je obeležen dubokim sukobima između evropskih sila i između njih i Amerike.
Dobar deo napetosti nastao je zbog širenja imperija. „Monroova doktrina“, koju je objavio američki predsednik Džejms Monro 1823. i o kojoj se mnogo raspravlja u zadnje vreme, nije bila naprosto deklaracija o tome da je „zapadna hemisfera“ sfera američkog uticaja već i upozorenje da „američke kontinente… odsad nijedna evropska sila ne može smatrati predmetima buduće kolonizacije“.
Britanski premijer lord Solzberi upozorio je 1898. da će se u procesu izgradnje imperija najvećih sila „ubrzo pojaviti seme i uzroci sukoba među civilizovanim nacijama“. Rekao je to baš u trenutku kad su evropske nacije i Sjedinjene Države mahnito grabile teritorije od Afrike do Pacifika. Nepunih dvadeset godina posle toga u Evropi je buknuo Veliki rat.
Mnogi trendovi na kojima se temeljila geopolitika u 19. veku duboko su se promenili u 20. veku. Doba imperija ustuknulo je pred dobom dekolonizacije. Nadmoć belaca je opadala, a posle iskustva nacizma i Holokausta moralno je diskreditovana sama ideja rasne hijerarhije. Britanska globalna moć je slabila, a američka hegemonija jačala. Sovjetski Savez se pojavio kao izazov ne samo zapadnim silama već i samom kapitalizmu. Sve je to doprinelo rađanju zapadne alijanse i međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima, koji je dostigao svoj vrhunac tokom Hladnog rata.
Sklopljeno je mnoštvo međunarodnih sporazuma i osnovane su međunarodne institucije, od Ujedinjenih nacija do Natoa, od Svetske trgovinske organizacije do Svetske banke. Ali tada se nije mnogo govorilo o „poretku zasnovanom na pravilima“. Uloga novih institucija i sporazuma bila je pre svega da učvršćuju moć Sjedinjenih Država na njihovoj strani Hladnog rata, da obuzdavaju sovjetsku ekspanziju, podupiru slobodno tržište i održavaju stabilnost. „Iako to niko nije planirao“, primetio je istoričar Džon Luis Gedis, posleratnim nacijama „posrećio se sistem međunarodnih odnosa“ koji je – zahvaljujući tome što je bio zasnovan na realnoj moći – „služio ideji reda, ako ne i pravde, uspešnije nego što je iko očekivao“.
Ono po čemu su prepad u Venecueli i pretnje Grenlandu bez presedana je Trampovo otvoreno zastupanje politike sile, bez ikakvih eufemizama. Kroz njegov prezir meke moći probijaju se starije, sirovije forme diplomatije.
Postojanje međunarodnih institucija i sporazuma prikrivalo je u kom stepenu oni koji to sebi mogu da dozvole krše pravila poretka zasnovanog na pravilima. Od udara kojim je 1953. svrgnut iranski premijer Muhamed Mosadek do desetogodišnje tajne intervencije u Čileu, koja je dostigla vrhunac zbacivanjem socijalističke vlade Salvadora Aljendea 1973; od ubistva premijera Konga Patrisa Lumumbe 1961. do pokolja više stotina hiljada osoba za koje se sumnjalo da su komunistički simpatizeri u Indoneziji sredinom 60-ih godina prošlog veka; od britanskog tajnog rata u Jemenu do Vijetnamskog rata, zapadne sile su kršile „pravila“ da bi održale red, to jest stanje koje odgovara njihovom redu.
Poredak zasnovan na pravilima nekada je podupirao američke interese, ali danas u Vašingtonu strahuju da ih taj isti poredak potkopava. Kao što piše u nedavnoj Strategiji nacionalne bezbednosti, „naše elite… vezale su američku politiku za mrežu međunarodnih institucija“ jer nisu htele da priznaju „pretežan uticaj većih, bogatijih i jačih nacija“ kao „opštu istinu međunarodnih odnosa“.
Pored toga, u današnjem svetu su evropske nacije odavno prestale da budu velike sile. Glavni rivali Amerike – pre svega Kina – nisu na zapadu. Sjedinjene Države se ne bi ustručavale da maltretiraju Evropu isto onako kao što maltretiraju latinskoameričke zemlje. Zato se istovremeno polako raspadaju i zapadna alijansa i poredak zasnovan na pravilima.
„Zapadna alijansa“ nije samo geopolitička realnost; ona za mnoge ima dublje kulturno, čak duhovno značenje, otelovljeno u samoj predstavi zapada. Amerika je u suštini, insistira Strategija nacionalne bezbednosti, „sentimentalno privržena evropskom kontinentu“. Ne toliko današnjoj Evropi koliko mitskoj Evropi. Današnja Evropa se suočava sa „civilizacijskim brisanjem“, dobrim delom zahvaljujući „migracionim politikama koje preobražavaju ovaj kontinent“ i opadanju „stope nataliteta, kao i gubitku nacionalnih identiteta“. „Ako se nastave sadašnji trendovi“, upozorava tekst Strategije, „evropski kontinent će biti neprepoznatljiv za dve decenije ili čak i ranije“.
Ovde se između redova probijaju etnonacionalistički argumenti sve jače nove desnice na obe strane Atlantika. Prema Strategiji, cilj Sjedinjenih Država je da pomognu „Evropi da ostane evropska“ i zato one podržavaju „patriotske evropske stranke“. Tako se vraćamo u 19. vek, kad je „zapad“ bio uglavnom definisan na osnovu rase.
„Samo Donald Tramp može da nas navede da zažalimo za hipokrizijom“, nedavno je sarkastično primetio Džeremi Šapiro, bivši savetnik američkog ministarstva spoljnih poslova. Ali hipokrizija je dobra samo za one koji ne trpe loše posledice kršenja pravila.
Hobsovski svet bez pravila koja obuzdavaju apetite moćnih može izgledati strašnije od sveta u koma pravila postoje, ali ih moćni neprekidno krše. Ne treba da pristanemo ni na jedno ni na drugo.