Važi za jednu od najmanje posjećenih država Evrope, još od 1990. teritorijalno je raskomadana, a trenutno je na raskršću između sna o Evropskoj uniji i gušećeg ruskog zagrljaja. Republika Moldavija posljednjih godina i mjeseci obično se spominje kao jedna od mogućih novih žarišnih tačaka sukoba između Rusije i ostatka Evrope. Stoga nije ni čudo što malo koji strani turista odluči posjetiti ovu zemlju smještenu između Rumunije i Ukrajine.
Ipak, za one koji nisu imuni na šarm istočnoevropskih gradova i zemalja, glavni moldavski grad Chișinău bit će pravo otkriće – i turistička poslastica. Iako se geopolitička opasnost nadvila nad ovu malu bivšu sovjetsku republiku s kandidatskim statusom za članstvo u Evropskoj uniji, Moldavija je potpuno sigurna za turiste. Kao i u ostalim zemljama bivšeg istočnog bloka, ulični kriminal je – za razliku od raširene korupcije – minimalan. Iako su mnoge stambene zgrade u poprilično lošem stanju, veliki broj skupih SUV-ova govori da je ova siromašna zemlja puna bogatih pojedinaca.
Šetajući glavnim bulevarom Chișinăua, nazvanim po Ștefanu cel Mareu, moldavskom princu iz 15. stoljeća i nacionalnom heroju, oblikovanom po sovjetskom modelu širokih avenija koje se – prave kao strijele – pružaju na desetine kilometara, nisam mogao a da ne pomislim na Bosnu i Hercegovinu. Dok su nam ostale istočnoevropske zemlje poput Rumunije, pa čak i Bugarske, ulaskom u Evropsku uniju po razvoju pobjegle za koje desetljeće, ukupni dojam razvijenosti Moldavije danas može se usporediti s Bosnom i Hercegovinom i ostatkom Balkana.
Ipak, na neke stvari tamo Sarajevo i Bosna i Hercegovina se itekako mogu ugledati. Prva i najvažnija među njima je opća urednost i čistoća. Chișinău spada među možda najčistije evropske gradove s najljepšim i najuređenijim parkovima. Ako su Nijemci vezani za automobile, Česi za pivo, a Italijani za kafu, onda su Moldavci definitivno nacija koja obožava svoje parkove. U njima se vodi socijalni život, igraju se djeca, izvode psi, svira muzika, trči, šeta, a posebna ljepota Chișinăua su parkovske kafane u kojima, po principu samoposluživanja, kupite kafu i uživate u njoj okruženi gradskim zelenilom.
Druga lijepa strana moldavske prijestolnice su ulični svirači. U parkovima i glavnim avenijama često ćete sresti mlade ljude koji s gitarama, pojačalima i mikrofonima uveseljavaju prolaznike i izgrađuju svoj muzički talenat. Stoga nije čudo kada na izboru za pjesmu Evrovizije svako malo vidimo neku originalnu izvedbu predstavnika Moldavije. Ovakvoj uličnoj atmosferi pridružuju se i brojni prodavači cvijeća – Moldavci ga osobito vole i neprestano kupuju. A koga ne mogu uveseliti ni muzika ni cvijeće, neka pokuša s vinom: u okolici Chișinăua nalazi se najveći vinski podrum na svijetu. Vinarija Mileștii Mici obuhvata 250 km podzemnih tunela u kojima se čuvaju bačve s vinima. Za posjetioce je otvoreno 50 km, koji se mogu obići u okviru odlično organizovanih tura. Inače, moldavska vina izuzetnog su kvaliteta.
Na mnogim uglovima Chișinăua jasno se vidi evropska opredijeljenost trenutne vlasti na čelu s predsjednicom Maiom Sandu. U gradu se, uz moldavske, vihore i zastave Evropske unije; brojni barovi i klubovi podsjećaju stilom na one zapadne, a takva je i omladina koja je već odavno prihvatila zapadnoevropski stil oblačenja i življenja.
Ipak, ispod tankog proevropskog omotača vidljivo je duboko sovjetsko naslijeđe. Pored činjenice da je rumunski (ili, kako ga ovdje još zovu, moldavski) maternji jezik velike većine stanovnika Moldavije, ruski se podjednako može čuti na ulicama Chișinăua. Na glavnoj autobuskoj stanici još uvijek dominiraju maršrutke – kombiji karakteristični za sve bivše sovjetske republike, koji, poput turskih dolmuša ili tuniških louagea, voze čim se popune.
Jednom takvom maršrutkom, s autobuske stanice u Chișinăuu, za sat i po vremena možete stići u Tiraspol – glavni grad samoproglašene separatističke Pridnjestrovske Moldavske Republike. Već 35 godina Transnistrija živi svoju nelegalnu samostalnost, odvojena od Moldavije u zamrznutom sukobu na uskom pojasu teritorije između ostatka zemlje na zapadu i Ukrajine na istoku. Ovaj status garantuju joj ruske trupe raspoređene na teritoriju pod kontrolom separatista.
„Ako želite da vidite kako je bilo u Sovjetskom Savezu, idite u Tiraspol, ali nemojte zaboraviti pasoš!“, kaže nam recepcionerka hotela u Chișinăuu s osmijehom. I zaista, usred moldavskog pejzaža na putu za Tiraspol očekuje nas granica. Svi moramo izaći iz kombija i ući u zgradu granične službe. Nakon što je skenirala pasoš, granična policajka mi daje papirić kojim se potvrđuje moj ulazak u Pridnjestrovlje. Pečat u pasoše se ne stavlja.
Transnistrija se doima kao zaleđena kapsula iz vremena Sovjetskog Saveza: od perfektno očuvanih sovjetskih spomenika i murala posvećenih Juriju Gagarinu, do ulica nazvanih po Marxu, Engelsu, Rosi Luxemburg, Karlu Liebknechtu i drugim znanim i neznanim komunističkim junacima. Ruski jezik dominira javnim prostorom, a uz njega je službeni i – kako ga ovdje zovu – „moldavski“ jezik ćiriličnog pisma. Glavnim ulicama Tiraspola jezde prastari sovjetski trolejbusi. Svi ovi kurioziteti možda bi i bili simpatični, da ispod okrečenih fasada glavne avenije ne izbija teško siromaštvo i depresivna zatvorenost u poređenju s kojom vam se Chișinău doima kao Pariz ili Beč.
Ideološku zaluđenost Rusijom stanovništvo Pridnjestrovlja plaća bijedom i izolovanošću od ostatka svijeta. U Tiraspolu čak ni običnu kafu ne možete platiti bilo kojom drugom valutom osim pridnjestrovskom rubljom, a uvezanost u međunarodni kartični sistem ne postoji. Ako nemate dovoljno rubalja da sebi platite povratnu kartu maršrutkom u ostatak Moldavije, mogli biste se naći u pravom problemu jer vam u Pridnjestrovlju teško žele primiti euro, a ni moldavske leje.
Sumirajući utiske iz Tiraspola, pomislih kako bi izlet u ovu sovjetsku distopijsku republiku dobrodošao svim onima na Balkanu – a posebno u Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska – koji misle da budućnost njihovih društava leži u savezništvu ili tutorstvu Rusije.
Pred predstojeće opće izbore 28. septembra 2025. Moldavija je, čini se, još jače podijeljena između onih političkih snaga koje bi gurale zemlju prema Evropskoj uniji i onih koji smatraju da je budućnost Moldavije u jačim vezama s Putinovom Rusijom. „Bojimo se da nas ne okupira Rusija“, kaže nam taksista koji nas vozi na aerodrom u Chișinăuu. Kao i u slučaju balkanskih zemalja, i Moldaviji je sada više nego ikad prije potreban kudikamo jači zagrljaj Bruxellesa, kako se evropski san ne bi pretvorio u kremaljsku noćnu moru.