foto: Dženat Dreković/NOMAD

Memić: Jezik za ruganje

Bečka pošta

Omače se jednom visokorangiranom političaru u BiH neki dan pa reče “mogodnemo” umjesto “budemo mogli”. Izazvala je ova riječ popriličan podsmijeh u medijima i zgražanje čitalačke publike. Tako se jedan portal sarkastično u naslovu upitao šta ta riječ uopće znači dok je u komentarima već poslovično politikom isfrustriranih građana BiH dominiralo zbijanje šala s dotičnim političarom ili kritiziranje njegove nestručnosti, neobrazovanosti i provincijalnosti.

Čitajući ovu vijest i komentare nisam se mogao oteti utisku da su Bosanci i Hercegovci rekorderi u statistici promašenih kritika. Svoje nezadovoljstvo, frustracije i bijes vječito usmjeravaju u pogrešnome pravcu. Umjesto da funkcionere na vlasti kazne uskraćujući im glasove na izborima, oni se zadovoljavaju time što ismijavaju njihov jezik. Je li ovo izraz vlastite nemoći ili želja da se u društvu u kojem su se urušile mnoge norme društvenoga ponašanja signalizira vlastita superiornost, ne znam. Ono što znam je, pak, da ruganje jeziku drugoga može biti i odraz vlastitog jezičkoga neznanja.

Jezik se ne vrednuje

Sada će se vjerovatno neki pitati kako može kritiziranje nekoga ko “nepravilno” govori biti istovremeno izraz vlastite ignorancije. Vrlo jednostavno: još u 20. stoljeću moderna lingvistika oslobodila se zablude da u jeziku izvornog govornika postoje “pravilni” i “nepravilni” oblici. Sve ono što iskaže jedan govornik u svome maternjem jeziku samo je po sebi pravilno, pa tako i ovo “mogodnemo”. Naš političar naučio je ovu riječ od svoje majke u mjestu iz kojeg dolazi. Neki drugi od nas su naučili od svojih majki ili nana i oblike “stio”, “stjeo”, “šćeo”, “njiha”, “hi(n)”, “dijet”, “ohlađeti”, “đevojka”, “pripasti se”, “mliko” i sl. To što ovi oblici nisu završili u pravopisima i gramatikama bosanskoga jezika već su na njihovome mjestu “htio”, “njih”, “ih”, “dijete”, “ohladiti”, “djevojka”, “prepasti se”, “mlijeko”, stvar je historijskih okolnosti, društvenog prestiža, a katkad i puke slučajnosti.

Bez obzira na okolnosti, svaki ovaj oblik jednako je jezički vrijedan i nema nikakvoga naučnog osnova proglašavati ga pogrešnim ili nepravilnim. Standardni (ili kako smo ga nekada zvali književni) jezik rezultat je nastojanja jedne političko-jezičke zajednice da stvori kodificirani način sporazumijevanja, jedan jezički “krov” za sve lokalne govore i govore socijalnih grupa. Norma toga jezika nije, međutim, samo stvar dogovora lingvista, već i odraz političke moći. Kod stvaranja zajedničkog jezika Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba preovladao je tako onaj dijalekt koji su u tome trenutku najumniji ljudi u Srba i Hrvata izabrali kao najpogodniji i na kome su stvarana najznačajnija književna djela tih naroda u prošlosti.

Neke druge jezičke zajednice izabrale su jezik glavnih gradova za svoj standard (npr. francuski). Da su historijske i političke okolnosti bile drugačije, za osnovicu bosanskoga standardnog jezika mogao je biti uzet istočnobosanski dijalekt – između ostalog jer je to bio i dijalekt grada Sarajeva i jer su na njemu pisali mnogi učeni ljudi u historiji Bosne. U tom slučaju djeca u školama danas bi učila da su “šćap” i “šćediti” dopušteni, a “štap” i “štedjeti” nedopušteni oblici u standardnojezičkoj normi.

Situacija rješava dilemu

Neko će nakon ovoga reći da je dijalekatske oblike, ipak, neprikladno upotrebljavati u formalnim situacijama, posebno kada se radi o visokim državnim funkcionerima. U principu je to tačno – službena komunikacija domen je standardnog jezika, zbog toga on i postoji. No, ono što svi pomalo zaboravljamo je da niko od nas ne vlada u potpunosti standardnojezičkom normom – ma koliko jezički bio obrazovan, već se u njegovom individualnom jeziku uvijek donekle zrcali i lokalni govor. Kako će se neko izraziti u datoj situaciji, zavisi od niza faktora, a ne samo od dobroga vladanja onim jezikom kakav smo usvojili u toku našeg obrazovanja.

Jedna od osnovnih zakonitosti jezika kao sredstva komunikacije je da varira u odnosu na geografski položaj, društveni položaj njegovih govornika te komunikativnu situaciju u kojoj se nalaze. Još jednostavnije kazano, svako od nas koristi različite jezičke oblike u različitim situacijama, a da toga uglavnom nije ni svjestan. Ako razgovaramo u intimnom okruženju vlastite porodice ili bliskih prijatelja, sigurno nećemo koristiti oblike “hoćeš”, “nećeš”, “skinuo” ili “došao”, već će to u pravilu biti “hoš”, “neš”, “skino”, “došo” – bez obzira koliko školovani i urbani bili. Čim se nađemo u nekoj formalnijoj situaciji i s nepoznatim ljudima, pokušat ćemo govoriti onako kako su nas to učili u školi.

Jezičko obrazovanje

Ako i sami variramo u upotrebi jezika, čemu onda podsmijavanje onim oblicima koji nisu standardni? Prvi uzrok leži u jezičkom obrazovanju u Bosni i Hercegovini koje je i dalje tradicionalističko i ne slijedi osnovne postulate savremene lingvistike.

Bosanskohercegovački lingvisti i profesori jezika i dalje su previše zaokupljeni oblikovanjem ili usavršavanjem standardnojezičke norme – malo, malo pa u Bosni i Hercegovini izađe neki novi pravopis, a svima se čini da su napori ljudi “od struke” isključivo usmjereni na to da govornicima ukažu kako bi trebali govoriti i pisati. U obrazovnome sistemu, pa čak i na studijima jezika, premalo se govori o tome da je glavno svojstvo jezika upravo njegova varijacija i da su dijalekti ili lokalni govori isto tako sastavni dio jezičke kompetencije kao i standardni jezik. Prema tome, nema potrebe odricati se vlastitoga dijalekta u korist standardnoga jezika. Samo treba znati naučiti kada upotrebljavati jedan, a kad drugi.

Drugi uzrok možemo pronaći u jakom društvenom raslojavanju između sela i grada. Selo je danas za većinu ljudi u BiH odraz zaostalosti, a grad emancipiranosti. Ovakva društvena kretanja ogledaju se po automatizmu i u jeziku pa se dijalekt a priori proglašava znakom provincijalizma i ruralnosti. Pritom se zaboravlja da su se i u najvećim bh. gradovima poput Sarajeva do prije jedne generacije govorili dijalekti koji su se razlikovali od standardnoga jezika i bili slični onome što danas (još) možemo čuti na selu.

Rezultat svega ovoga je da su ljudi koji se služe lokalnim dijalektom ili kojima se “omakne” neka dijalekatska riječ u govoru izloženi stigmatizaciji – proglašavaju se manje obrazovanim i manje urbanim, a shodno tome i manje sposobnim. Ovakav krut pristup pitanju jezičke raznolikosti, koja je inače svojstvena svakome živom jeziku na svijetu, jedan je od razloga (pored povećanih migracija i mobilnosti stanovništva) što lokalni dijalekti u BiH rapidno izumiru. Tako slabo ko danas zna da je cjelokupna teritorija BiH zapadno od rijeke Bosne nekada bila prožeta ikavskim dijalektima – danas su ikavski oblici tamo rezervirani samo za reliktne riječi ili starije ljude koji nisu imali mnogo dodira s obrazovnim sistemom.

A da lokalni dijalekt itekako može biti stvar prestiža, vidjet ćemo ako pređemo granicu u susjednu Dalmaciju. Zahvaljujući između ostalog i popularnoj kulturi dalmatinski govori postali su važan stub očuvanja regionalnoga i kulturnog identiteta, a ne znak zaostalosti ili provincijalnosti. U Dalmaciji i univerzitetski profesor može reći “ća”, “nisan” i “lip”, a da ga niko krivo ne pogleda, a kamoli ismije. U Sarajevu bi se univerzitetski profesor koji bi rekao “šćerka” ili “šćap” proveo k'o bos po trnju i vjerovatno bi završio kao predmet poruge na nekom medijskom portalu.

Nedad Memić