Bečka pošta
Famozni non-paper ovih dana podigao je veliku buru u Bosni i Hercegovini i na Balkanu pa je jedna televizija odlučila upitati građane Zagreba šta misle o podjeli BiH. Jedan upitani rekao je: „BiH treba urediti kao Švicarsku – tri naroda, tri kantona“. Gotovo istovremeno, opozicioni političar iz RS-a Nebojša Vukanović je u gostovanju u emisiji Face TV rekao da Bosna i Hercegovina može postati jedna „Švajcarska na Balkanu umjesto bureta baruta“.
Još od prvih višestranačkih izbora i dolaska trojne etnonacionalne vlasti u BiH političari i intelektualci uspoređuju Bosnu i Hercegovinu sa Švicarskom ili navode ovu alpsku zemlju kao uzor kojem treba težiti. Čak su i Vašingtonskim sporazumom iz 1994. u jednom dijelu BiH po uzoru na Švicarsku stvoreni kantoni. U osnovi svih ovih usporedbi krije se shvatanje Švicarske kao zemlje u kojoj živi više naroda – obično se u argumentaciji navode tri naroda koji govore njemačkim, francuskim i italijanskim jezikom i tu se pronalazi ultimativna sličnost s Bosnom i Hercegovinom. Tako je bivši predsjednik VSTV-a i sadašnji savjetnik Milorada Dodika Milan Tegeltija nedavno na Twitteru napisao kako Švicarska „nije nacionalna država jednog naroda“ te kako je u životu održavaju samo banke i institucije UN-a.
I ako se običnim građanima BiH može tolerirati nepoznavanje historijske, društvene i političke zbilje Švicarske Konfederacije, onda se takvo neznanje ne može oprostiti političarima ili njihovim savjetnicima. Iako stalno uspoređivane, ove dvije zemlje imaju jako malo zajedničkoga, a evo i zašto.
Jedan narod
Prva i osnovna razlika je pitanje multietničnosti: Švicarska je država u kojoj ne žive tri, već jedan autohtoni švicarski narod. Tako u članu 1. prvoga poglavlja Ustava Švicarske Konfederacije stoji: „Švicarski narod i kantoni Zürich, Bern, Luzern, Uri, Schwyz, Obwalden i Nidwalden, Glarus, Zug, Fribourg, Solothurn, Grad Basel i Provincija Basel, Schaffhausen, Appenzell Ausserrhoden i Appenzell Innerrhoden, Sankt Gallen, Graubünden, Aargau, Thurgau, Ticino, Vaud, Valais, Neuchâtel, Ženeva i Jura čine Švicarsku Konfederaciju.“ Dakle, nigdje govora o različitim narodima, pogotovo ne o nekim „Nijemcima, Francuzima i Italijanima“, već samo o jednom.
Naravno, švicarski narod je po svom porijeklu različit. To se, međutim, može reći i za većinu ostalih naroda koje čine pripadnici različitoga etničkog porijekla. No, u političkome i identitetskom smislu osoba iz Ženeve čiji je maternji jezik francuski, osoba iz Schaffhausena koja govori njemački, ona iz Lugana s italijanskim te neko iz doline Inna ili Rajne u kantonu Graubünden koji govori romanš sebe vide isključivo kao pripadnike jednoga švicarskog naroda. Reći im da su Nijemci, Francuzi ili Italijani (ove s romanšom naši „pametnjakovići“ uporno zaboravljaju jer im se valjda ne uklapaju u koncept…) ne samo da je uvreda, već i dokaz temeljnoga nepoznavanja švicarske historije.
Predstavljanje kantona
Naime, Švicarska Konfederacija svoj moderni Ustav donijela je 1848. kada se zajednica historijskih kantona udružuje u modernu federalnu državu. Švicarsku danas nazivamo konfederacijom dok ona, pak, više liči federalnoj državi u kojoj su neke važne nadležnosti ostale na nivou kantona ili općina. Tako kantoni u svojoj nadležnosti imaju, recimo, finansije, ubiranje poreza, policiju, ali i njeguju različit politički sistem. Mnogima je poznato da se u kantonima važne političke odluke donose putem direktne demokratije – plebiscitom odnosno referendumom. U nekim konzervativnijim kantonima poput Appenzell Innerrhodena ili Glarusa glasanje se obavlja tako da se na otvorenome prostoru okupe svi stanovnici kantona s pravom glasa i javno iskažu svoje odobravanje ili protivljenje nekoj političkoj odluci (njem. Landsgemeinde). Vidite li ovdje bilo kakvu sličnost s BiH? Ja ne…
Sličnosti nema ni u organizaciji političkih partija – sve glavne švicarske stranke koje sjede u parlamentu organizirane su na cijelom području zemlje i u svim jezičkim zajednicama. U donjem domu parlamenta, Nacionalnome vijeću, sjedi 200 zastupnika iz svih izbornih okruga (pri čemu je jedan kanton jedan izborni okrug). Broj zastupnika iz pojedinog kantona zavisi od broja njegovih stanovnika. Tako, recimo, u trenutnom sastavu Nacionalnoga vijeća najveći broj zastupnika dolazi iz Kantona Zürich (35), koji je ujedno i najmnogoljudniji švicarski kanton. Slijede ga Bern s 24 i Vaud s 19 zastupnika. Najmanji kantoni s po jednim zastupnikom su Uri, Obwalden, Nidwalden, Glarus, Appenzell Innerrhoden i Appenzell Ausserrhoden. Gornji dom parlamenta, Vijeće kantona, ima fiksan broj predstavnika svakog kantona: tako iz 20 kantona dolaze po dva zastupnika, a iz šest po jedan (zbog toga su se ovi kantoni historijski zvali i „polukantoni“), ukupno 46 članova.
Jezik nije narod
Sve su ovo informacije koje se u današnjem digitalnom svijetu mogu dobiti za nekoliko minuta – no, dostupnost znanja i u ovome slučaju nije brana širenju pogrešnih ili lažnih informacija. Iz svega već rečenoga jasno je da je temelj švicarskog federalizma predstavljanje kantona koji su zajedno s općinama i saveznom državom nosioci principa supsidijarnosti. U Švicarskoj nema predstavljanja „različitih naroda“ – jer ti narodi tamo i ne postoje – niti su se njeni kantoni u prošlosti udruživali na etničkom ili jezičkom principu. Ustav Švicarske ne određuje jezička područja, već to rade kantoni. Tri kantona su dvojezična (francuski i njemački): Fribourg, Bern i Valais, a jedan čak trojezičan (njemački, italijanski, romanš): Graubünden. Ostali kantoni su administrativno jednojezični iako u njima ima mjesta u kojima se govore i drugi jezici Konfederacije. Ni ovdje gotovo nikakve sličnosti s BiH…
Švicarska ima specifičan model federalnoga uređenja i država je u kojoj žive tri velike i jedna mala jezička zajednica. Različit jezik diktira mnoge aspekte društvenoga života pa je to zemlja u kojoj donekle egzistiraju tri jezički determinirana društva. Švicarci nisu ni tako višejezični kako se u prvi mah može učiniti. Dok većina njemačkih Švicaraca u školi uči i francuski i dobro njime vlada, francuski Švicarci manje uče njemački, a dodatnu teškoću im stvaraju i lokalni švicarskonjemački dijalekti koji se govore u gotovo svim situacijama, bez obzira koliko formalne bile. Zbog toga je u ovoj zemlji, pomalo šaljivo, skovan termin „Röstigraben“ („Rösti“ je poznato švicarsko jelo, a „Graben“ je njemačka riječ za rov) koji označava jezičku, ali i mentalitetsku razliku između dijelova Švicarske s njemačkim i francuskim jezikom. Ipak, ove razlike danas su svedene na kulturne i folklorne aspekte života i ni u kom slučaju ne ugrožavaju opstanak Švicarske kao države.
Na kraju, ova prebogata država primjer je da narod ne moraju činiti isti jezik, kultura i porijeklo, kako se to uporno i često tragično pokušava servirati na Balkanu, već isključivo osjećaj pripadnosti jednome zajedničkom identitetu. Ovaj identitet u Švicarskoj izgrađen je ili se gradio još i prije nacionalnih ujedinjenja njegovih velikih susjeda Njemačke i Italije. Švicarci ostaju samo Švicarci, privrženi svojoj zemlji (i kantonu!), bez obzira kojim jezikom govorili. Vrijeme je da i ljudi u BiH, a posebno političari i osobe iz javnoga života, ovo jednom nauče i poštede nas jalovih usporedbi.